Unatoč izostanku nekolicine važnih igrača, posebice dvostrukog MVP-ja NBA lige i najboljeg centra današnjice Nikole Jokića te dvostrukog MVP-ja Eurolige Vasilija Micića, Srbija je stigla do finala Svjetskog prvenstva i još jednom pokazala da imena ne čine reprezentaciju.
Uoči odlaska u Manilu očekivanja u Srbiji nisu bila prevelika. Štoviše, bilo je sumnje u izbornika Svetislava Pešića i njegovo vođenje momčadi. Iako se to neće javno reći, navodno je nekolicina igrača propustila svjetsku smotru upravo zbog njega. Međutim, oni koji su se odazvali Pešiću, nisu došli zbog njega ili zbog FIBA-e, kako bi rekao Luka Dončić, već zbog Srbije i prilike da predstavljaju svoju zemlju.
U toj se skupini igrača našao i Bogdan Bogdanović.
On je posljednjih sezona osporavan od nekih koji su tvrdili da se pretvorio u spot-up šutera. U vrijeme dok je igrao Euroligu te poslije nosio dres Sacramento Kingsa bio je poznat kao strijelac na tri razine, tzv. trostruka prijetnja, koji može biti i sekundarni playmaker. Dolaskom u Atlantu to se promijenilo. Počeo je ulaziti s klupe i privikavati se na slobodniji napad pod Lloydom Pierceom. Na kraju je upao u petorku, ali je ubrzo nakon toga na dulje vrijeme ispao iz stroja zbog frakture desnog koljena. Kad se vratio na teren, Hawksi su već imali novog trenera. U sustavu Natea McMillana počeo je ponovno biti onaj pravi, igrač koji se više kreće bez lopte i izlazi iz bloka.
Bogdanović je ogledni primjer svega onoga što bi reprezentacija trebala biti
Bogdanovićeva odlika nije samo šut. Njegova je vrlina to što se na više načina zna osloboditi obrambenog igrača i tako koristiti pažnju obrane. Isto tako se zna riješiti suparničkog bloka i utrčati na polaganje, kao što smo vidjeli na ovom Svjetskom prvenstvu. Srbija ga je koristila na razne načine i sve do finala s Njemačkom — odnosno, do drugog poluvremena finalnog dvoboja — bio je enigma za suparničke obrane. Na stranu utakmica s Italijom, na kojoj je imao tragičnu šutersku večer, dijelom i zbog želje da izvuče momčad iz ponora upadao je u lošu selekciju šuta. Nakon toga je šutirao, redom, 100 posto iz igre protiv Dominikanske Republike, 69 posto u četvrtfinalu s Litvom i 67 posto protiv Kanade.
I prvo poluvrijeme s Njemačkom bilo je na tragu još jednog briljantnog izdanja. Nijemci su preuzimali u pick and rollu, a Bogdanović prepoznavao svaku situaciju: probio je Daniela Theisa jedan-na-jedan i zabio od table preko dvojice, u dva je navrata pročitao obranu Johannesa Voigtmanna i stavio tricu jer se ovaj povlačio bojeći se prodora i ispadanja u obrani. Srbija je perfektno koristila Bogdanovića i njegove kvalitete. Bilo da je riječ o catch-and-shootu (trica preko 50 posto) ili o pick and rollu. Zastoj je nastao kad su Nijemci promijenili obranu.
Nijemci ga zatvorili
Znate koliko je Bogdan imao izrađenih šutova u cijelom drugom poluvremenu? Jedan. Samo jednom je uspio izaći iz bloka i uzeti tricu, što ne znači automatski da je nestao s terena i nije htio preuzeti odgovornost. Bilo ga je u manjoj mjeri, ali zato što je njemački izbornik Gordon Herbert odradio vrhunski posao u prilagodbi. Dennis Schröder, zasluženi MVP Svjetskog prvenstva, odigrao je jednu od boljih obrana u svojoj karijeri. To se ne vidi u statistici, ali svaki put je pratio Bogdanovića kroz blok i nijednom mu nije dao da predugo ostane sam. Kad bi previše zaostao, uslijedilo je preuzimanje ili iskakanje. Voigtmann, Theis i Mo Wagner sada više nisu bili daleko od njega, nego agresivno na lopti, tjerajući ga na dodavanje. Nijemci su preuzeli rizik, cilj je bio usporiti Bogdanovića i prebaciti igru na druge.
U tome im je pomogla i Srbija, koja je u drugom poluvremenu silno željela razigrati Nikolu Milutinova, spuštajući loptu u post i tražeći igru dva-na-dva s njim na ulasku u napad. I Bogdanović je nekoliko puta spustio loptu srpskom centru, samo što to nije funkcioniralo jer su Nijemci vrlo brzo zatvarali i udvajali.
