Tri i pol tisuće kilometara zračna je udaljenost između Kijeva na jednoj strani Europe i Lisabona na drugoj. Otprilike je ista udaljenost između stadiona Jawaharlal Nehru u Kočiju i stadiona Indira Gandhi u Sarusajaiju. Na prvom stadionu su 7. listopada 2017. reprezentacije Brazila i Španjolske otvarale U17 Svjetsko prvenstvo, a na drugom su dan kasnije svoje prvo kolo prvenstva igrale Francuska i Nova Kaledonija. Cestovni put od jugoistoka do sjeverozapada Indije trajao bi gotovo tri dana, a komercijalnih letova koji spajaju Koči i Sarusajai nije bilo.
Gary Worthington, glavni skaut Manchester Cityja i jedan od najpoznatijih tragača za talentima, odlučio je organizirati privatni avion koji će prevesti njegove ljude do Sarusajaija kako bi odradili obje utakmice. U to su vrijeme Phil Foden i Jadon Sancho obojica bili Cityjevi igrači, a s izbornikom Steveom Cooperom znao se iz Wrexhama. Worthington je ostao uz Englesku, a njegovi su suradnici putovali Indijom po drugim utakmicama.
“U ovom poslu puno mi više koristi iskustvo koje sam imao pomažući ocu u dućanu nego to što sam bio napadač”, objasnio je jednom Worthington na seminaru koji se bavio analizom mladih igrača. “Koliko god klubovi za koje sam radio bili bogati, toliko je ključna stvar biti racionalan u troškovima. Pratimo desetke igrača i nemoguće je svakome dati isti tretman. Ponekad je potrebno smanjiti troškove i podijeliti resurse s konkurencijom. Skauti ionako jedu isti kruh i dijele iste probleme, a ne završavaju poslove, tako da nisu konkurencija jedni drugima.”
Kako bi racionalizirao troškove, Worthington je pozvao i druge skaute za čarter, a konačni broj prijava stao je na 36 ljudi. Većina njih je išla gledati Willema Geubbelsa.
Hajduk je donio racionalnu odluku kad je uzeo vrapca u ruci prije nego goluba na grani. Ali suludo je odustati od postotka u eventualnom budućem transferu
Njemu je u listopadu 2017. bilo 16 godina i bio je prva zvijezda francuske reprezentacije. Za U17 reprezentaciju je debitirao s 15 godina, a već sa 16 za Lyonovu prvu momčad u Ligue 1. Način na koji je dominirao nad vršnjacima na lijevom krilu nije bio usporediv niti s Kylianom Mbappéom — on je tri godine stariji, ali Geubbels se u tom uzrastu isticao čak i više nego Mbappé. Driblao je s nevjerojatnim uspjehom, bio je brz i jak u duelu, a imao je završnicu s obje noge. Samo koji mjesec nakon SP-a u Indiji za 20 milijuna eura kupio ga je Monaco — tad još uvijek moćni Monaco, za koji je još igrao i sam Mbappé. Imao je Geubbels i druge ponude, većinom i bogatije, ali izabrao je Monaco baš zbog šanse za daljnji razvoj koju je ondje mogao dobiti.
Na kraju je ispalo da je Geubbels bio toliko brz da je bio prebrz i za vlastito tijelo. Imao je nekoliko ozljeda mišića koje su se pojavljivale u adaptaciji na seniorski nogomet, pa je nedugo nakon potpisa za Monaco operirao puknute ligamente koljena, a svega dva mjeseca nakon što se vratio s rehabilitacije koljena pukla je i metatarzalna kost, što je značilo novu dugu pauzu. Kao i hrpa vrhunskih talenata, Geubbels nije imao sreće u trenutku kad se trebao potvrditi kao vrijednost u seniorskom nogometu. Ali to ne mijenja činjenicu da je bio fantastičan potencijal i da su ljudi bili spremni preletjeti 3.500 kilometara da bi ga gledali.
