S nekim se pitanjima obični smrtnici nikad u životu ne moraju zamarati. Primjerice, kako pronaći motivaciju da se nastavite baviti svojim poslom nakon što ste u njemu postali toliko bolji od svih ostalih da znate kako vam više ama baš nitko ne može ni primirisati; štoviše, postali ste frapantno bolji nego što je itko ikad bio?
Malo tko se može poistovjetiti s ‘problemom’ koji je zadesio Sydney McLaughlin-Levrone.
Američka je preponašica već s 23 godine ostvarila sve o čemu profesionalni atletičari mogu sanjati: trijumfirala je na Olimpijskim igrama i na Svjetskom prvenstvu te srušila svjetski rekord na 400 metara s preponama, i to u više navrata. Njezin uspon u atletsku orbitu nije se dogodio preko noći, ali je na prošlogodišnjem SP-u u Eugeneu napravila podvig kakvom se ni najoptimističniji prognozeri nisu nadali: na domaćem je terenu naprosto ‘prešla igricu’.
Premda je svjetsku smotru dočekala kao aktualna olimpijska prvakinja i svjetska rekorderka, nije se moglo sa 100-postotnom sigurnošću ustanoviti da je nedodirljiva. Baš kao u muškoj konkurenciji, i kod žena je ova disciplina, koja inače nije u prvom planu na velikim natjecanjima, u proteklim godinama doživjela ekspanziju i poplavu vrhunskih rezultata koji su prekrojili vrh vječne ljestvice. Dovoljno je reći da u ovom trenutku 15 najbržih vremena u povijesti drže tri aktivne atletičarke: McLaughlin-Levrone, njezina sunarodnjakinja Dalilah Muhammad i Nizozemka Femke Bol.
“Ako izađem na stazu i slijedim plan utrke koji mi je trener napravio, izvršila sam zadatak bez obzira na pobjedu ili poraz”
Međutim, dok su još na Igrama u Tokiju dvije žestoke konkurentice pokazale da su sposobne koliko-toliko držati korak sa njom i usprkos tome što je s vremenom 51.46 oborila svjetski rekord (Muhammad je zaostala samo 12 stotinki, a Bol 57), godinu dana kasnije postalo je očito da je McLaughlin otišla u ekstreme koje nitko ne može ispratiti. U Eugeneu je odjurila do zlata i pritom razbila konkurenciju, istrčavši dotad nezamislivih 50.68. Koliko je to bilo suludo brzo najbolje predočuje podatak da bi s tim vremenom zauzela sedmo mjesto u finalu ‘prave’ 400-tke, bez 10 prepona koje treba preskočiti.
Dojam o nevjerojatnoj brzini pojačan je par dana kasnije kada je u zlatnoj američkoj štafeti 4x400m svoju dionicu istrčala za 47.91. Bio je to, jasno, leteći start, ali i u takvim uvjetima doći na tri desetinke od svjetskog rekorda svakako je moralo zagolicati njezinu maštu i natjerati je da se u dogovoru sa svojim trenerom Bobom Kerseejem odluči na odvažni zaokret u nastavku karijere. Nakon što je dosegla atletski Mount Everest te se činilo da se nema kud dalje uspeti, odlučila je sići u podnožje i odmah krenuti ponovo do vrha, ali sa suprotne, još teže prohodne strane planine. Sydney je ove sezone rekla doviđenja preponama i započela misiju 400 glat. Ciljevi su isti kao što su bili na 400 s preponama: pokoravanje konkurencije i obaranje svjetskog rekorda.
Atipična zvijezda
Jasno joj je da to neće biti nimalo jednostavno.
Posao joj je, doduše, olakšan utoliko što je Bahamka Shaunae Miller-Uibo, dosadašnja neprikosnovena vladarica 400-tke, nakon osvajanja zlata u Eugeneu odlučila okončati svoju karijeru na produženom sprintu te se posvetiti 200-tci i sedmoboju (?!). Premda kao braniteljica naslova ima izravan plasman na SP u Budimpeštu, šanse da se Shaunae predomisli i odluči sučeliti McLaughlin su minimalne, budući da je u travnju postala majka. Međutim, Dominikanka Marileidy Paulino, olimpijska i svjetska doprvakinja, uvjerena je da je napokon došao njezin red za preuzimanje trona, a potencijalno je još opasnija Bahreinka Salwa Eid Naser, svjetska prvakinja iz Dohe 2019. i treća svih vremena s osobnim rekordom 48.14. Ona se nalazi u svojoj povratničkoj sezoni nakon što je odradila dvogodišnju suspenziju zbog izbjegavanja doping kontrole.
