Branitelji naslova jedini nisu pokazali interes za sudjelovanjem u dramatici majstorice; štoviše, svoju su četvrtfinalnu misiju završili su po žurnom postupku pomevši Baskoniju čije su, pak, ambicije bile osuđene na propast istog trenutka kad je postalo jasno da je Chima Moneke teže ozlijedio gležanj u prvoj utakmici play-ina s Maccabijem. Naime, Duško Ivanović temeljio je igru svoje momčadi na ekstratalentiranom tandemu Moneke & Marcus Howard, dok je ostatak kadra tijekom čitave sezone pretežno služio kao pomoćna radna snaga, zbog čega momčad nije uspjela u kratkom vremenu napraviti prilagodbu pomoću koje bi, ako ništa drugo, barem duže potrajala u seriji.

Konačni je ishod bio sasvim izvjestan, ali zato smo trebali otkriti kako će u Chus Mateo u knockout fazi raspodijeliti ovlasti nakon što je tijekom dugog osnovnog dijela sezone redovito miješao karte u svom iznimno širokom kadru. Pomalo neočekivano, najveću minutažu (28 minuta prosječno) dobio je Guerschon Yabusele zbog čije strašne napadačke forme (15,7 poena uz 75 posto šuta za dva i 40 posto trice) Real Madrid nije imao potrebu oslanjati se na Waltera Tavaresa u reketu, kao što je inače bio slučaj. Veliko trenerovo povjerenje imali su i Mario Hezonja i Facundo Campazzo, dok je stara španjolska garda (Sergio Llull, Chacho Rodriguez i Rudy Fernandez) zasad dozirana, baš kao i Džanan Musa (nepunih 16 minuta u prosjeku).

S obzirom na to da ih Baskonia nije uspjela jače pritisnuti, lako je moguće da Kraljevi na Final Fouru budu u malo drugačijem, još furioznijem izdanju — apsolutni su favoriti za osvajanje još jedne titule.

Mnogo vatre vidjeli smo u seriji Panathinaikosa i Maccabija. Izraelci su bili prilični autsajderi ne samo zato što su doigravanje izborili tek kroz play-in protiv drugoplasiranih Atenjana, nego i zbog toga što su ostali lišeni užarene domaćinske atmosfere, budući da im je u beogradskom Pioniru bila dopuštena podrška od svega 1.000 navijača.

Međutim, stvari su se stubokom promijenile nakon što je Macacabi pobjedom u prvom susretu napravio break u grotlu OAKA Arene. Karizmatični Ergin Ataman je poslije nenadanog poraza krenuo s dizanjem tenzija i pričama o cionizmu zbog kojih je od Eurolige zaradio kaznu, a još radikalnije izjave plasirao je kontroverzni vlasnik Dimitrios Giannakopoulos, citirajući Vladimira Putina. Nakon što su izmijenili domaće trijumfe, čupavom pobjedom u četvrtoj utakmici Grci su uspjeli vratiti seriju u Atenu, a potom u naelektriziranoj atmosferi fanatičnom izvedbom protiv oslabljenih Izraelaca (ozljeda najboljeg igrača Wadea Baldwina) izborili povratak Zelenih na Final Four poslije dugih 12 godina, odnosno od posljednje sezone u eri Željka Obradovića, što su oduševljeni navijači proslavili invazijom na parket.

Statistički najkorisniji Panatin igrač u seriji bio je Mathias Lessort (14,6 poena uz 7,6 skokova i 2,6 asistencija), i to usprkos Sizifovim mukama s linije za slobodna bacanja (21/51, a u majstorici 3/14). Francuski je centar svejedno bio od ključne važnosti za agresivnu obranu od picka i kontrolu skoka, dok je u napadu mogao biti prikočen jedino prekršajima. No, sve konce igre je vukao ubojiti bekovski tandem Kostas Sloukas & Kendrick Nunn: grčki je maestro u svojoj 35. godini oborio osobne rekorde u broju poena (29 u drugoj utakmici) i asistencija (13 u prvoj), dok je u posljednje tri utakmice uzde preuzeo ubojiti Amerikanac (25, 27 pa 26 poena) koji je u seriji trice gađao 16/31, odnosno 51,6 posto.

Koliko je Pao impulzivna sredina najbolje će dočarati to što je svega par sati nakon frenetične majstorice Nunn priveden u klupske urede na potpisivanje novog dvogodišnjeg ugovora. Ataman je već sad napravio ogroman posao s momčadi koju krasi zarazna energija, ali sigurno se ne misli ovime zadovoljiti — ako je itko u stanju skinuti Madriđane s trona, onda je to turski mag.

Još izjednačenija bila je serija Monaca i Fenerbahçea. Turci su u prvoj utakmici napravili break, koji su, pak, Monežani vratili u četvrtoj, da bi putnik na Final Four bio odlučen u produžetku majstorice poslije kolopleta događaja koji se raspleo prvim gostujućim trijumfom ikad u petim utakmicama euroligaških četvrtfinala. Što je Turcima bilo potrebno da stanu na kraj ovoj ‘kletvi’? Pa, nešto doista radikalno.

