Festival hrvatske košarke završio je u skladu s predviđanjima — Zadar je u burna četiri dana na Gripama opravdao ulogu favorita i svojim devetim osvojenim Kupom Krešimira Ćosića izjednačio se s Cibonom na vrhu vječne ljestvice. Iako je turnir na koncu protekao bez pravog iznenađenja, daleko od toga da nije bilo uzbudljivo. Po običaju smo gledali izrazito tvrdu i čupavu košarku, a u takvom stilu prednjačili su upravo osvajači: takozvani Jusupball nije teško skautirati, ali se, usprkos tome što je Zadar u sve tri utakmice bio na velikim iskušenjima, pokazalo da nitko na domaćoj sceni nema dovoljno kvalitete ni čvrstine u kadru da izdrži svih 40 minuta žestoke borbe prsa o prsa s fizički impozantnim sastavom Danijela Jusupa.
Zahvaljujući HKS-ovu nedirigiranom ždrijebu u kojem ih sreća nije pomazila, Zadrani su bili primorani proći najtrnovitiji put do trofeja, a nominalno najzahtjevniji dio posla odradili su odmah u četvrtfinalu.
Split je, kao organizator završnice, itekako ozbiljno pretendirao na trofej kojim bi prekinuo 20-godišnju osvajačku sušu, međutim, Žuti su ponovo podbacili u okršaju sa svojim dalmatinskim rivalima. Slaven Rimac se, iznenađujuće, nije odlučio na taktičko prilagođavanje suparniku, odnosno na korištenje zonske obrane kako bi umanjio Zadrovu fizičku nadmoć i potencirao suparničku eventualno slabu šutersku večer. Splitov trener odlučio je zadržati stil igre s kojim su Žuti u protekla dva mjeseca napravili veliki pobjednički niz u ABA ligi te se uzdao u individualni napor svojih pulena na Luki Božiću, prvenstveno u visokog i krakatog Borisa Tišmu. On je na početku susreta doista uspio prikočiti Zadrova MVP-ja, ali kako je susret odmicao, Tišma se počeo trošiti i mekšati sve dok nije u potpunosti izdušio, a Božić došao na svoje.
Udvajanja kao sekundarna opcija nisu urodila plodom jer ih je Božić, kao i inače, lakoćom razrješavao pravodobnim asistencijama, dok je velik dio posla, osobito u prvom poluvremenu, napravio i Lovro Mazalin svojom leđnom igrom. Uglavnom, Rimac je dopustio Jusupovim momcima da igraju u zoni komfora, odnosno da unedogled napadaju s niskog posta i to ih je naposljetku dovelo do trijumfa, unatoč tome što su bili osjetno nadskakani (45:34 za Žute), kao i tome što nisu uspjeli zaustaviti šuterski izuzetno nadahnutog Tonija Perkovića (29 poena). Iako je Split sve do završnice bio vrlo blizu, Zadar je praktički čitavim tijekom susreta držao kontrolu i bilo je pitanje trenutka kada će staviti pečat na pobjedu.
Jusup je patentirao petorku u kojoj se ne zna pouzdano tko je na kojoj poziciji, u kojoj nema pick igre, u kojoj svi uporno napadaju leđima i nerado šutiraju izvana
Iznenađujuće, Zadrane je u mnogo neugodniju situaciju dovela Cedevita Junior u polufinalnom okršaju. Nakon što je Damir Mulaomerović u četvrtfinalnom ‘izborničkom’ dvoboju izvukao pobjedu nad Dinamom Josipa Sesara, odlično je iskoristio dva dana odmora i pripremio svoju mlađahnu momčad za Jusupove prekaljene ratnike. Kombinacija zonske obrane, agresivnog pristupa i dobre šuterske večeri (trica 13/37) dovela je Vitamine do pomalo nevjerojatnih 10 poena razlike na poluvremenu nad energetski ispražnjenim i šuterski indisponiranim Zadranima.
No, za razliku od većine suigrača, Božić nije imao problema ni s energijom ni sa šutom. Pogodio je sedam trica iz 12 pokušaja te s ukupno 34 poena odvukao suigrače do preokreta. Premda je Sandro Rašić neočekivano jako povukao iz drugog plana (26 poena, 7/10 trice), Vitamini nisu uspjeli preživjeti lošu izvedbu vođe ekipe Austinea Lukea, a pored toga su, kako je utakmica ulazila u završnu fazu, fizički sve više klonuli u neprekidnim duelima s nadmoćnim suparnicima — pogotovo pod obručem, gdje se itekako osjetio izostanak prvog centra Jana Kosija.
