Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Halilović: Biti poseban

Bivši ‘novi Messi’ ili suvremena hrvatska tragedija

Jedan je detalj prošlog tjedna grozomornu predstavu mladih Hrvata protiv Rumunja na Europskom U21 prvenstvu učinio dodatno neobičnom: tog dana je, naime, kapetan hrvatske selekcije Alen Halilović slavio rođendan.

Ne zato što mu je to bio 23. na turniru koji je nominalno za igrače do 21 godine starosti — takvi su UEFA-ini propisi i to je u redu; Halilović, uostalom, nije niti najstariji među izabranicima Nenada Gračana jer nešto ranije 1996. su rođeni Josip Posavec, Ivo Grbić i Robert Murić. Bilo je neobično jer nekako imamo dojam da je Halilović oduvijek tu. Osam dana prije te utakmice navršilo se šest godina od njegova debija za reprezentaciju — seniorsku reprezentaciju, za ovu mladu počeo je igrati gotovo godinu i pol kasnije — prošlo je već i pet godina otkako je otišao iz Dinama, a najesen će ih biti sedam otkako je debitirao za klub u derbiju s Hajdukom.

Mnogo se toga promijenilo tijekom tih godina. Mnogo toga osim Alena Halilovića.

U danima nakon Rumunjske domaća ga je javnost praktično unisono proglasila najgorim igračem na terenu. Toliko je priznao i inače pomalo pogubljeni izbornik najprije u izjavama nakon susreta, a tada i time što ga je posjeo na klupu u sljedećoj utakmici protiv Francuza. Prtljao je, komplicirao, driblao, zabijao se s krila u sredinu i kad je trebalo i kad nije, ostavljajući iza sebe goleme prostore koji su suparnici vješto iskorištavali, nije pokazao nikakvu namjeru da igra obranu. I ništa od toga nije bilo novo, jer Halilović oduvijek tako igra, samo što ga više nemamo prilike često vidjeti, a dobro organizirani suparnik samo je razgolitio kako nedostatak valjanog plana igre kod hrvatske momčadi, tako i Halilovićeve trajne slabosti zbog kojih ni danas, nakon svih tih godina, još uvijek nije ‘pravi’, moderni nogometaš.

Neki su ga ismijavali, neki samo kritizirali; u sarkastičnom kontekstu spominjala su se imena Petra Pana i Doriana Graya, ali ono na što smo svi već pomalo zaboravili je to koliko je nekoć fama oko Halilovića bio velika i dugotrajna.

Halilović stagnira praktično od trenutka kad je ušao u seniorski nogomet

U rujnu 2012. sam u svojstvu fixera i prevoditelja doveo ekipu španjolske televizije Canal + u Maksimir. Iako je razlog njena dolaska bilo snimanje scena i intervjua za dokumentarac o ranim danima Luke Modrića koji je tog ljeta bio prešao u Real Madrid, nijedan od sugovornika nije propustio spomenuti Alena kao “the next big thing”. Među ocjenama koje su se mogle čuti bile su “poseban”, “najveći talent u posljednjih 20-30 godina”, “puno bolji od Modrića u toj dobi”.

“Svjestan sam koliko pretenciozno ovo zvuči”, rekao je Zoran Mamić, tada u svojstvu sportskog direktora. “Ali on je igrač tipa Messi, ako takvo što postoji.” Španjolcima je omogućeno i snimanje treninga Dinamovih juniora, kojima je Halilović bio priključen nedugo prije toga; njihov trener Igor Cvitanović naložio je Alenu i Tinu Jedvaju, koji su radili u paru, da se premjeste tik do ograde igrališta kako bi ih kamera bolje uhvatila. “El muchacho rubio, onaj plavi dječak, snimaj njega…”

Naravno, bila je to samo minorna epizoda u izgradnji hypea koja je trajala godinama — još otprilike tamo od Alenove 12. godine pričalo se i pisalo o tom čudu od djeteta, njegovoj posebnosti, skidanju s “kamiona za Madrid” i šleperima love koje će jednog dana donijeti Dinamu. Ogromni broj njegovih akcija i golova u različitim mladim selekcijama našao je put do YouTube kompilacija od kojih su neke postale viralne.

I španjolski su novinari znali za njega i prije nego što su došli u Zagreb. I nije ih pretjerano začudilo ni kad je Alen još istog mjeseca debitirao za Dinamove seniore — valjda mjesec dana nakon što je iz kadeta bio prebačen u juniore — a još mjesec dana kasnije zaigrao i u Ligi prvaka, kada je snimljena ona također viralna fotografija sa Zlatanom Ibrahimovićem zbog koje ga je popularni engleski blog Who Ate All the Pies opisao kao “mop-topped foetus with hair like Martina Navratilova”.

