“Moji roditelji, pa i moj stric Toni uvijek su govorili, nevezano za tenis, da je njihova najveća želja da postanem dobra osoba”, piše Rafael Nadal u svojoj autobiografiji Rafa: My Story, nastaloj u suradnji s Johnom Carlinom. “Moja majka kaže da bi me i dalje voljela kad to ne bi bio slučaj, kad bih se ponašao kao razmaženo derište, ali bilo bi joj preneugodno putovati svijetom da bi me gledala kako igram. Usadili su mi od malih nogu to da svakoga moram poštovati.”
To što se maleni Rafa na teniskom terenu morao ponašati uzorni — ili kao i u svakodnevnom životu — imalo je svoju dvostruku svrhu.
Prva je ona što se na taj način skidao pritisak s iznimnog talentiranog djeteta. Nije, dakle, bilo bitno jesi li izgubio teniski meč, jer u životu ima puno gorih stvari od toga; bitno je to da uživaš biti na terenu, a u tom je smislu indikativno istaknuti i to da je tek u svojoj 14. godini u potpunosti napustio rad u grupi i počeo isključivo individualno raditi sa stricom Tonijem. Tek koju godinu ranije prestao je trenirati i nogomet, i to više silom prilika, odnosno zbog trenera koji ga je prestao zvati na utakmice jer nije stizao na svaki trening.
Druga stvar je ona što se na taj način posredno gradi i pobijednički mentalitet; on se ne gradi tako da na klinca urlaš da je “curica” i slično — čemu sam svjedočio neki dan na nogometnoj utakmici i nije to baš neka iznimka u nas — već upravo tako da ulažeš u njega kao osobu. Rafa je, dakle, mogao izgubiti teniski meč, ali nije se smio loše ponašati na terenu. Razbijanje reketa, pretjerano žaljenje ili histeriziranje te tankiranje u tom su smislu bili granica koju nije smio prijeći i njegov je nepokolebljivi mentalitet u konačnici proizašao upravo iz toga.
O njegovu nepokolebljivom mentalitetu trebao bi propovijedati svaki trener koji drži do sebe, neovisno o kojem sportu pričamo
Tu je, međutim, bitno istaknuti još jednu stvar. Obično se u medijima u prvi plan stavlja ona priča o tome kako je stric Toni čeličio malenog Rafu — čemu smo i sami pridonijeli — ali u tom je smislu morala postojati određena protuteža. Toni je stvarno bio iznimno zahtjevan, pa i poprilično rigidan, ali Rafini su roditelji u suštini uspostavljali neku ravnotežu. Da su kojim slučajem i oni bili poput Tonija — koji je katkad zapravo i sam bio samo brižni ili duhoviti stric — Rafa bi vrlo vjerojatno ‘izgorio’ ili nikad ne bi postao ono što je danas.
Na kraju krajeva, ni Toni nikad nije pridavao preveliku važnost rezultatima. Oni su u Nadalovom slučaju u pravilu bili dobri jer je naprosto već kao klinac bio toliko bolji od drugih, ali bio je to samo još jedan razlog više za oprez. Gotovo je općepoznato da je Toni uvijek (svjesno) umanjivao te rezultate; uvijek je imao nešto za prigovoriti, a poznata je ona priča i da je tada 13-godišnjem nećaku u jednom meču kao zahtjev postavio to da cijeli meč mora igrati servis-volej. Rafa je, dakle, mogao izgubiti teniski meč — a ovaj potonji je i izgubio, ali je izašao iz zone komfora i u real match situaciji počeo učiti igrati S&V — mogao je i masovno pobjeđivati, ali generalno se tenisu nije htjela pridavati prevelika važnost.
Jedan od prijelomnih trenutaka
Svoj prvi veliki turnir, prvenstvo Baleara u konkurenciji do 12 godina, osvojio je kao osmogodišnjak. Turnir je igran na Ibizi, a finalu je prisustvovalo 50-ak ljudi, od čega nemali broj članova Nadalove obitelji.
“Sjećam se da su bili sretni kad sam pobijedio, ali nije to bilo ništa pretjerano”, piše u autobiografiji. “Nikakvo veliko slavlje poslije: to nije naš stil. Neku djecu, u tenisu kao i u drugim sportovima, pokreće ambicija njihovih roditelja, često očeva. Ja sam imao Tonija. Ali intenzitet njegove želje da uspijem bio je podudaran na zdrav način s očevim relaksiranim pristupom spram svega. On nije ni približno bio jedan od onih frustriranih roditelja koji svoje snove teže ostvariti kroz uspjeh svoje djece.”
