U hrvatskoj košarci postoji ustaljeni običaj kojeg se u pravilu drže svi izbornici: želite li dobiti pravu priliku u reprezentaciji, a niste bogomdani talent u usponu, najlakši način za naći se na izbornikovu radaru je dokazivanje u ABA ligi; uglavnom u dresu hrvatskih predstavnika, a u posljednje vrijeme sve intenzivnije i u Megi te u Studentskom centru. Rijetki su primjeri igrača koji su pronašli svoje mjesto pod reprezentativnim suncem bez da su si prethodno put prokrčili kroz prvi razred regionalne košarke.
Goran Filipović uspio je ostvariti taj podvig na najdelikatnijoj poziciji u našoj košarci.
Omaleni splitski razigravač čvrsto je prigrabio mjesto ‘jedinice’ u udarnoj petorci hrvatske reprezentacije usprkos mnoštvu konkurenata s boljim fizičkim predispozicijama koji su, za razliku od njega, u formativnim godinama dobili priliku dokazati se na abaligaškoj pozornici. Pomalo je poetično to što sam prije šest godina u članku koji se bavio višegodišnjim lutanjima na razigravačkoj poziciji nabrojao svu silu potencijalnih kandidata za hrvatsku startnu petorku, a tekst sam završio upravo Filipovićevim imenom kao najnategnutijim, onim koje tadašnjem stožeru valjda nije bilo ni u primislima.
Filipović zaista nije bio dobra oklada, ali je unatoč lošim izgledima uspio nadmašiti svoje konkurente ponajprije zato što je, gdje god da ga je klupska karijera odvela, redovito igrao dobro, odnosno dovoljno dobro da ga se nije moglo zaobići pri sastavljanju popisa za reprezentativne pripreme, na kojima bi potom izbornicima u više navrata zorno demonstrirao što sve može pružiti svojoj ekipi.
On nije play kakvog Hrvatska godinama iščekuje, ali riječ je o izuzetno borbenom igraču na kojeg se svaki trener može osloniti s punim pouzdanjem
Mogle su se stvari, doduše, odvijati i mnogo lakše po njega da je matični klub više vjerovao u njegove mogućnosti. Naime, Filipović je izdanak Splitove škole košarke koja posljednjih godina blago rečeno nije baš plodonosna, a on je jedan od malobrojnih igrača Žutih koji je vrlo brzo po izlasku iz mlađih kategorija izrastao u punopravnog nositelja prve momčadi. Kao 21-godišnjak odigrao je respektabilnu sezonu u Dvaba ligi (10,6 poena i četiri asistencije prosječno), ali je odmah poslije toga uslijedio rastanak — Split se nakon promocije u ABA ligu okrenuo novim rješenjima na jedinici, dok je Filipović karijeru nastavio prvo na dvije sezone u Širokom, a potom u rumunjskoj Craiovi, Cedeviti Junior, španjolskom drugoligašu Coruñi te poljskom Toruńu, prije nego što je u veljači pojačao Igokeu.
Tijekom svih proteklih godina za Filipovića je vrijedila uzrečica “daleko od očiju, daleko od srca”, pa je stoga za površnije pratitelje hrvatske reprezentacije uvijek predstavljao svojevrsno iznenađenje kad bi iz ‘tamo neke’ rumunjske i poljske lige osvanuo u startnoj petorci reprezentacije. Kakva god da je, ABA liga je najjednostavnije mjerilo kvalitete za hrvatske igrače, odnosno prigodan poligon za testiranje i procjenu njihovih mogućnosti koji, pak, 27-godišnji Splićanin dosad nije imao prilike proći, zbog čega je njegov potpis za Igokeu dočekan s priličnim zanimanjem.
Dočekana prilika
I doista, Filipović je odmah po dolasku u Laktaše pokazao da itekako ima što za reći i na abaligaškoj pozornici. Uoči njegova potpisa Igosi su se nalazili u ozbiljnim nedaćama, budući da su se nakon impresivnog ulaska u sezonu iz stanovitog razloga odlučili riješiti dobrog dijela nositelja (Stefan Moody, Nikola Tanasković, Nemanja Gordić, Zoran Nikolić) i time kompromitirali plasman u doigravanje, da bi angažmanom hrvatskog playa ipak uspjeli ugasiti požar. Filipović ne samo da je sukladno očekivanjima uvelike pomogao u organizaciji igre, nego je usto nenadano zgrabio status prve napadačke opcije u sastavu Vladimira Jovanovića.