Nikad dokazane sumnje oko upotrebe nedopuštenih sredstava vežu se i za prve dvije na vječnoj ljestvici. Njemica Marita Koch i Čehinja Jarmila Kratochvilova jedine su žene koje su uspjele probiti granicu od 48 sekundi, a njihovi čudesni performansi povezuju se s upotrebom anaboličkih steroida, koja je u hladnoratovskom razdoblju bila ukorijenjena u sportskim sistemima zemalja Istočnog bloka.
Bez obzira na silan razvoj u atletskoj metodologiji i trkaćoj opremi koji se odvio proteklih desetljeća, svejedno nitko nije uspio ni primirisati rekordnih 47.60 koje je Koch istrčala u Canberri prije 38 godina. Prevladavalo je mišljenje da žene naprosto nisu programirane da trče toliko brzo, ali pojava McLaughlin raspirila je nadu da bi ovaj sumnjivi rekord ipak mogao otići u povijest. Njezino prebacivanje na 400-tku pojačalo je ionako velik interes koji je vladao oko nje, zato možemo ustanoviti da se Sydney definitivno profilirala u najveću atletsku zvijezdu postboltovske ere, što potvrđuje milijunski broj pratitelja na društvenim mrežama.
Taj njen pothvat iznenađuje možda i više od postignuća na stazi. Naime, čelnici Svjetske atletike očajnički su bili u potrazi za licem koje će atletici vratiti barem dio globalne popularnosti koju je svojom osebujnom pojavom donosio Usain Bolt. Mnogi sjajni atletičari (Mondo Duplantis, Elaine Thompson, Noah Lyles, Karsten Warholm…) trudili su se oponašati prokušani recept, odnosno spajati vrhunske rezultate s dozom zabavljačke prepotencije, ali takav pristup nije urodio plodom, barem ne u željenoj mjeri.
McLaughlin je, pak, osvojila publiku potpuno drugačijim pristupom, koji se kosi s većinom PR smjernica. U pitanju je djevojka introvertnog karaktera koja emocije dijeli na kapaljku; ljudi naprosto nisu mogli vjerovati da je moguće onako suzdržano proslaviti razbijanje konkurencije i svjetskog rekorda, ako se njena reakcija uopće može okarakterizirati kao slavlje.
Vjera u proces
“Ponizna u pobjedi, ponizna u porazu”, moto je kojeg se drži u svakoj prilici. Izrazito je religiozna i nastoji katoličke principe implementirati u bavljenje sportom. Umjesto manifestacije vrtloga emocija i težnje sinergiji s publikom, usmjerena je na svoj unutarnji mir te iskazivanje poštovanja prema suparnicama i zahvalnosti svom timu koji je vodi do uspjeha. Iako se činilo da je takav pristup danas démodé, pokazao se kao prijeko potrebno osvježenje na sceni — Sydney naprosto pokazuje istinsku sebe umjesto da, poput većine ostatka atletske elite, pokušava imitirati čovjeka kojeg je ionako nemoguće zamijeniti.
No, ipak je svjesna da se kao globalna sportska zvijezda ne smije izolirati od javnosti, stoga je ove godine odlučila izaći iz zone komfora i pružiti uvid u svoj život putem sjajno režiranih kratkometražnih dokumentaraca koje objavljuje na svom YouTube kanalu, a bave se aktualnom sezonom, odnosno izazovima koje donosi promjena discipline. Tako je prikazano njezino stoičko podnošenje poraza od Paulino na premijeri u Parizu, što je bio njezin prvi nastup na Dijamantnoj ligi od 2019., da bi potom na mitingu zlatne kategorije u New Yorku osjetila slast pobjede koja je ipak nije do kraja zadovoljila.
Premda istrčana vremena (49.71 pa 49.51) nisu bila na razini onih kojima se nadala, nije došlo do nastanka nervoze i sumnje u ispravnost procesa; dapače, bilo je impozantno za vidjeti kako olimpijska pobjednica poput školarke šutke kima glavom na trenerove opservacije. “Ako izađem na stazu i slijedim plan utrke koji mi je trener napravio, izvršila sam zadatak bez obzira na pobjedu ili poraz”, izrecitirala je bezrezervno povjerenje u iskusnog Kerseeja koji je u karijeri trenirao briljantne atletičarke poput Florence Griffith Joyner i Allyson Felix.
Bez obzira na vrhunska ostvarenja na 400 metara s preponama, trčanje bez njih iziskivalo je vrijeme za prilagodbu kako bi McLaughlin-Levrone nanovo stekla osjećaj za ritam, a i mliječna kiselina je nešto jače pogađa u završnici trke. Vjera u proces isplatila se već na američkim trialsima u Eugeneu — trijumfirala je s 48.74, što je vodeći rezultat u svijetu ove sezone, a ujedno vrijedan 10. mjesta na vječnoj ljestvici. Kockice polako sjedaju na mjesto, stoga se nemojte čuditi ako Sydney za mjesec dana na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti ponovo prekroji povijesne knjige.