Potencijal vrijedan 11 milijuna
Elitni talenti sa 16 godina naprosto se ističu iz mase. Ima ih sedam ili osam i svi ih skauti imaju na radaru. Recimo, Geubbels je nastupao protiv Nove Kaledonije u trenutku kada je već igrao Ligue 1, pa su skauti svih velikih klubova organizirali let preko cijele Indije da bi ga pogledali. Na toj je utakmici promašio dva čista zicera, ali poanta nije bila u tome što je loše napravio. Poanta je bila isključivo u onome što može raditi — a to je bilo 12 uspješnih driblinga iz 14 pokušaja tog dana. Nitko nije toliko naivan da misli da će sa 16 godina dobiti gotovog igrača; svima njima predstoji krvavi rad da bi postali prevaga na seniorskom nivou i da bi realizirali svoj talent.
Zato Luki Vuškoviću nije naštetio kazneni udarac koji je skrivio u finalu UEFA-ine Lige mladih niti pogreške na utakmici protiv Lokomotive kad ga je City došao gledati.
Worthingtonu i svim ostalim skautima savršeno je jasno da postoje stvari koje Vušković ne može napraviti. Nitko normalan ne očekuje da dijete od 16 godina bude gotov igrač. U fokusu su stvari koje može napraviti; dobiti svih osam zračnih duela u dvije utakmice protiv Ramóna Miereza ili 6/6 protiv Brune Petkovića te rutinski iznositi loptu u trenutku kad se ostatak momčadi raspada, kao što se Hajduk raspadao u Vuškovićevu debiju protiv Dinama.
Taj potencijal vrijedi 11 milijuna eura — a, kako tvrdi Fabrizio Romano, Tottenham je u čitav posao investirao 12 milijuna funti (13,8 milijuna eura).
Je li Hajduk mogao dobiti više? Teško. Nijedan ovako mladi obrambeni igrač nije plaćen 11 milijuna eura. U toj su dobnoj skupini samo Pietro Pellegri, Geubbels i Pedri ostvarili veće transfere i svojim matičnim klubovima donijeli po 20-ak milijuna eura. Jednostavno, 16-godišnjaka se kupuje zbog potencijala. Veći transfer podrazumijeva realizaciju tog potencijala, a to prije svega zahitjeva vrijeme, pa onda posvećenost projektu, strpljenje, mirnoću, a onda i sreću.
Dinamo je za 16 milijuna eura prodao Joška Gvardiola, koji je tada bio dvije godine stariji od Vuškovića. Zašto je Josip Šutalo prodan za više od 20 milijuna? Zato što je Gvardiol u tom trenutku bio veći ‘mačak u vreći’. Kod Šutala znaš točno što dobivaš jer je formiran igrač, a Gvardiol se razvio u fantastičnog stopera jer je i on sam bio elitni talent, podcrtan u bilježnicama skauta koji su zbog njega bili spremni letjeti preko cijele Europe. Nekad se taj talent realizira, ali gledali su isti ljudi i Alena Halilovića, pa se kod njega čekanje nije isplatilo jer je u te dvije ili tri godine potpuno pao.
Bi li Hajduk u dvije godine mogao dočekati tih još pet milijuna s kojima bi se transferi Vuškovića i Gvardiola izjednačili? Možda i bi, uz eventualni plasman u Europu i reprezentativni poziv, ali trebalo bi istrpjeti puno pogrešaka poput one koju je Gvardiol napravio protiv Ferencvárosa, a koja je Dinamo koštala ulaska u Ligu prvaka. Možda bi Vušković završio kao Gvardiol, a možda bi do 19. godine završio kao Halilović, koji je sa svojih 16 godina također bio sama elita.
Što je s postotkom?
Kada se skinu pozitivne i negativne navijačke naočale, potencijal koji Vušković ima je povijesni i u hrvatskim okvirima u zadnjih se 20-ak godina se može usporediti samo s Gvardiolovim i Halilovićevim. Bilo je još dobrih igrača, ali ova trojica ulaze u sam vrh; tamo gdje je Pedri ili gdje su svojedobno bili Cesc Fàbregas ili Alexandre Pato.