U osam odigranih utakmica prosječno je na terenu boravio 28 minuta te postizao 14,6 koševa uz 3,4 asistencije i 1,1 ukradenu loptu, a s prosječnih 11,38 uzetih šutova iz igre uvjerljivo je najveći potrošač lopti u ekipi te 10. u čitavoj ligi. Premda nije odigrao veliki broj utakmica, svakako treba istaknuti da se po postotku uspješnosti vanjskog šuta prometnuo u de facto najubojitijeg tricaša lige, odnosno jednog od dvojice najubojitijih (s 51,52 posto trice zapravo je na šestom mjestu, ali petorka ispred njega uputi manje od 0,8 trica po utakmici naspram njegovih 4,13, ali također svakako treba istaknuti da je sedmoplasirani Fletcher Magee odigrao triput više utakmica i trice gađao s polovičnim uspjehom na 4,17 pokušaja).
Naravno da mu je upravo veliki napredak u vanjskom šutu (u spomenutoj dvabaligaškoj sezoni sa Splitom bio je na 30,8 posto uspješnosti trice) omogućio da usprkos visinskom hendikepu (180 cm) igra s izuzetno visokim samopouzdanjem, čak i protiv euroligaškog suparnika, što je sjajno pokazao u četvrtfinalnom nadmetanju s Partizanom. Iako su bili ogromni autsajderi, Igosi su u dvije utakmice pružili pristojan otpor braniteljima naslova, a prednjačio je upravo Filipović koji je u Laktašima bio nezadrživ: za 26 minuta u igri ubacio je 28 poena, pogodivši šest trica iz devet pokušaja, a osim raskošne napadačke izvedbe svesrdno se trudio da trkom i intenzivnim radom ruku sakrije obrambene hendikepe naspram fizički dominantnih Partizanovih bekova, pri čemu su osobito zanimljivi bili dueli s reprezentativnim suigračem Jaleenom Smithom.
Baš nam situacija sa Smithom možda i najbolje dočarava koliko je Filipović uistinu dobar igrač. Naime, HKS je prije dvije godine naturalizirao Smitha kako bi Hrvatska konačno zakrpala rupu na jedinici, ali je Josip Sesar nakon preuzimanja izborničke funkcije bez puno razbijanja glave prebacio Smitha na njemu dražu dvojku, uvidjevši da momčad nimalo ne pati s Filipovićem kao primarnim razigravačem; dapače, tako postavljena Hrvatska ljetos je na olimpijskim pretkvalifikacijama u Turskoj djelovala kao dobro podmazani stroj.
No, ne treba zaboraviti da je Filipović i ranije odigrao vrlo značajnu ulogu u reprezentaciji: Hrvatska se u ožujku 2022. uoči gostovanja u Švedskoj nalazila na rubu eliminacije u kvalifikacijama za Mundobasket, a onda je on nenadano junački potegnuo i s 29 poena izvukao reprezentaciju iz ponora te barem nakratko produžio nadu u prolazak.
“Filipović nas je ubio i to je za moj stručni stožer bilo vrlo poučno, pokazao je nevjerojatnu preciznost”, hvalio ga je švedski izbornik čak godinu i pol dana poslije utakmice. Nažalost, za takav spasonosni performans konačna nagrada je izostala — tadašnji izbornik Damir Mulaomerović nešto kasnije je na Eurobasket od razigravača poveo Smitha, Dominika Mavru i Lovru Gnjidića, dok je Filipović kao ‘slučajni’ junak ostao zaboravljen, osuđen na čekanje neke nove prilike.
Srećom, brzo ju je dočekao. On nije play kakvog Hrvatska godinama iščekuje, ali riječ je o izuzetno borbenom igraču koji posjeduje stanovite kvalitete i na kojeg se svaki trener može osloniti s punim pouzdanjem, što najbolje pokazuje podatak da je, kuda god po Europi pošao, na terenu redovito provodio 25-30 minuta. Brojne sumnje oko fizičkih kapaciteta usporile su njegovu klupsku karijeru što se tiče renomea natjecanja, ali naposljetku se na neočekivanoj destinaciji uspio izboriti za priliku u ABA ligi koju je, pak, odlično iskoristio.
Filipovićeva karijera nalazi se u usponu, a nema sumnje da će u narednom razdoblju svesrdno nastojati dokazati da ni ovo nije njegov krajnji limit.
