Jamajka je možda i najbolji primjer toga u kojoj mjeri sport može biti reklama za čitavu zemlju. Ova mala otočna zemlja u Karipskom moru, u svijetu ranije poznata kao zemlja šume, vode i reggaea, kroz proteklih nekoliko desetljeća pretvorila se prvenstveno u zemlju sprinta. Trkači su je prometnuli u globalnu sportsku supersilu te su im čak i nekoć neprikosnovene Sjedinjene Američke Države morale priznati primat na kratkim stazama.
Jasno, među zavidnom brojkom jamajčanske atletske elite stršio je Usain Bolt, kralj sprinta i najveći ambasador svoje zemlje u svijetu. Međutim, nakon Boltova umirovljenja jamajčanski je muški sprint zapao u krizu. Kralj je sišao s trona bez da je ostavio dostojnog nasljednika, stoga su ovog ljeta na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu najveću scenu ponovo zaposjeli Amerikanci, koji su na stotci uzeli sve medalje (zlatni Fred Kerley, srebrni Marvin Bracy i brončani Trayvon Bromell), dok je kao utjeha Jamajci ostao tek mladi Oblique Seville, koji je bio na korak do postolja s vremenom 9.97.
No, zato su u ženskoj konkurenciji Jamajčanke uspostavile apsolutistički sustav vladavine.
Nakon što su lani na Olimpijskim igrama u Tokiju pomele konkurenciju na 100 metara, isto su napravile i na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu, samo u drugačijem redoslijedu: svjetska prvakinja je peti put postala Shelly-Ann Fraser-Pryce s vremenom 10.67, rekordom svjetskih prvenstava; srebrna je bila Shericka Jackson s osobnim rekordom 10.73, kojim se vinula na sedmo mjesto vječne ljestvice; treće mjesto osvojila je aktualna olimpijska pobjednica Elaine Thompson-Herah s vremenom 10.81.
Fraser-Pryce visoka je samo 152 centimetra, stoga pokušajte zamisliti frekvenciju koraka potrebnu da se istrče tako brutalni rezultati
U muškoj su konkurenciji sličan podvig Jamajčani uspjeli napraviti samo na Olimpijskim igrama u Londonu 2012., i to na 200 metara, kada su se u jednoj od najuzbudljivijih utrka u povijesti kraljice sportova Boltu na postolju pridružili Yohan Blake i Warren Weir. Žene su, pak, taj grandiozni doseg ponovile triput (također na Igrama u Pekingu: zlatna Fraser, srebrne Sheron Simpson i Kerron Stewart), što je tim impresivnije kada se uzme u obzir da je riječ o naciji s nepuna tri milijuna stanovnika.
Pa, tko su te kraljice sprinta koje su pomele konkurenciju?
Kidanje od početka do kraja
Krenimo od brončane Thompson-Herah. Ova briljantna trkačica nastavila je sa serijom razočaranja na svjetskim prvenstvima. Inače je pojam “razočaranje” neprikladno vezati sa svjetskom broncom, ali budući da je riječ o ženi koja je četverostruka pojedinačna olimpijska pobjednica (zlata na 100 i 200 metara u Rio de Janeiru i Tokiju), prilično je nevjerojatna činjenica da nikad nije osvojila pojedinačno zlato na SP-ima (ranije je osvojila samo srebro na 200 metara 2015.). K tome treba napomenuti da osvojene olimpijske titule nisu bile plod idealnih okolnosti, ako je tako nešto uopće moguće u atletici.
Kad je zdrava i spremna, Thompson-Herah je nedodirljiva svima, pa i kolegicama iz reprezentacije. Riječ je o drugoj najbržoj ženi svih vremena na 100 i 200 metara, a lani je zamalo uspjela ostvariti ono što se donedavno činilo nezamislivim: ostala je samo pet stotinki kratka za rušenje sumnjivo postavljenih 10.49 kontroverzne Florence Griffith-Joyner. Međutim, 30-godišnja sprinterica čitavu karijeru vodi veliku borbu s ozljedama koje je sprječavaju da uhvati kontinuitet pobjeđivanja. Najviše je muče Ahilove tetive i rame, zbog kojih svaku utrku i jači trening odrađuje s velikom dozom nelagode. “Nisam 100 posto spremna, ali ja sam borac”, poručila je po dolasku u Oregon i to se vidjelo na stazi. Daleko je od svojih najboljih izdanja, ali i ovakva je sposobna izboriti se za mjesto na postolju, što će nastojati pokazati i na 200-tci.
