“Neki igrači gledaju na svijet samo kroz prizmu vlastite statistike i postignuća. Drugi nemaju izbora nego biti dio momčadi. Ponekad sam se osjećao kao da sam posljednji Mohikanac”, izjavio je Randy Smith za vrijeme pisanja knjige o Buffalo Bravesima.
Smith je bio samozatajan momak, lokalna košarkaška zvijezda Divizije II u ranim 1970-ima. Bio je poznat po svojoj eksplozivnosti i brzim prodorima na koš, ali i po afro frizuri, takozvanoj ‘mikrofonki’. San mu je bio jednog dana zaigrati u NBA-u, ali skauti u njemu nisu vidjeli ništa posebno; većina je smatrala da mu nedostaje skok-šut i da zbog toga neće moći ostvariti ozbiljnu karijeru u bilo kojoj profesionalnoj ligi, pa i konkurentskoj ABA-i. Na prvi pogled bilo ga je lako podcijeniti. Međutim, nitko nije računao na Smithovu izdržljivost i upornost. Tjednima prije nego što je dobio jedan od rijetkih poziva za rookie kamp promijenio je svoju tehniku šuta. Na vrijeme je shvatio da je prekasno ispuštao loptu, već kad je tijelo bilo u padu.
Zahvaljujući tome, izabran je u sedmoj rundi drafta, tada kao ukupno 104. izbor. I nitko nije slutio kuda će to voditi.
Odigrao je sedam sezona za Buffalo prije nego što se franšiza preselila u San Diego (postali su Clippersi). Ukupno je u NBA-u proveo 13 godina. Kao highlight njegove karijere vodi se All-Star utakmica iz 1978., kad je pored Juliusa Ervinga, Petea Maravicha i Mosesa Malonea ubacio 27 poena i odnio titulu MVP-ja. Kažu da nitko nije volio Buffalo i Bravese više od njega, igrao je ozlijeđen i bio ponosan na to, moglo bi se reći da je bio ondje gotovo otpočetka dokraja. Postao je prvi Iron Man američke profesionalne košarke, davno prije A.C. Greena 1997. Naime, Smith je u periodu od 1972. do 1983. nastupio u 906 uzastopnih utakmica regularne sezone.
Za Bridgesa možemo reći da je Iron Man suvremenog NBA-a, ‘otporan na metke’
Rekord danas drži A.C. Green s 1.192 odigrane utakmice. Dosad se nitko nije ni približio Smithu, a kamoli legendi Lakersa. U vrijeme load managementa i sve većeg odmaranja zvijezda, to se čini kao nemoguć pothvat. Koliko bi netko trebao igrati i još ostati zdrav da uopće dođe blizu takva postignuća? Više od 14 sezona u komadu.
U 1980-ima i 1990-ima igrači su rutinski odrađivali 82 utakmice i još doigravanje. Veća priča je bila kad netko nije odigrao sve 82 utakmice. No, početkom 2000-ih stvari su se počele mijenjati.
Mnogi će reći da je začetnik toga Gregg Popovich, koji je implementirao oblik load managementa odmaranjem glavnih zvijezda, iako tada nije postojao formalni naziv za tu praksu. Popovich je to počeo primjenjivati jer su Tony Parker i Manu Ginobili godinama tijekom ljeta redovito igrali za reprezentaciju i to se smatralo razumnim kako bi ih se održalo svježima i sačuvalo od ozljeda. Drugo rješenje bilo je da uzmu slobodno ljeto, što nikad nije bila opcija.
449 uzastopnih utakmica
Uoči nove sezone odbor guvernera NBA lige odobrio je nova pravila, među kojima je i sprečavanje load managementa, nazivajući to politikom sudjelovanja igrača. Želja je zaustaviti trend odmaranja najboljih igrača, pogotovo u utakmicama koje se prenose na nacionalnoj televiziji. Također, momčadi neće moći odmarati više zvijezda u istoj utakmici i neće im biti dopušteno odmarati igrače samo na gostovanjima. Više se neće moći ni isključiti igrača u posljednjim utakmicama sezone kako bi se postigla što bolja pozicija na draftu. Time se želi očuvati integritet igre, jer je load management postao više pravilo nego iznimka.
Upravo to Mikala Bridgesa i njegove 392 uzastopno odigrane utakmice čini još dojmljivijim. Bridges je raritetan slučaj NBA-a. Mali podsjetnik i sjećanje na stara vremena. Predanost i izdržljivost kakve sve rjeđe viđamo.
Treba reći kako danas nije realno očekivati od igrača da odigraju tako velik broj utakmica, jer se mnogo više pazi na zdravlje i duljinu karijere, budući da se igra ubrzala i mogućnost ozljeda je samim tim veća. Gotovo su nikakve šanse da ponovno svjedočimo utakmici Isiaha Thomasa, koji je s poprilično iščašenim i nategnutim gležnjem, k tome i šepajući, ostao u igri. Ili pak da doživimo slučaj Kevina McHalea, koji je odlučio igrati utakmicu unatoč lomu kosti u stopalu, riskirajući time pogoršanje prijeloma i potencijalni završetak karijere. NBA je s vremenom prerastao u ozbiljan biznis i nitko neće ugroziti milijune zbog nekoliko utakmica. Pa čak i nauštrb ispadanja u playoffu.