U tom kontekstu, Hajduk je donio racionalnu odluku kad je uzeo vrapca u ruci prije nego goluba na grani. Klub je dobio čistih 11 milijuna eura , što je jaka financijska injekcija, a momčad istovremeno nije oslabljena. Ako usporedimo situaciju s prodajom Šutala, Dinamo je dobio trećinu godišnjeg budžeta za reprezentativca i svog daleko najboljeg stopera, a Hajduk je dobio trećinu godišnjeg budžeta za igrača koji je zadnju utakmicu odigrao u svibnju protiv Šibenika i koji je — u daleko najboljem slučaju — trenutno treći stoper momčadi. Računica kaže da je oportunitetni trošak u dvojbi vrabac-golub u ovom trenutku itekako pozitivan. Novac je zarađen, a posao nije naštetio Hajdukovim aktualnim rezultatskim ambicijama.
Međutim, postoji jedna nova poslovna dimenzija. Rekli smo da bi Hajduk teško mogao dobiti više za Vuškovića, sada ili za dvije godine. Razlika bi mogla biti koji milijun, ali s rizikom da sve propadne. Slično je napravio i Dinamo s Gvardiolom, ali njegov transfer se gotovo udvostručio jer je Dinamo imao postotak od prodaje koju je RB Leipzig ostvario. Prema izvještajima iz prve ili druge ruke, Hajduk takve bonuse nema.
Prodao je igrača za 11 milijuna eura, pohvalio se time javnosti i napunio je blagajnu, ali nije prodao gotovog igrača od 23-24 godine koji je zagazio u svoj vrhunac. Prodao je elitnog talenta koji je još daleko od realizacije, ali kod kojeg se gleda da je generacijski talent i da ima visoku vjerojatnost da će jednog dana napraviti ogromnu karijeru, a samim time i veliki transfer. Tako da Dinamo na kraju nije prodao Gvardiola za 16 milijuna nego za blizu 30, a Hajdukov transfer će ostati 11 milijuna.
Bude li Vušković za pet godina igrao drugoligaški nogomet, ili ga, pak, bude tražio City, Hajduku će biti isto. Razlika će možda biti samo u tome da će njegovim eventualnim uspjehom Hajdukova akademija dobiti dodatni reflektor i da će se pojačati imidž rasadnika talenta koji može pomoći da sutra Rokas Pukštas, Noa Skoko ili netko treći napravi jači transfer na valu tog hypea. Ali ovako velik i europski relevantan talent događa se toliko rijetko da je suludo odustati od postotka u eventualnom budućem transferu.
Dvije godine kaljenja
Što se samog Vuškovića tiče, njemu tek slijedi najveća bitka u karijeri.
Do Hajdukovih je seniora došao inercijom. Nije upitno da je puno radio i da je riječ o dobrom karakteru, ali do ove točke ga je vukao bogomdani potencijal. Na temelju njega je postao najskuplji obrambeni igrač svog uzrasta u povijesti. To će mu otvoriti neka vrata, ali na njemu je da prođe kroz njih.
Sad ga čekaju dvije godine kaljenja jer ga Tottenham ne može registrirati dok ne navrši 18, a onda ga čeka pokušaj proboja u seniore. Tu će vjerojatno imati lakši put u Tottenhamu jer je konkurencija u prvoj momčadi manja nego u Cityju ili u Paris Saint-Germainu koji su poslali svoje ponude, tako da je s te strane donesena logična odluka, ali taj lakši put nije nimalo lagan.
Pellegri i Geubbels otišli su u Monaco koji je bio na glasu kao razvojna točka i karijere su im se pogubile, zbog raznih razloga. Koliko god se elitni talenti izdvajali i koliko god svi skauti znali kojih je to pet najtalentiranijih igrača u godištu, puno više ih se izgubi nego što se realizira. Iako Pellegri igra u Torinu, a Geubbels u Švicarskoj, smatra se da nisu uspjeli.
To je teret koji će Vušković morati nositi do kraja života, teret koji običan čovjek ne može uopće percipirati. Kad si elitni talent — a Vušković jest elita; zbog njega su skauti letjeli tisuće kilometara i svi su ga imali podcrtanog u svojim bilježnicama — onda završiti bilo gdje osim na samom vrhu znači neuspjeh. Ljudi teže prosjeku jer prosjek nosi sigurnost, a on za Vuškovića više nije opcija.