Bogdanović je u drugom poluvremenu ostao na dva poena, ali nije bio pasivan kako se možda čini; prepoznao je udvajanje i asistirao Aleksi Avramoviću za tricu u četvrtoj četvrtini, skupio obranu na prodoru i ostavio loptu Milutinovu, koji je uzeo šut na dva metra izvan ravnoteže, vidio je Filipa Petruševa pod košem nakon udvajanja Schrödera i Moa Wagnera. Na koncu, ukrao je loptu Isaacu Bongi na prevođenju kod -3 te odigrao pick and roll na strani, iz čega je proizašla otvorena trica Marka Gudurića iz kornera. Jedino što je Bogdan još mogao raditi bilo je forsiranje u napadu i pokušavanje igre više na hero ball. Možda bi nešto bilo drukčije, ali nakon Italije je zbog toga bio tragičar.
Često znamo biti kritični prema igračima jer ne mogu zabiti otvoreni šut, nisu ispunili naša predviđanja ili prepoznali rješenje koje mi u svojoj udobnoj fotelji vidimo. Primjerice, nekima šut Dāvisa Bertansa na isteku utakmice s Njemačkom nije dobro donesena odluka, jer čovjek je trebao poletjeti s centra i zakucati preko dvojice igrača. Nakon što je odigrao 33 minute paklenog tempa, zabio već šest trica, nema snage i na ulazu ga viđamo svake prijestupne godine. Da, mogao je pokušati iznuditi prekršaj, ali pitanje je bi li uspio uz njemačku defenzivnu tranziciju i svega nekoliko sekundi preostalog vremena.
Ono što je Pešić mogao bilo je rano odustati od ideje da se uključi Milutinova i tražiti rezervni plan za Bogdanovića, a ne prepustiti ga iscrpljivanju. Imati spremnu drugu vrstu akcije kojom će napadački uključiti svog najboljeg igrača i tako natjerati Njemačku na novu adaptaciju. Mogao je napraviti još koješta — na primjer, ne zaboraviti Vanju Marinkovića ili izvaditi Nikolu Jovića kad je upao u seriju pogrešaka i onda se pokušao vaditi. To su stvari o kojima se može raspravljati i koje se mogu analizirati, ali tražiti krivca među samim igračima nije korektno. Sumnjam da bi itko u Srbiji prije održana Svjetskog prvenstva odbio potpisati finale.
Vođa i čovjek
Naravno da ostaje žal za propuštenom prilikom, ali košarkaška Srbija već dugo nije bila toliko entuzijastična i najveće zasluge za to imaju igrači. Reprezentacija kojoj se nije vjerovalo ponovno je postala svetinja, a Bogdanović je pokazao što znači biti lider.
Preuzeo je krivnju na sebe nakon poraza od Italije i vodio Srbiju sve do finala. Svaka čast Avramoviću, momak je zaslužio da mu se ustane i zaplješće, ali bez Bogdanova učinka bilo bi kudikamo teže ili gotovo nemoguće. Stigao je na okupljanje vjerujući od prvog dana, nije tražio izlike. Njemu igranje za reprezentaciju nije ni posao ni obveza, već privilegij. Bez obzira kojih 12 se pojavilo. U vrijeme kad su otkazi normalna pojava, a neslaganje s izbornicima opravdan razlog, kad ima nezadovoljnih svojim statusom ili minutažom. I ne treba zbog toga nikoga prozivati, svatko ima pravo na svoje mišljenje i prioritete.
Bogdanović je ogledni primjer svega onoga što bi reprezentacija trebala biti: mjesto na kojem će se dijeliti sreća i biti rame za plakanje. Bogdan i Avramović probudit će iskru u dječjim očima, zbog njih će na desetke dječaka i djevojčica prvom prilikom uzeti loptu, otići na koš i nakon svakog šuta vikati: Booooogdanović! Istom tom djetetu možda će to promijeniti život i natjerati ga da zavoli sport i sve ono lijepo što on donosi: stjecanje socijalnih vještina, upoznavanje prijatelja i promicanje zdravog života.
Upravo zahvaljujući reprezentaciji privremeno se zaboravlja na animozitete, klupske boje, razne manipulatore i društvenu nepravdu. Ona će izvući zadnji atom snage i zajedništva. Njoj će biti važnije provesti neprospavanu noć zbog traženja krvi za Borišu Simanića i to joj neće biti izlika već nužnost, jer on je jedan od njih, poput rođenog brata.
U reprezentaciji je Bogdanović utjelovio i kapetana i vođu i čovjeka u jednom. Možda jest tužan i emotivno prazan otišao s Mundobasketa, ali vratit će se još motiviraniji i gladniji, jer NBA je za njega posao, a reprezentacija ljubav i čast.