Za sve postoje granice. Neka mjera do koje se smije ili može ići. Bridges ne bi dogurao do trenutnog niza da koji put nije lagao treneru o svom pravom zdravstvenom stanju.
U ožujku 2022. odigrao je rekordnih 50 minuta u pobjedi protiv Sacramenta u produžetku sa simptomima gripe. Njegov suigrač Cameron Payne zbog sličnih je tegoba propustio utakmicu. Bridges je procijenio da može igrati, a da o tome nije obavijestio Montyja Williamsa. U prvoj utakmici nakon što je razmijenjen u Brooklyn Netse, zajedno s Camom Johnsonom, nije mogao igrati dok trade nije postao služben. To je za njega bio šok. Johnson ga je morao smirivati uvjeravajući ga da neće prekinuti niz, jer se tehnički ta utakmica i ne računa sve dok trade nije odobren. I Bridgesov niz se održao.
Zapravo, u novu sezonu ući će s 449 uzastopnih utakmica, računajući i svih 116 odigranih na sveučilištu Villanova. Zadnji put kada je propustio službenu utakmicu bio je u trećem razredu srednje, zbog bolesti.
Iako se Greenov rekord čini nedostižnim, reći će to i sam Bridges, za njega možemo reći da je Iron Man suvremenog NBA-a — čovjek ‘otporan na metke’. Ima igrača koji su skloni ozljedama, a ima i onih koje ozljede zaobilaze. Bridges je jedan od tih. Izuzev ozljede lakta u rookie godini koja ga je koštala nekoliko predsezonskih utakmica, nikad nije imao razlog da propusti utakmicu. Štoviše, poduzeo je sve što je u njegovoj moći kako bi u svima nastupio. Njemu nije važno samo igrati, već i biti na terenu što je dulje moguće.
“Ako odigra 47 minuta, pitat će se zašto nije odigrao 48’”, svojedobno je za njega rekao Williams.
Creme de la creme mid-range igre
Zbog tradea u Netse prošle je sezonu odigrao 83 utakmice. Igrači koji su od svoje rookie sezone spojili veći niz jesu Russell Westbrook (394), Ray Allen (400) i Michael Finley (490), što znači da nakon sljedeće sezone, bude li i dalje dobra zdravlja, ostaje još samo Finley. Bridges nije poseban samo po tome, jer je, kao i nekad Smith, igrač koji se ne štedi i čija će produkcija samo rasti. Tu je broj utakmica sekundaran.
Od dolaska u Brooklyn na prosjeku je od 26 poena i 47,5 posto šuta iz igre. U Sunsima je bio primarno obrambeni igrač zadužen za najbolje suparničke igrače, dok se u Netsima prometnuo u prvu napadačku opciju. Njegova obrana nije ishlapjela, nego se ukazao talent koji je oduvijek imao. Druga stvar je mogu li Netsi s njim kao najboljim igračem daleko dogurati. Ili je ipak idealna druga ili treća opcija u kandidatu za naslov. Na konačni odgovor moramo pričekati još neko vrijeme. Barem jednu cijelu sezonu u Brooklynu, gdje bi trebao postati i All-Star.
Unatoč evoluciji trice i sve većem broju tricaša, šut s poludistance ostao je rezerviran za neke od najdominantnijih igrača današnjice. To je segment igre koji nije izumro, samo je sveden na nekolicinu majstora svog zanata. Bridges se nalazi u toj probranoj skupini. Od dolaska u Brooklyn na najvećem je broju šutova na udaljenosti od šest do sedam i pol metara (3,9 po utakmici), s realizacijom od 40 posto iz igre. U rangu je DeMara DeRozana i Paula Georgea. Pogledamo li kratku poludistancu (na tri do četiri metra od koša), po broju šutova ispred njega su Brandon Ingram, Devin Booker, Joel Embiid i Kevin Durant.
Bridgesova specijalnost je šut iz driblinga. Bilo da izlazi iz bloka ili da dobiva bok na strani od lopte. Posebno kada je riječ o prodoru u lijevu stranu, gdje koristi povoljan trenutak, ravnotežu i svoju visinu, kontrolirano padajući u lijevu stranu prilikom izbačaja. Slično CJ McCollumu, koji na taj način radi separaciju od obrambenog igrača. Koliko je Bridges dobar u tome govori podatak da bolji postotak od njega s minimalno sedam šutova po utakmici iz driblinga imaju samo Durant i Kawhi Leonard, koji su creme de la creme mid-range igre.
Činjenica da je Phoenix izgubio Bridgesa nije mala stvar. Da, morao je spakirati kofere zbog Kevina Duranta. Tko ne bi volio vidjeti Duranta u svojoj momčadi? No Bridges postaje sve bolji, njegov šut je sve opasniji, njegova mid-range igra vrijedi nekoliko vreća novca, dok je oduvijek prednjačio u obrani. Uostalom, Sean Marks je zbog njega odlučio dati Duranta i ostao je zatečen, jer nije znao da je toliko dobar. Iznenadio se što nema nimalo straha, da će od prve minute uzeti najboljeg suparničkog igrača i da će, ako zatreba, uzeti posljednji šut na utakmici. I nikad nije bježao od odgovornosti.
Posljednji Mohikanac NBA-a bez propuštene utakmice.