Halilović je obarao rekorde. Bio je najmlađi debitant u Dinamovoj povijesti, najmlađi strijelac u povijesti lige, drugi najmlađi debitant u povijesti Lige prvaka, najmlađi igrač koji je ikad navukao dres vatrenih seniora. Sapunica oko njegova izbora hoće li igrati za Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu trajala je najmanje godinu dana prije nego što ga je na ljeto 2013. pozvao hrvatski izbornik, iako u tom trenutku Alen još ni u Dinamu nije bio starter — Igor Štimac tada je to opravdao izjavom da se radi o “i službeno najboljem igraču na svijetu u njegovom godištu”. To “službeno” je, inače, bio članak objavljen na talijanskoj verziji portala Goal, za koji je neki tip rangirao tinejdžere pregledavši nekoliko YouTube videa i konzultirajući bazu podataka Football Managera (ovo ne nagađam, znam).

Nije bilo važno; pomama je bila stvarna, a tog su se ljeta Tottenham i Arsenal uistinu potukli za njegov potpis, nudeći po 15-20 milijuna eura i različite bonuse za obitelj pri selidbi u London, uključujući posao za Alenova oca Sejada u klupskim akademijama. Sejad će kasnije sipati gorčinu po hrvatskim medijima, govoreći kako Zdravko Mamić više ne razgovara s njim jer je u ime obitelji odbio transfer i zvati Alena “žrtvom medijskog linča”.

No, tog ljeta 2013. je 17-godišnji Alen Halilović otprilike dosegnuo razinu na kojoj je više-manje i danas, premda bi se našlo argumenata i za tezu da je tada bio i bolji igrač. U svakom slučaju, od tada su se njegove igre svele tek na povremene bljeskove.

Jedan od takvih došao je 26. veljače 2014., kad je unutar 90 sekundi zabio dva atraktivna gola i spasio Dinamo poraza u Rijeci, s 2-0 izjednačivši na 2-2. Doslovce drugi dan je u Zagreb sletio Barcelonin sportski direktor Raul Sanllehi, sa zadatkom da se ne vraća kući bez Halilovićeva potpisa. Te noći, nešto nakon ponoći, za ljeto dogovoreni transfer je potvrdio sam Alen putem Instagrama.

I usprkos njegovim uglavnom blijedim nastupima, hype je još uvijek bio ogroman. Ne samo u Hrvata — o, ne: Mamići su od Barcelone dobili nekoliko puta manje nego što su se nadali i to pravdali nebuloznim ciframa koje su trebale uslijediti od bonusa za nastupe, ali sjećam se svog zaprepaštenja kad mi je urednik javio da se moj tekstić o njegovu prelasku u Barçu na The Guardianu približava osmeroznamenkastoj brojci klikova.

Novi Messi? Ljudi su, činilo se, vjerovali da je takvo što moguće.

Istina je, međutim, bila ta da je Halilović stagnirao praktično od trenutka kad je ušao u seniorski nogomet. Njegov je talent doista bio senzacionalan, njegova dominacija u mlađim kategorijama nevjerojatna, fama oko njega dobrim dijelom opravdana… Ali na tome je stalo.

Razumije se da je odgovornost prije svega njegova vlastita, ali velikim dijelom je snosi i Dinamo, odnosno treneri koji su ondje s njim radili. Razloga za to je prije svega poslovna strategija po kojoj klub funkcionira. Dinamova primarna djelatnost je razvoj talenata u svrhu prodaje; mladići iz akademije ondje se razvijaju prvenstveno zato da bi njihovim transferom klub uprihodio prijeko potrebna sredstva da može nastaviti živjeti na visokoj nozi kako je i navikao — a ne zato da bi jednog dana bili nositelji momčadi, jer ionako se u njoj neće dugo zadržati ako su stvarno dobri. Nije to samo po sebi ništa nužno loše za mladog igrača — tome, uostalom, barem dijelom streme i mnogi drugi klubovi u HNL-u i na tržištima sličnim hrvatskom — ali problem nastaje zbog Dinamove specifične situacije i dominacije koju u Hrvatskoj ima.

Zbog nje Dinamo može Pepeljugama iz svog laboratorija priuštiti kontrolirane uvjete za razvoj te do neke mjere podrediti ostatak momčadi ‘igraču-projektu’ na način da maksimalno istakne njegove tržišno najjače adute i stavi ih u izlog, a koliko je to god moguće sakrije nedorečene i nedovoljno razvijene segmente u njegovoj igri. Kad je riječ o najvećim talentima, najvećim projektima — onda takav pristup u potpunosti preuzima primat nad ispravljanjem nedostataka, jer ovo drugo je puno riskantniji pristup koji lako može srušiti cijenu na tržištu ako se pokaže da igrač ne može svladati podražaje i zahtjeve koji se pred njega postavljaju kako bi postao kompletniji, moderniji igrač. Sličan je put prošao i Ante Ćorić, koji je nakon transfera u Romu praktično iščezao iz ozbiljnog nogometa, a na U21 Euru ga niti nema.

