Juriš

Babo ili Babuška?

U Istanbulu će igračka klasa biti samo jedna komponenta uspjeha

Za razliku od one Platinijeve budalaštine o disperziji Europskog nogometnog prvenstva diljem Europe, ova košarkaška čak i ima nekog smisla. Kad je već odlučeno da će se na Eurobasket propuštati gotovo polovica europskih reprezentacija, ova ideja s četiri skupine u četiri različite države i nije toliko besmislena kao ona nogometna.

Da je ovog rujna takav sustav natjecanja košarkaškoj Europi otkrio samo koliko Finci, uz hokej, automobilizam i skijaške skokove, zapravo vole i znaju košarku – vrijedilo je. Iako su Finci kao košarkaši otkriće samo za one koji su mentalno još uvijek zarobljeni u košarkaškoj hijerarhiji iz 20. stoljeća.

Ovaj Eurobasket svijetu je baš u Helsinkiju predstavio novu buduću zvijezdu svjetske košarke u 20-godišnjem Lauriju Markkanenu. Tipu koji u reprezentaciji nosi broj 23, a igrat će za Chicago Bullse. Aluzija je jasna. Momku koji je “Novi Novi Dirk Nowitzki” (jer titulu Novog Nowitzkog autoritativno drži dvije godine stariji Latvijac Kristaps Porzingis) i kojem je jedna godina na sveučilištu Arizona bila dovoljna da se NBA u njega zaljubi. A jedan Eurobasket da isto učini i Europa.

Što se prvog kruga tiče, jedino malo razočaranje je Izrael. Očekivalo se da kao domaćin u Tel Avivu ostavi iza sebe Ukrajinu i Gruziju, a na koncu je poražen od obje te reprezentacije i završio kao zadnji. Od Ukrajine čak i osramoćen s -24. Nema tu neke velike igračke kvalitete, ali zemlja uvijek ambicioznog Maccabija iz Tel Aviva i sve ambicioznijeg Hapoela iz Jeruzalema morala bi barem u svojoj dvorani moći proći prvi krug Eurobasketa.

“Sad vidiš s čim se ja borim svake sezone”, bila je poruka koja mi je sletjela na mobitel dok su Ukrajinci šamarali Izraelce usred Tel Aviva. Poruka od Nikole Vujčića, sportskog direktora Maccabija, koji iz sezone u sezonu sve teže održava visoke zahtjeve Eurolige bez ozbiljnih domaćih igrača.

Neven Spahija ipak ne može ono što može Željko Obradović u Feneru. Složiti momčad od 12 vrhunskih igrača bez razmišljanja o njihovoj cijeni i putovnici. Obradović je Turke uvjerio da ne može osvajati s domaćim igračima. Možda će i Spahiji biti bar mrvicu lakše uvjeriti gazde u Maccabiju u istu stvar nakon njihova ovotjednog reprezentativnog debakla.

Španjolci i Slovenci jedini su prvi krug završili bez poraza. Dok Slovencima svih 40 minuta energiju održava raketni tandem Goran Dragić – Luka Dončić, Španjolci lete na krilima iskustva i bratskih tandema Gasol – Hernangomez. Iako je dojam da su ponešto sporiji i teretniji nego prošlih velikih natjecanja, iskustvo i karizma koji pršte iz njihovih glavnih igrača i dalje su nenadoknadiv hendikep za suparnike.

Šampion nesreće na ovom Eurobasketu zacijelo je Gruzija. Jedina reprezentacija koja je u svojim redovima imala aktualnog NBA prvaka jedina je reprezentacija koja je ispala s dvije pobjede. I to su pobijedili Litvu i Izrael, s Italijom bili na jednu loptu, a ispali zbog jedne loše četvrtine protiv Ukrajine koja ih je skupo koštala.

Grci su se bez Giannisa Antetokounmpa tek u zadnjem kolu jedva provukli u osminu finala, a s njim bi vjerojatno bili među glavnim kandidatima za medalju. Litva ih je dobila kao ‘poklon’ za prvo mjesto, ali bude li se Grcima igralo (kao što im se u većini prvog dijela nije), imat će Litavci pune ruke posla da osiguraju novi četvrtfinalni dvoboj s Hrvatskom. Ili da im radije ponudim Rusiju?

E, tu smo.

Cluj je odrađen bez greške i bez stresa. Što za hrvatsku košarkašku reprezentaciju baš i nije uobičajeno. Dobili smo sve što smo trebali dobiti, ‘potukli’ se sa Španjolcima i sveli utakmicu na jednu loptu i na koncu se fino rastrčali i raspucali protiv Čeha. U svakoj se utakmici vidio bar mali napredak u odnosu na prošlu, a raščlanjivati sad loše segmente pojedinih utakmica je i beskorisno i besmisleno.

Glava i psiha. Toga nam je jako često nedostajalo. Kako na klupi, tako i na parketu

Aco Petrović i stožer generalno su sve to skupa fino izrotirali i promiješali i stoji dojam kako je u Cluju napravljeno sve što je bilo potrebno napraviti uoči selidbe u Istanbul. Razigrani su oni kojima je to trebalo (Dario Šarić, Marko Popović, Dragan Bender), provjereni i dozirani oni kojima je to trebalo (Roko Ukić, Marko Tomas, Kruno Simon, Luka Žorić), Darko Planinić je sačuvan za bitke u reketu, a vidjelo se što se može dobiti od Ivana Ramljaka, Filipa Krušlina i Ivana Buve.

