Kažu ljudi da je jutro pametnije od večeri, a nakon pobjede u ključnoj utakmici poput one koju je Hrvatska ubilježila protiv Škotske uglavnom je i optimističnije. Zlatko Dalić je to, razumljivo, još jednom jako dobro ilustrirao kada je dan nakon sudara sa Škotima stao pred kamere. Hvalio je sve redom, a onda se konkretno zadržao na jednom imenu.
“O pojedincima ne govorim, ali danas ću napraviti iznimku”, rekao je izbornik zadovoljno. “To je Ivan Perišić. Nosi Hrvatsku. Gol Malti, Češkoj, sad i Škotskoj. Napravio je jako puno i kad god je došao, daje maksimum. Moram ga istaknuti, ali on to zaslužuje…”
Ta tri gola koja je Dalić istaknuo samo su vrh ledene sante u priči o Perišićevu značaju, onom koji nerijetko i potisnemo u punom obujmu kada pričamo o njegovoj ulozi u reprezentaciji. S ova dva iznimno bitna gola Škotskoj i Češkoj stigao je do svog 30. reprezentativnog gola u 104. nastupu. Tim je prestigao Eduarda na vječnoj golgeterskoj listi hrvatske reprezentacije, a od drugoplasiranog Marija Mandžukića ga dijele još samo tri gola. Prvi je i dalje, jasno, Davor Šuker — od njega je, pak, udaljen više nego solidnih 15 pogodaka — ali kada je riječ o nastupima na velikim natjecanjima, tu su njih dvojica rame uz rame. S devet golova u 14 nastupa na svjetskim i europskim prvenstvima, Perišić je sada izjednačio Brendov rekord, a postao je ujedno i prvi hrvatski reprezentativac koji je zabio na četiri velika natjecanja.
To, naravno, odmah stavlja stvari u kontekst sportske ‘besmrtnosti’, i to ne samo kroz golgeterski učinak, nego i kroz jasnu činjenicu kako je Perišić, uz Luku Modrića, sigurno najistaknutiji čovjek reprezentacije za velike prigode, i to ne samo u ovoj generaciji. Vlastite je granice sada do svoje 10. reprezentativne godine i petog velikog turnira na kojem nastupa.
“Otkad sam ja tu, Hrvatska je uvijek bila prava kad je bilo najteže”
Sam taj popis dostignuća — u koja se, dakako, ubraja i gol u finalu Svjetskog prvenstva — sjajan je za bilo kojeg igrača, a kamoli za predstavnika reprezentacije koja je na međunarodnoj sceni još uvijek razmjerno kratko. No, koja je točno Perišićeva percepcija u javnosti kada je riječ o ovoj ovjekovječenoj generaciji? Modrić je jasno, njen motor, kapetan i najbolji igrač. Dejan Lovren je galamdžija, a Domagoj Vida veseljak. Svatko od tih nositelja, čije priče u reprezentativnom dresu lagano dolaze svome kraju, ima distinktivnu crtu po kojoj će ostati upamćen u kolektivnoj memoriji.
A po čemu ćemo točno pamtiti Perišića?
Olićevo mentorstvo
To je pitanje koje se pomalo i neugodno nameće u trenutku u kojem i on već dobrano gura kroz svoju 33. godinu, s ciljevima koje je dosegnuo i snovima koje je dosanjao, i s titulom zaslužnika u svom, lako je moguće, posljednjem velikom boju.
Perišića bije glas pritajenog tipa, onog koji se u medijima oglašava samo ako baš mora, što je pomalo i netipično za njegov veteranski status. I to je, nemojmo se lagati, utjecalo na percepciju u ovom našem okruženju, koje živi čak ne toliko od golova i velikih utakmica koliko od kontroverzi i raznoraznih karakternih crta.
Perišić bi bio možda i prijemčiviji da je ostao na onim svojim tvorničkim postavkama, po kojima je od izgubljenog klinca u Francuskoj došao do statusa uštogljene zvijezde u Borussiji Dortmund, a koju je Jürgen Klopp zbog teškog karaktera potjerao u Wolfsburg.
