Iako djeluju tako, pomalo kao veterani koji jedva čekaju popiti pivicu i baciti Belu nakon utakmice, za svega nekoliko minuta promijenit će prekidač u glavi; dinamičko zagrijavanje, ševu, a onda i glavni dio treninga — taktičke varijante za sutrašnju utakmicu — odradit će baš onako kako se od jednog profesionalca očekuje. Ne radi se ni o tome da su jedni drugima konkurencija, ne u strogom smislu te riječi, već su svi redom zapravo duboko ponizni i zahvalni; sretni zbog činjenice da uopće mogu trenirati u momčadskom kontekstu. Jer za svega nekoliko dana to možda više neće biti moguće.

“Ne znam, možda je to samo moje iskustvo, ali što sam bio na većem nivou, gdje su ljudi imali veće ugovore, to su bili veći problemi”, priča mi onaj mali bradonja, iliti Ivor Weitzer, čovjek kojega bi mnogi mogli okarakterizirati kao jednu od onih nogometnih ikona. “Čega sam se ja svega nagledao… To su takva podmetanja i cinkarenja… I onda želiš da dođemo na teren i ponašamo se kao momčad. To mi je nejasno.”

“Jedan krivi trenutak je dovoljan da sve nestane. Danas igraš Europu, zabiješ gol, imaš 22 godine i ljudi te gledaju. Idući tjedan si 18. igrač i pitaš se — kako?!”

Sad je već negdje osam navečer, a s Weitzerom sjedim odmah pored terena, u klupskom restoranu. S nama je i Mislav Komorski, još jedan momak koji ima svašta za reći te još jedan koji je trenutno bez posla. Prije nekoliko dana istekao mu je ugovor u Orijentu, dok se Weitzeru isto dogodilo u Opatiji.

“Je, je, bez daljnjega”, odgovara Komorski, zapravo isto kao i Weitzer, kad ga pitam je li u Kampu za profesionalne igrače bez ugovora bolja atmosfera nego u klubovima. “Gledaj, u klubovima imaš pritisak koji dolazi od uprave, prelijeva se na trenera i većina njih to onda prenosi na igrače. Ta je tenzija OK dok je zdrava, ali često postane nezdrava. Toga tu nema.”

“Kao da su na prvoligaškim pripremama”

U svojih sad već 11 godina postojanja, Hrvatska udruga Nogometni sindikat puno je učinila za status profesionalnih nogometaša u Hrvatskoj.

“Kad god imam neki ugovor, uvijek Marija Jurića zovem”, kaže u jednom trenutku Komorski. “Oni imaju svog odvjetnika i to ide preko njega, i to jako brzo.” Još bitnije, kad god nema klub u ovom dijelu sezone, a to i nije bilo baš tako rijetko, Komorski se može prijaviti na spomenuti Kamp; radi se o jednom od najznačajnijih projekata Sindikata koji ove godine doživljava svoje deveto izdanje. Igrači bez ugovora, ove godine njih 15 — u međuvremenu se pridružio još jedan — okupili su se prošle srijede i, na žalost mnogih, rastat će se u petak.

“Sve više i više mladim generacijama nije ispod časti doći u Kamp”, otkriva zanimljiv detalj upravo Jurić, HUNS-ov prvi operativac. “Bilo je onih koji si misle da zašto bi tu trenirali, ali kad vide kakve uvjete imaju, kao da su na prvoligaškim pripremama, onda se predomisle”, priča on, misleći na svakodnevne treninge s licenciranim stručnjacima — već nekoliko godina glavni trener je Ivica Landeka — predavanja s edukativnom notom (ove godine o financijskoj pismenosti), a za one koji ne žive u Zagrebu ili okolici osiguran je smještaj u hotelu Westin, kao i tri obroka dnevno. Svake godine Sindikat odigra i dvije-tri utakmice; još u nedjelju izvukli su i više nego pristojnih 2-2 u Radomlju, a Weitzer se upisao u strijelce, dok danas gostuju u Domžalama.

“Mi nismo menadžeri, ali ako te netko nazove, ti definitivno imaš informaciju o igraču”, kaže Jurić, pa počinjemo nabrajati imena koja su prošla kroz Kamp; svojevremeno je tu bio Hajdukov Josip Vuković, lani je Šibenik ‘upecao’ Ivana Delića, Jakov Medić je danas prvotimac u Greuther Fürthu, a bili su tu i Mate Maleš i Aljoša Vojnović te mnogi drugi.

Weitzer i Komorski su zapravo su starosjedioci, jer su u Kampu bili već nekoliko puta. “Super mi je da nisam doma na betonu, da ne nižem kilometre i ne radim sam”, kaže Weitzer, pa obojica ističu kako bi voljeli da Kamp duže traje, iako je to zbog financijskih ograničenja nerealno očekivati. Usput budi rečeno, iako je praksa u pojedinim zemljama drugačija, Hrvatski nogometni savez ne nalazi shodnim ni na koji način poduprijeti ovaj projekt.