Srebrna Jackson također ima vrlo zanimljivu priču. Ova 28-godišnja Jamajčanka stekla je već znatno iskustvo na najvećim natjecanjima, ali ipak je riječ o novom licu na najkraćim dionicama. Poput Freda Kerleya, ona se tek lani odlučila prebaciti s 400-tke na 100 i 200 metara te praktički odmah počela ostvariti veće uspjehe nego na svojoj dugo godina primarnoj disciplini. Baš kao i kod Kerleya, bronce su bile njen najveći doseg na 400-tci na najvećim smotrama, dok je sada na stotci napravila korak više, uz lanjsku broncu iz Tokija.
No, konačna nagrada trebala bi stići za nekoliko dana: Shericka je prvi favorit na 200 metara. Na državnom prvenstvu u Kingstonu prošlog mjeseca pobijedila je s fantastičnih 21.55, što je stavlja na treće mjesto svih vremena: 21 stotinku iza Flo-Jo te samo dvije iza Thompson-Herah. U Eugeneu će pokušati još malo prepraviti povijesne knjige, s tim da je prioritet osvajanje zlata, nakon što je lani u Tokiju zbog nepromišljenog usporavanja ispala već u kvalifikacijama. Zanimljivo je da joj je, usprkos ekspresnim uspjesima u sprintu, i dalje najdraža disciplina 400-tka: “Na 400 mogu uhvatiti ritam i uživati u utrci, dok je na 100 i 200 apsolutno kidanje od početka do kraja”, kaže. Vidjet ćemo hoće li za par dana konačno uspjeti pokidati i svu konkurenciju.
Privatna zabava
A što tek reći za Fraser-Pryce?
Žena je frazi “sitna, ali dinamitna” dala novu dimenziju; 35-godišnja sprinterica visoka je samo 152 centimetra, stoga pokušajte zamisliti frekvenciju koraka potrebnu da se istrče tako brutalni rezultati, a ona to radi, eto, već treće desetljeće u nizu (lani postavila osobne rekorde na 100 — 10.60, treća svih vremena — i na 200 metara – 21.79). Upravo je kontinuitet vrhunskih izvedbi ono što izaziva najveće poštovanje za Fraser-Pryce. Osvojila je jedno svjetsko zlato i na 200 metara, ali stotka je ipak njezina glavna disciplina — pet svjetskih titula rekord je koji će teško biti nadmašen, a k tome je uzela i dva olimpijska zlata (Peking i London).
Teško je, zapravo, i pobrojati sva odličja koja je u dugom nizu godina prikupljala na najvećim smotrama, i to u disciplini koja je za tijelo najrazornija; u kojoj i najsitnije ozljede mogu uništiti sezonu, a svaki korak natrag u glavu unosi primisli o odustajanju. Ali ona je žena kod koje takve primisli nikad ne potraju dugo. Teško je u svojim srednjim 30-ima ići dalje sa žestokim treninzima, ali još teže je posve dignuti ruke od blještavog talenta s kojim je rođena.
“Nebrojeno puta u karijeri sam posrnula, ali baš svaki put sam se ustrajno vraćala i eto me opet ovdje — na krovu svijeta”, ponosno je poručila nakon jubilarne pete titule.
Zaista nikad nije imala problema s nalaženjem motivacije. Ispočetka je to bio izlazak iz Boltove sjene, s kojim je praktički istovremeno zakoračila na najveću scenu; zatim želja da pokaže svim ženama i svijetu da je moguće vratiti se na prijašnju razinu poslije poroda; naposljetku je to veliko rivalstvo s Thompson-Herah, koju je prvi put pobijedila tek u šestom izravnom okršaju na stazi, te poriv da se odupre naizgled neumoljivoj smjeni generacija.
Ove tri briljantne Jamajčanke od stotke su napravile privatnu zabavu, a isto će pokušati učiniti i na 200, gdje ih ipak čeka nešto žešća konkurencija. Prošlo je doba kada je Bolt bio glavni ambasador Jamajke u svijetu — iza sebe nije ostavio nasljednika, ali je njegovu misiju preuzeo trijumvirat atletskih kraljica, od kojih je prva među jednakima inspirativna diva Shelly-Ann Fraser-Pryce.