Ali Halilović, “igrač tipa Messi”, bio je najveći Dinamov projekt ikad.

Klub ga je gurnuo u vatru puno prije nego što je za to bio fizički i psihički spreman, a isto je napravljeno i s reprezentacijom. Nije ga slao na posudbe, nego mu je vrlo pažljivo dozirao i birao kontekst u kojem se pojavljivao na velikoj sceni. Čitavo to vrijeme radilo se i na medijskoj fami oko njega, čak potencirajući kontroverze ondje gdje ih realno nije ni bilo — poput onog izbora reprezentacije za koju će igrati.

Prvi neuspjesi i nemogućnost da se nosi sa svim izazovima koje seniorski nogomet nosi nisu Haliloviću teško padali. Ta bio je još premlad, preslab, bilo je vremena da se razvije i profilira u ono što su svi, pa i on sam, od njega očekivali. No, ubrzo je raskorak između potencijala i realnosti postalo sve teže sakriti i on mu je postajao teret; odlaskom u inozemstvo, gdje više nije bio u zaštićenom statusu nego se od njega očekivao konkretni napredak, on ga je počeo svakodnevno pomalo lomiti.

Jedno je vrijeme s gotovo svakom loptom koju je dobio pokušavao napraviti nešto važno, atraktivno, posebno — kao da je već pomalo očajnički htio skrenuti pozornost na sebe i dokazati da je još uvijek onaj wunderkind nad čijim je kompilacijama slinio čitav svijet. Ta ga je nestrpljivost, ta želja da i u samoj igri nastavi preskakati stepenice kako ih je preskakao i u svom igračkom razvoju, često tjerala u pogreške. Gdje god je igrao, bio je na glasu kao nepouzdan — igrač koji će možda jednim potezom prelomiti utakmicu, ali se trener ne može na njega taktički osloniti jer će pritom i upropastiti neke obećavajuće situacije, a suparniku ostavljati previše prostora.

Imao je i dalje bljeskova i ima ih još uvijek, ali nigdje se nije uspio etablirati. Njegova je tržišna vrijednost u protekle tri godine pala s 10 milijuna eura (dok je bio u Barceloni, za koju je zaigrao jedan jedini put na 28 minuta u kupu) na svega dva milijuna. Pod ugovorom je s Milanom još dvije godine, zadnju je polusezonu proveo na posudbi u Standardu iz Liegea gdje nije briljirao i ne zna još gdje će igrati predstojeće sezone.

Suosjećam s Alenom Halilovićem i ne volim kad ga ismijavaju.

Svima nama jako je važno pronaći nešto u čemu smo dobri. To nam ne samo omogućuje da sebe gledamo drugačijim očima i osjećamo se ugodnije u vlastitoj koži, nego u suštini daje i smisao našem životu, govori nam da ga nismo uzalud utrošili. Vrlo je bolno suočiti se s time da nismo u tome dobri onoliko koliko smo mislili da jesmo, a u sportu postoje relativno egzaktna mjerila za takvo što.

Zamislite kako je to kad mladi sportaš čitavo djetinjstvo od odraslih ljudi sluša kako je poseban. Da su pred njim velike stvari. Da će osvojiti svijet. Da nije kao drugi. I zaista se i sam u to uvjeri svaki put kad igra, jer Halilović je u mlađim uzrastima doista izgledao fantastično, svjetski; uvjeri se u to i kad vidi tko se sve zanima za njega i kakav novac je u igri. Miču mu zapreke s puta, tetoše ga i laskaju mu, a onda mu se jednog dana — slučajno baš na rođendan — vrati taj bumerang i on, u odnosu na godinu dana mlađeg Nikolu Vlašića ili čak dvije godine mlađeg Josipa Brekala, i dalje izgleda kao junior.

Sve je lako kad si mlad; svako odijelo dobro ti stoji i svaka rana manje boli. Ali kad te prerastu mlađi od tebe, onda, već pomalo ofucan i bez one dječačke nevinosti i pogleda u budućnost široko raširenih očiju, moraš početi preispitivati sve što znaš o svijetu i sebi samome.

Alen Halilović možda još ostvari solidnu karijeru u desetak godina koliko mu preostaje, ali “solidno” je možda najveći strah za svakog samosvjesnog ekstratalenta. Put prema najvećim stvarima izmiče mu pod nogama. On sad mora ponovno ‘izmisliti’ sebe kao nogometaša i naći novi smisao, u nogometu ili čak izvan njega.

Jer za ljude s posebnim talentom pad u prosječnost može biti poput doživotne robije.