“Zaboraviš da igraš nogomet”

S Ivorom i Mislavom razgovaram punih sat vremena, stvarno o svemu i svačemu, a treba reći da ih nisam nasumično odabrao za razgovor. Osim što su ljudi prepuni iskustva, obojica su neobično zanimljivi sugovornici, a obojica su i igrači koji su mogli imati bolju karijeru ili se barem tako na samom početku činilo. Obojica su onda još jedan razlog više za pristupanje Kampu, jer svojim iskustvom i savjetom mogu pomoći mlađim igračima.

Kad na početku razgovora Mislava pitam bi li se opet odvažio baviti nogometom, nije mogao dati definitivni odgovor, iako kaže da mu nije nimalo žao. “Profesionalni sport te pripremi za apsolutno sva područja u životu”, artikulira njegovo stajalište Ivor, želeći naglasiti koliko su kao profesionalci izloženi stresu.

Mladi Komorski je i drugačije zamišljao nogomet, više iz romantične perspektive, što je dijelom bilo uvjetovano time što je nogometno odrastao u Dinamu. Ondje je prošao sve omladinske uzraste, kao i u reprezentaciji, odradio je jedne pripreme s prvom ekipom, samo da bi se otišao kaliti u Lokomotivu, gdje je dvije sezone bio standardan.

“Krenula su mi se zatvarati vrata kad sam otišao iz Lokomotive”, kaže. “Pa te prestanu zvati u reprezentaciju, pa ti je teško naći klub, pa 150 stvari. Ako ti se u tom određenom trenutku ne poklopi, jako ti je teško. Ali bilo je i moje krivice, znao sam biti buntovan i imati problema s trenerima… S jednim trenerom.” Daleko od toga da mu je karijera otišla u sasvim krivom smjeru; s Hrvatskim Dragovoljcem i Interom igrao je prvu ligu, a put će ga kasnije odvesti u Indijsku ligu. S obzirom da je sad već više puta po nekoliko mjeseci bio bez kluba, postavljam mu možda i pomalo glupo pitanje: kako je biti slobodan igrač?

“Zaboraviš da igraš nogomet, uopće”, počinje se smijati. “Čudan osjećaj.” Mislavu je danas 30 godina, trenutno nema na vidiku ništa novo, a do kraja karijere želja mu je ostvariti još jedan inozemni transfer, iako je spreman na to da se on neće dogoditi; kaže i da nakon karijere ne planira ostati u nogometu, već upisati neki fakultet.

“Nisi više zanimljiv nijednom prvoligašu jer si ušao u neke godine”, kaže u jednom trenu 34-godišnji Weitzer. “Možeš skupljat lovu u drugoligašima i gledat što ćeš poslije. Gledaj, kad smo mi bili mladi, tržište je bilo drugačije. U prvoj ligi bi kasnije dobivao priliku. Današnje generacije ne znaju koliko su sretne jer te već sa 17 guraju u prvu ekipu.”

“Postoji i život izvan nogometa”

Doduše, Weitzer je sa 17 godina debitirao za Rijeku u mandatu Josipa Kužea — koji mu je, naravno, bio jedan od najboljih trenera — ali je ubrzo otišao na posudbu u Orijent. Za Rijeku je na kraju nastupao samo u sezoni 2011./2012., imao je dvije jako dobre sezone u HNL-u dok je igrao u Zadru, ali sve u svemu, nije napravio onoliko koliko je očekivao.

“Splet okolnosti, menadžer ovaj, trener onaj, moje krive odluke”, priča pa mi kasnije, dok me na vlastito inzistiranje vozi kući na Sveti duh, govori i da je problem bio u tome što je uvijek imao ‘kičmu’. “Jedan krivi trenutak je dovoljan da sve nestane. Danas igraš Europu, zabiješ gol, imaš 22 godine i ljudi te gledaju. Idući tjedan si 18. igrač i pitaš se — kako? Šta se tu događa?!”, kaže dramatično.

Weitzer je, prema Transfermarktu, igrao za 17 različitih klubova i veli da ih može sve nabrojati, a ni on u ovom trenutku nema nijednu ponudu; iako se na terenu olako primjećuje kakav je šmeker, spreman je, ako bude neminovno, objesiti kopačke o klin. Preko Sindikata inače studira sportski menadžment, a nedavno je upisao i Nogometnu akademiju.

Pitam sad već na kraju: što bi poručili mladim igračima?

“Da odluče žele li se stvarno baviti nogometom ili ne”, kaže Komorski. “I ako vide da to nije za njih, neka se na vrijeme prime nečeg drugog. Jer postoji i život izvan nogometa, bez obzira na to što oni misle”, kaže pa kratko, razmišlja. “U našoj strukturi ličnosti to je možda i najproblematičnije. To što mislimo da nema ničeg drugog osim nogometa”, priča on, dok Weitzer čeka zapet kao puška. “Nogomet je samo jedan segment života. U biti, ja sam to dosta kasno shvatio. Koliko je zapravo glupo stavljati se u taj jedan kalup i minorizirati. Ali kad shvatiš to, onda ti se otvore stvari”, priča pa se opet ubacuje Komorski.

“Meni je tek sad postalo najljepše igrati, jer sam slobodniji od toga. Tek sad nogomet mogu shvatiti kao igru.”