Koliko je Sebastián Nadal imao drugačiji pogled na tenis od svoga sina sugerira i scena koja se dogodila otprilike dvije godine kasnije. Bilo je to dok su se vraćali u Manacor s jednog lokalnog turnira na Mallorci, na kojemu je tada 10-godišnji Nadal ispao u prvom kolu. Rafa je cijeli kolovoz proveo na moru s prijateljima i na turnir je došao bez puno treninga, a poraz od dvaput po 6-3, od igrača kojeg bi u nekim drugim okolnostima lako pobijedio, doživio je iznimno teško; u autu je na povratku vladala smrtna tišina, samo da bi ga otac pokušao oraspoložiti.
“Gledaj, imao si sjajno ljeto s prijateljima”, rekao mu je. “Budi sretan s tim. Ne možeš imati sve. Ne možeš biti rob tenisa.” Rafa je, međutim, tada počeo plakati, što se jako rijetko događalo. “Daj, imao si super ljeto, zašto to nije dovoljno?!”, nastavio je otac. “Da, tata”, konačno je progovorio Rafa. “Ali sva ta zabava ne može nadomjestiti bol koju sad osjećam. Nikad se više ne želim osjećati tako.”
Bio je to jedan od prijelomnih trenutaka ili trenutak u kojem je otac Nadal shvatio na koji način maleni Rafa percipira tenis. Unatoč tome, stav roditelja spram tenisa nije se promijenio i jedini je prioritet i dalje bila izgradnja njegova karaktera.
U tom kontekstu treba sagledati činjenicu da je sad već 15-godišnji Nadal na insistiranje svoje majke Ane Marije Parere morao propustiti juniorski Roland Garros i Wimbledon, i to zato što su se u to vrijeme održavali ispiti u sportskoj školi koju je pohađao u 50-ak kilometara udaljenoj Palma de Mallorci. U istom svjetlu treba sagledati i ono što se dogodilo otprilike godinu dana ranije, na Nikeovu turniru u Južnoj Africi koji je okupio najveće svjetske talente. Toni je u početku dvojio oko toga trebaju li uopće ići na turnir, upravo zato što se pribojavao da bi dobar rezultat mogao negativno utjecati na njegova nećaka. S druge strane, uviđao je i da bi odlazak na drugi kraj svijeta mogao poslužiti kao svojevrsna priprema za ono što ga čeka na Touru.
Ostavština veća od brojki
Odluku je na kraju donio Sebastián. Rafa je otišao na turnir, ali spletom okolnosti pratnja mu je bio njegov povremeni trener Jofre Porta. Ono što se, međutim, dogodilo na sam dan finala zaprepastilo je organizatore turnira: Rafa je tijekom jutra, odnosno uoči finala dva sata proveo igrajući nogomet, što je u očima spomenutih bilo nedopustivo i nadasve neozbiljno; više puta molili su Portu da intervenira, što je ovaj glatko odbio, a Rafa je na kraju i pobijedio u finalu. “Znajući da reflektira stavove mojih roditelja, podsjetio ih je da, ako putovati na drugi kraj svijeta kako bi igrao turnir nije zabavno, riskiramo doći do točke u kojoj ću izgubiti sav entuzijazam za tenis”, piše Nadal.
Gotovo 24 godine kasnije Rafa još uvijek nije izgubio entuzijazam za tenis, ali njegovo ga tijelo polako izdaje. Iako nije potpuno nemoguće da mu ovo nije posljednja godina, što god on pričao — pa onda sad i posljednji nastup na Mastersu u Rimu koji je osvojio 10 puta — činjenica je da se kraj njegove karijere ubrzano približava, pa i da se zbog neke nenadane ozljede može dogoditi takoreći sutra.
Mnogi ga pritom opet olako otpisuju, ali to je sad već valjda prožvakana priča. Rafa, međutim, i ne mora više ništa osvojiti, a njegova je ostavština u konačnici veća od bilo kojih brojki. O njegovu nepokolebljivom mentalitetu ili čak i filozofiji života — najbolje sažetoj u pojmu endurance — trebao bi propovijedati svaki trener koji drži do sebe, neovisno o kojem sportu pričamo. I nije se pritom radilo samo o čeličenju od strica Tonija; Rafa je postao Rafa upravo zato što je postojala i ta protuteža. Toni je bio zahtjevan, pa i rigidan, ali roditelji nikad nisu bili takvi. Jedini njihov zahtjev bio je da bude dobra osoba ili da se dobro ponaša na terenu, pa u konačnici i da uživa biti na tom terenu.
Mogao je gubiti, mogao je i masovno pobjeđivati, ali to nije bila ni blizu najvažnija stvar na svijetu. Puno je bitnije bilo ono što u suštini stoji iza tih rezultata. Kako onda, tako i danas.