Ondje ga je, poznata je priča, dočekao Ivica Olić, čovjek koji za razliku od njega nije imao toliki bogomdani talent, ali koji je znao da za svoj status mora raditi do te mjere da treneri neće imati puno izbora nego ga uvrstiti u sastav. Bilo je kod Ole tako u klubovima, ali i u reprezentaciji; u trenutku kada je Perišić došao pod njegovu ‘protekciju’ u Wolfsburgu 2013., Olić je već iza sebe imao više od 10 godina staža s nacionalnom vrstom, ali i dva (izgubljena) finala Lige prvaka. U Perišiću je vidio igrača koji nije morao nužno prolaziti sve ono što je on morao, ali tim više: znao je da će, ako dopre do njega kao stariji i iskusniji, ako mu omogući pogled iz druge perspektive, Perišića pogurati na put koji ga može odvesti daleko i visoko. Tu perspektivu mu je, kaže priča, ponudio već nakon prvog zajedničkog treninga u Wolfsburgu, kada ga je pozvao na večeru.
Već u idućoj sezoni, njegovoj prvoj punoj u Wolfsburgu, Perišić je bio najbolji strijelac momčadi upravo iza Olića, a na Svjetskom prvenstvu u Brazilu koje je uslijedilo zabio je svoja prva dva pogotka na velikim natjecanjima. Hrvatskoj, za razliku od ovih sada na Euru, oni pogoci Kamerunu i Meksiku nisu puno pomogli, ali je čitava ta sezona dala naslutiti Perišićevo sazrijevanje, koje se gotovo sigurno može barem dijelom pripisati Oliću i njegovu mentorstvu. Ono se, jasno, nastavljalo i kada je Ola preuzeo ulogu pomoćnika u reprezentaciji kojoj se iznova vraća.
Direktno i jasno, kao i na terenu
Perišić se tu povukao u sebe u onoj zdravoj mjeri; istina je da ga to u ovoj populaciji možda košta nekakvog univerzalno prihvaćenog statusa, ali on je svoju energiju i želju kanalizirao u konkretnim pravcima. Vrlo često je to trenutak inspiracije u kojem postavlja primjer tako što će preuzeti loptu na svojoj polovici i sjuriti se sve do suparničkog šesnaesterca, gdje će još imati snage rutinski plasirati loptu iza vratara. Ili kad se odrazi u skok poput Cristiana Ronalda pa zabije na drugu stativu.Ali autoritativno je Perišić naučio pristupati tiho, iza zavjesa. Nekad kažu da to isto zna biti napeto, čak i pomalo kalkulantski, ali uvijek direktno i dobro tempirano.
Bilo je to, uostalom, i u trenucima kada se oko reprezentacije na ovom turniru nadvio veliki oblak sumnje, koji je on pogotkom Česima držao nekako na distanci poput protugradne rakete. Uoči Škotske je samozatajni Koka izašao pred novinare i jasno u najkraćim crtama rekao kako momčad “nije bila prava u prve dvije utakmice”, ali kako za tu treću “nema straha”.
“Pričali smo između sebe, protiv Škotske ćemo gledati jednu drugu Hrvatsku”, izjavio je samouvjereno. “Otkad sam ja tu, već 10 i više godina, Hrvatska je uvijek bila prava kad je bilo najteže, uvijek smo odigrali pravu utakmicu kada je trebalo i vratili se iz mrtvih. Mislim da će tako biti i sutra”.
Direktno i jasno, kao i u onim trenucima kada iznese kontru ili krene u zračni duel koji naizgled djeluje nemoguće osvojiti, poput onog protiv Engleza u polufinalu Svjetskog prvenstva. I zaista je bilo tako kako je i najavio, bez sustezanja i pravljenja da igrači međusobno nisu raspravili poziciju u kojoj se nalaze.
I to je ono što Perišić donosi ovoj momčadi, ono čime je svojom pojavom utjecao na mlade igrače oko sebe, one koji dolaze i koji imaju teško breme održavanja standarda koji je ova generacija nametnula. Jasno, Perišić je napadački ventil ove generacije, čovjek koji je zatomio svoj ego da bi se, po Olićevu poučku, stavio u službu jedne velike momčadi. Ovim nastupom protiv Škotske, inače, Perišić ima jednak broj nastupa kao i Olić, 104, s tim da ima i 15 golova više od njega. To je ono čemu se Ola sigurno i nadao kada je prihvatio Perišića kao talentiranog, ali neartikuliranog i djetinjastog tipa. Sada je on postao taj koji usmjerava i podučava, onaj koji istupa onda kada to i nije najlakše.
Neka nam sada to bude nekako poučak svima, da utvrdimo sliku koju ćemo imati o Perišiću u kontekstu priče o ovoj generaciji. Da budemo sigurni u njegove zasluge i u ono što je opipljivo donio ovoj momčadi, u igračkom ali i karakternom smislu. Iskoristimo još ovo njegovo vrlo vjerojatno kratko vrijeme u nacionalnom dresu da obratimo posebnu pozornost na njega i osiguramo mu trag u beskraju kakav zaslužuje.
