Možda je i pomalo paradoksalno to da se jedan od najneugodnijih trenutaka u karijeri Dominika Livakovića, ako ne i najneugodniji, nije dogodio na nogometnom travnjaku, već u predvorju jednog hotela, nije sad ni bitno je li to bilo u Splitu ili gdje već.
Livaković je, kao i svaki vratar na ovom svijetu, imao tih trenutaka kad je htio propasti u zemlju, ali poprilično sam uvjeren da je to bio taj, jedan od najneugodnijih trenutaka u njegovoj karijeri. Bilo je to u vrijeme kad je svoje mjesto reprezentativne jedinice — pokazat će se, nakratko — morao prepustiti Ivi Grbiću, a neki su već možda shvatili da pričam o onoj nadasve poznatoj sceni s Lukom Modrićem koja je, za potrebe Netflixova dokumentarnog serijala Captains, valjda trebala biti takva. Ili barem otprilike takva.
“Je li možda tebi pritisak?”, obratio se Livakoviću u jednom trenutku Modrić, taj čovjek koji valjda nije imao svoje nesigurnosti i sumnje. “Zato šta ti odaješ nesigurnost, daješ nesigurnost ekipi, kužiš…”, nastavio je dotični u smjeru onoga što je valjda trebao biti primjer podrške suigraču, ali je, suprotno uvriježenom mišljenju, prije bilo neukusno javno de facto ponižavanje, pa i narušavanje nečijeg (ionako poljuljanog) samopouzdanja. “Ne bih došao do ovdje da sam se bojao”, uspio je u jednom trenu procijediti Livi, samo da bi uz evidentno veliku dozu neugodnosti nastavio slušati taj navodno vrhunski motivacijski govor našeg nogometnog Boga.
Modrić je možda imao dobre namjere, ali je u ovom slučaju iskazao manjak socijalne, pa i emocionalne inteligencije, i to unatoč kasnijoj načelno ispravnoj tezi prema kojoj se uistinu ne treba bojati pogreške, pa i tome da je naš Livi “golmančina”. Ne znam smije li se to danas više reći, ali nekako sam uvjeren da se ne radi o našem budućem izborniku. S druge strane, možemo pričati i o tome da je Modrić rekao samo ono što je mislio, pa i da je u svemu tome bilo ponešto istine.
Iz sadašnje perspektive se to što je u Dinamu ostao neobično dugih osam godina čini potpuno ispravnim činom; Livi nema za čime žaliti
Jer katkad je u tom kontekstu bilo dovoljno pogledati Livakovićevo lice.
Lice koje zapravo nije vratarsko. Dapače. Ono je milo, plaho i anđeosko, lice kakvog poslušnog djeteta ili možda savršenog zeta; lice koje ponajprije odaje dojam čovjeka koji je uistinu pun nesigurnosti. To je u neku ruku i njegov najveći ‘krimen’ ili uteg koji ga je kroz cijelu karijeru sputavao, a koji se zapravo često vezao uz onu kritiku da mu nedostaje izvjesne doze sportskog bezobrazluka, pa i tog samopouzdanja. Bila je to samo jedna od njegovih ‘mana’ zbog koje su mnogi pomišljali da ne može evoluirati u ono što je danas, a u proteklim je godinama puno, pa i previše toga napisano i o nekim njegovim drugim manama; ili možda tim sumnjama i nesigurnostima.
Hommage samome sebi
“Šta ima veze da izađeš ti na centaršut”, kaže u toj sceni Modrić, referirajući se upravo na jednu od tih mana, a ona druga, ta famozna igra s nogom, postala je tema na kojoj je prosječni hrvatski obožavatelj Ožujskog piva valjda doktorirao. U tim je konstatacijama ili kritikama svakako bilo nešto istine, ali sveukupni je dojam takav da se o tome previše pričalo i da su se u konačnici te neke njegove nesigurnosti prenaglašavale. Jest, da, da se sad i sam pridružim cijelom spektru doktoranata, mislim da mu u toj igri s nogom katkad uistinu nedostaje samopouzdanja — dakle, da problem nije u toj mjeri tehničke prirode, iako bi se i o tome dalo — ali isto tako danas mirne duše mogu reći da nas je to lice sve zavaralo te da ni izbliza nije otkrivalo njegov karakter.
Ili, ako hoćete, problem je u tome što izgled vara. Livaković je imao svojih sumnji i nesigurnosti, ali imao ih je i ima ih svatko, pa tako i taj naš Bog nogometa. Za one kojima pamćenje nije izbrisala popularna Žuja, možda je dovoljno prisjetiti se njegove prve sezone u Real Madridu. Prirodno je sumnjati u sebe i prirodno je biti nesiguran, još pogotovo na tako osjetljivoj poziciji, samo što su u Livakovićevom slučaju ljudi to još manje shvaćali. I baš zato, njegova se evolucija u ono što je postao danas treba smatrati još većim pothvatom, pa nemojmo se lagati, zato je ona i za mnoge on nas bila pomalo neočekivana. Tim više jer se u suštini svojim većim dijelom dogodila u Dinamu.
To onda hoće reći i da se iz sadašnje perspektive to što je u Dinamu ostao neobično dugih osam godina čini potpuno ispravnim činom; Livi nema za čime žaliti, ne samo zato što se u vremenu kad je to sve teže uvukao u navijačka srca, već zato što ga je takvim vratarom ponajvećim dijelom učinio Dinamo i što mu on u tom smislu nije ostao dužan.
Utakmica protiv AEK-a bila je onda zapravo i sukus njegove karijere u klubu, a na neki način i njegov hommage samome sebi.
Postavlja se, međutim, pitanje i kako je u svemu tome uspio ili kako se uspio izboriti i s tim stvarnim, ali i s tim nesigurnostima koje su bile previše potencirane? Pa, uspio je tako kako se to od vas u vrhunskom sportu (nažalost još uvijek) očekuje; iako će on sam reći da je katkad pričao s pokojnim djedom, prema van je šutio i trpio i odlučio je pričati na terenu. Jest, da, pred Modrićem je uspio procijediti tu jednu rečenicu, ali u stvarnosti je samo nastavio šutjeti i negdje duboko u sebi, bez da se to vidjelo na njegovom licu, uspio je pronaći neki svoj način.
I znam, da, nekome ovo više djeluje kao tekst u kojem se opraštamo od Livija u reprezentaciji, ali poanta je samo u tome da me to njegovo nevratarsko lice oduvijek pomalo fasciniralo, a onda očito i zavaravalo. Lice koje je, kako mu to i priliči, neki dan proplakalo i koje će sada nedostajati svakom dinamovcu. Uostalom, oni su se najbolje mogli uvjeriti da je ono možda milo, plaho i anđeosko, te odaje taj dojam čovjeka koji je pun nesigurnosti, ali tko kaže da vratari ne mogu biti i nježni? Ili, tko kaže da ne mogu biti anđeli čuvari?