Bila je to šuterska rapsodija Nicka Calathesa u posljednjoj minuti produžetka. Grčki je veteran u majstorici šutnuo čak 10 trica, što je zapravo trebalo demonstrirati izuzetnu moć Monacove obrane koja je usmjerila Fenerovu potrošnju lopti na najmanje poželjnu opciju. I zaista je 44 minute sve išlo u skladu s očekivanjima: Calathes je uglavnom ‘ciglario’, promašivši sedam od prvih osam pokušaja, ali onda se sve okrenulo naglavačke: prvo je pogodio tricu iz kuta na -3, a zatim još jednu na -2 te u stilu clutch mašine odveo Fenerbahçe u Berlin.

Tijekom čitave se serije najviše povlačilo pitanje učinka Mikea Jamesa. Najbolji strijelac u povijesti natjecanja nenadano je utihnuo tijekom prvih četiriju utakmica; nije mu nedostajalo inicijative, ali je imao užasne postotke šuta iz igre (32,1 posto za dva, 23,8 posto za tri poena). Međutim, tricom u završnici prelomio je četvrtu utakmicu, izgledalo je kao da će istu stvar napraviti u majstorici, ali na koncu mu je show ukrao Calathes, a u zadnjem napadu bome i Elie Okobo, koji mu nije htio dodati loptu prije nego što se spetljao u želji da postane junak.

No, to su Monacovi problemi, dok Fener čeka brušenje forme za Final Four. Realno, ekipa Šarūnasa Jasikevičiusa nije prikazala osobito uvjerljive izvedbe. Prečesto su tijekom serije njeni igrači upadali u krize te se iz njih izvlačili nadahnutim epizodama pojedinaca: ponajviše Scottieja Wilbekina (13,2 poena prosječno uz 50 posto šuta za dva i 44,4 posto trice), a pomalo Marka Gudurića, Nigela Hayes-Davisa i Tarika Biberovića, pa naposljetku Calathesa. Opći je dojam da je, usprkos klasnim igračima u kadru, stalno u pitanju bilo nekakvo izvlačenje, kao da momčad ovako kasno u sezoni još nije čvrsto definirala svoju igru, što se i može razumjeti s obzirom na promjenu trenera na polovici kampanje. Na koncu ih je možda pomazila i sreća, ali valjda se ne kaže bezveze da sreća prati hrabre.

Četvrtfinalna nadmetanja okončana su majstoricom najzvučnijih protivnika. Barcelona i Olympiacos nominalno su bili najneizvjesniji par, što je donekle i potvrđeno s obzirom na to da je pobjednik riješen tek u posljednjoj minuti, ali realno je Olympiacos pokazao da je osjetno bolja momčad te je serija ovoliko dugo potrajala ponajprije zato što su si Grci sami zakomplicirali život.

Djeca Pireja stabilnom su izvedbom u prvoj utakmici oduzeli Kataloncima prednost domaćeg terena, nakon čega je Barca izjednačila. Serija se potom preselila u Atenu te su domaći imali praktički dobitnu situaciju u završnici trećeg susreta, ali smušenim su reakcijama otvorili gostima vrata produžetka u kojem su suci prvo u ključnom Barceloninu posjedu propustili dosuditi preko pet sekundi za izvođenje auta, a potom je Filip Petrušev naivnim kontaktom u posljednjoj sekundi poslao Jabarija Parkera na liniju za bacanja, s koje je Amerikanac donio trijumf svojoj momčadi.

Takav je rasplet silno razljutio crveno-bijele koji dva dana kasnije nisu propustili ‘ubiti’ utakmicu kad im se ukazala prilika. Štoviše, ubili su je već u prvom poluvremenu te naposljetku otpuhali Barcelonu s terena (92:58). Imali su Katalonci još jednu šansu na domaćem terenu, ali ta momčad ima naprosto previše unutarnjih problema, počevši od neiskusnog trenera Rogera Grimaua, pa do nestabilnih nositelja igre. Ricky Rubio još traži starog sebe nakon dugog izbivanja s parketa, Parker nije do kraja prilagođen europskoj košarci, Nico Laprovittola ipak nije kalibar igrača za najveće stvari, dok je Jan Vesely odavno prošao svoj zenit.

Olympiacos je mnogo kompaktnija ekipa s jasno izraženim tendencijama u igri, od kojih je tradicionalno najizraženija granitna obrana. Ekipa Georgiosa Bartzokasa je u dvije uzastopne utakmice ostavila Barcelonu ispod 60 poena, ali u majstorici je za pobjedu trebalo nešto i ubaciti kroz obruč, a na koncu je povukao Shaq McKissic (u konačnici najbolji igrač u seriji, odnosno prvi među jednakima s 12 poena prosječno) svojim karakterističnim prodorima, ali i vanjskim šutom koji, pak, predstavlja jednu od Olyjevih potencijalnih slabosti, pogotovo ako je indisponiran Isaiah Canaan kao što je to bio slučaj u ovoj seriji. Ponovo je Bartzokas složio momčad koja će do koševa dolaziti ustrajnim rudarenjem, mada joj je Petrušev donio dašak lepršavosti u napadu.

Ovaj Oly, kao i inače, lomi suparnike obrambenim angažmanom, ali vrlo je upitno hoće li moći na isti način zavezati i raspucani Real u polufinalu.