Božićeva šuterska rapsodija
Tako su se Jusupovi momci dobrano potrošili na putu do finala, a u njemu ih je čekala Cibona koja je, pak, imala ždrijeb iz snova.
Vukovi su se za početak u četvrtfinalu lagano obračunali s drugoligašem Kvarnerom, kojem se usto u trećoj minuti ozlijedio najbolji igrač Paolo Marinelli, a ništa teži posao Cibosi nisu imali u polufinalnom dvoboju s Dubravom, jednim od slabijih prvoligaša koji je također u Split došaol s osiromašenim kadrom. Dakle, Dino Repeša je od veće potrošnje uspio sačuvati Ciboninu šestorku registriranih seniora (Krešimir Radovčić, Aleksandar Aranitović, Ivan Majcunić, Ivan Perasović, Domagoj Vuković i Filip Bundović) i na tome je temeljio nadu u trofej. Međutim, ta je nada bila tanašna. S tako oskudnom rotacijom Repeši nije preostalo ništa drugo nego da čitavo vrijeme igra zonsku obranu i zapali svijeću u nadi da će Zadar imati uistinu užasnu šutersku večer te da na neku foru neće brutalno nadskakati Cibonu.
U strahovito čupavoj prvoj četvrtini još je i izgledalo kao da bi se Cibona zbilja mogla za nešto uhvatiti, ali vrlo brzo je postalo jasno da ovu bitku naprosto nije u stanju dobiti. Zadar je polako, ali sigurno mrcvario Vukove lomeći njihov otpor, a svaka je dvojba netragom nestala nakon što je Zadrane konačno krenuo šut. Naposljetku su imali pravu tricašku rapsodiju (17/39), također su izdominirali u skoku (43:29), dok su upornim napadanjem obruča iz igre izbacili obje Repešine centarske opcije (peti prekršaji Vukovića i Bundovića u posljednjoj četvrtini), stoga je priči došao neminovni kraj. Ipak, s obzirom na okolnosti ovo je bio i više nego dobar otpor Vukova, dosta bolji nego u abaligaškim susretima koje su odigrali s punim rosterom.
Ali sva slava ide pobjednicima.
Jusup je patentirao nešto izuzetno neobično: petorku u kojoj se ne zna pouzdano tko je na kojoj poziciji, u kojoj nema pick igre, u kojoj svi uporno napadaju leđima i nerado šutiraju izvana. Nekima je sve to izuzetno predvidivo, dosadno, pa čak i ružno za gledati. No, ljepota je stvar percepcije i ukusa; činjenica je da je Zadar u svim utakmicama na Gripama imao po 23 asistencije, što ukazuje na ogromnu količinu nesebičnosti, razumijevanja i uigranosti među suigračima, a teško da se takva timska kohezija može okarakterizirati kao ružna osobina.
Jusupov je sustav također izbacio novog hrvatskog kandidata za euroligašku košarku. Nakon ovakve Božićeve šuterske rapsodije u polufinalu i finalu (trice 13/24) uistinu bi trebalo prestati s podcjenjivačkim propitkivanjem njegove impresivne osobne statistike — eh da, u finalu je ponovo upisao triple-double učinak (27 poena, 10 skokova i 10 asistencija).
Jusup je također u prvi plan izbacio talent Darija Drežnjaka, dovršio je Mazalinovu transformaciju iz limitiranog vanjskog igrača u perspektivnog modernog centra, a izvlači ono najbolje iz Marka Ramljaka, Karla Žganeca i Arijana Lakića, igrača ranije poznatih prije svega po svojim hendikepima koji su ih kočili kroz karijeru.
Zadarski stručnjak složio je momčad koja je doslovno prejaka za konkurenciju u Hrvatskoj. Kad druge domaće ekipe krenu u okršaj sa Zadrom, to uvelike podsjeća na čuveni boksački meč između Conora McGregora i Floyda Mayweathera — ispočetka se na prvaka krene nadobudno, s pregršt energije i optimizma, ali sa svakom novom minutom izazivači postaju sve prazniji i tromijih kretnji, dok ih posve izudarane ne obuzme apatija, pa naposljetku i ne budu toliko utučeni što su poraženi, koliko im lakne što je sve konačno završeno, nevoljko prešutno priznajući da pravu šansu nisu ni imali.