I najvažnije od svega – dobivena je potvrda da je Bojan Bogdanović u svom top-izdanju u kojem je bio i prošlog ljeta. Što znači da Hrvatskoj u Istanbulu ništa nije nedohvatljivo.

U Istanbulu će igračka klasa biti samo jedna komponenta uspjeha, ona koja u hrvatskoj reprezentaciji zapravo nikad i nije bila sporna. Ona druga komponenta jest. Glava i psiha. Toga nam je jako često nedostajalo. Kako na klupi, tako i na parketu.

Obrambeni skok jedan je od detalja koje ćemo morati poboljšati. Bez obzira što statistika tvrdi da smo po prosjeku od 28,8 obrambenih skokova čak druga momčad Eurobasketa (uvjerljivo prva je Španjolska s 33,2), treba biti svjestan da smo brojke nabildali protiv nedoraslih Rumunja i Čeha, dok su nam i Mađari i Crnogorci i Španjolci pokupili jako puno lopti u našem reketu. Nedopustivo puno.

Srećom, to je nešto što se najbrže i najlakše može poboljšati jer ne ovisi ni u talentu, ni o znanju, nego isključivo o volji i koncentraciji. Iako smo tanki u rotaciji na petici, svejedno u Planiniću, Šariću, Benderu i Žoriću imamo resurse, i u centimetrima i u snazi, da već protiv Rusije ‘zaključamo’ svoj reket. Uz ruku koju će im u građenju i kontroliranju druge linije morati dati i vanjski igrači, koji su u tom segmentu u Cluju povremeno znali zakunjati.

Iskustvo koje ovog puta imamo na raspolaganju u vanjskoj liniji (Tomas, Ukić, Simon, Popović) bit će faktor od posebne važnosti. Tomas još od četvrtka navečer u džepu nosi sliku Alekseja Šveda, ‘ruskog Bogdanovića’, ključnog čovjeka svake ruske napadačke ideje. Najskuplji košarkaš Europe okružen je Nikitom Kurbanovim, Andrejom Voroncevičem, Vitalijem Fridzonom i braćom Kulagin – prekaljenim euroligaškim materijalom iz moskovskog CSKA, najskuplje momčadi u Europi.

Druga violina je Timofej Mozgov, najbolje plaćeni gledatelj NBA lige u prošloj sezoni. Gospodar reketa i puno bolji igrač nego što bi to njegova kratka i neuspješna epizoda u Los Angeles Lakersima mogla sugerirati. Epizoda u kojoj ga je Ivica Zubac izbacio iz rotacije, a Magic Johnson na sveopće oduševljenje Lakerlanda uspio maknuti u ‘ruske’ Brooklyn Netse.

Zanimljiva faca čeka nas i na ruskoj klupi. Sergej Bazarevič ima bogatu igračku povijest okršaja s Hrvatskom u kojima je nerijetko bio ključna figura. Bio je razigravač i jedan od najboljih igrača Zajednice Neovisnih Država u onom legendarnom polufinalu Olimpijskih igara u Barceloni 1992., koje nam je za pola koša donijelo ono slavno finale protiv Dream Teama.

No, dočekao je Bazarevič svoju osvetu za taj poraz. I to dvostruku. Najprije nas je s 25 poena gotovo sam izbacio u polufinalu Eurobasketa 1993., predvodeći reprezentaciju samostalne Rusije na njezinom prvom velikom natjecanju. A onda je sljedećeg ljeta opet Hrvatskoj zatvorio vrata finala, ovog puta na Svjetskom prvenstvu u Torontu. I opet je bio najbolji ruski igrač sa 16 poena.

S Rusijom u natjecateljskim utakmicama Hrvatska ima omjer 5-6 (plus 2-0 protiv ZND-a), ali jedan podatak posebno strši. Nakon tog polufinala OI 1992. protiv ZND-a, Hrvatska Rusiju nikad nije pobijedila u eliminacijskim utakmicama. Uz spomenute dvije u kojima nas je zaustavljao Bazarevič, Rusija Andreja Kiriljenka izbacila je Hrvatsku u eliminacijskoj utakmici prije četvrtfinala Eurobasketa u Švedskoj 2003.

Kiriljenkova Rusija opet je pred nama. Najveća ruska košarkaška zvijezda u 21. stoljeću danas je tamošnja verzija Stojka Vrankovića. Predsjednik saveza koji se vratio iz Amerike kako bi pročistio i raskužio poprilično usmrđene košarkaške forume.

Srećom, ni Bazarevič, ni Kiriljenko ovog puta neće moći uzeti loptu u ruke i riješiti utakmicu. Morat će to napraviti netko drugi.

Vjerujmo da će taj netko biti Babo Bogdanović, a ne Babuška Šved.

Pa da svi u jedan glas možemo zavikati: “Šaaaaaariiiić!”