Nogomet narodu

Naša najveća pobjeda

O Hegelu, povijesti, Englezima, Hrvatima i Wembleyu 2007.

Georga Wilhelma Friedricha Hegela ponekad su, pogotovo na početku njegove akademske karijere, optuživali da previše zanemaruje povijesni sadržaj i stavlja preveliki naglasak na spekulativnu ideju Duha u kojem se, po njemu, nalazi viši smisao i iz kojeg sve proizlazi. U možda i najpoznatijoj anegdoti o slavnim filozofima, Hegel je prije više od 200 godina – tumačeći svoju Fenomenologiju Duha – naišao na protivljenje slušatelja.

„Ali, profesore, činjenice se ne slažu s vama i protive se vašem poimanju svijeta“, rekao je jedan od njih – na što je čuveni mislilac navodno odgovorio: „Tim gore po činjenice“.

Povijest je mnogo više od kolekcije datuma i važnih događaja. Ona se zapravo događa između njih, kroz procese koji u kontinuitetu traju i pripremaju prekretnice kojima su omeđeni, a koje onda oblikuju naše shvaćanje vlastite prošlosti.

Odavna se kaže da je povijest učiteljica života – ali ako doista želimo naučiti nešto od nje, puno važnije od pamćenja i obilježavanja datuma i konkretnih detalja vezanih uz njih je upitati se „zašto“; što je do toga dovelo, koji su bili uzroci i kakve su bile posljedice, je li moglo (trebalo?) ispasti drugačije? I premda uvijek postoji realna opasnost da ćemo s naknadnom pameću selektivno pristupati minulim događajima i procesima, naglašavajući one detalje koji nam pašu u narativ i interpretaciju koja nam se čini ispravnom, odgovori uvijek leže u kontekstu. To koliko smo samokritični i sposobni sagledati širu sliku – a ne samo bubati imena i brojke – uvjetuje hoćemo li išta naučiti ili nećemo.

Nogometna povijest specifična je po tome što kroz rezultate ostvarene na terenu nudi objektivno mjerljive pokazatelje uspjeha i neuspjeha, ali i po činjenici da je linija između njih puno tanja i krhkija nego u bilo kojem drugom momčadskom sportu. U nogometu sreća i slučajnost igraju veliku ulogu, a nepravde – pobjede i porazi koje bismo mogli opisati kao ‘nezaslužene’ – događaju se prilično često.

Češće, mogli bismo možda reći, nego i u stvarnom životu.

The Anatomy of England: A History In Ten Matches Jonathana Wilsona jedna je od najboljih nogometnih knjiga ikad napisanih. U njoj se Wilson, autor glasovite i utjecajne povijesti nogometne taktike pod naslovom Inverting the Pyramid, poslužio trikom. Odabrao je 10 po vlastitom sudu najznačajnijih utakmica u povijesti engleske reprezentacije i kroz detaljnu analizu događanja na terenu te kontekst koji ih je okruživao ispričao priču o nogometu i, općenito, karakteru nacije koja ga je izmislila. Priča je to o, više nego o ičemu drugome, dekadenciji i sve manje i manje utemeljenoj aroganciji britanskog nogometnog carstva – o pozivima na buđenje koji su ostali neodgovoreni, lažnim svitanjima i dogmama koje su predugo vladale tamošnjim shvaćanjem igre te temama koje su više od stoljeća ostale prisutne i relevantne u otočkoj nogometnoj kulturi.

Posljednja utakmica koju je izdvojio kao jednu od najbitnijih i analizirao te 2010., kad je knjiga prvi put objavljena, ona je između Engleske i Hrvatske na Wembleyu 2007., od koje se u utorak navršilo 10 godina.

Bila je to utakmica koja je, za Engleze, simbolički označila kraj njihove ‘Zlatne’ generacije – kako su je, budalasto i bez gotovo ikakvog temelja u stvarnosti, nazvali – i, nakon još malo buđenja lažne nade i samozavaravanja u mandatu Fabija Capella koji je uslijedio, poslužila kao jedan od okidača za korijenite promjene u engleskom nogometu koje se tiču stručnog rada s mladima i pokušaja da se promijeni nogometna kultura koja je ondje imala debelo više od stoljeća da se ukorijeni.

U Engleskoj se nogomet razvijao na specifičan način, drugačiji nego bilo gdje drugdje – što je i logično, s obzirom na to da je ondje i utemeljen kao sport. U knjizi Beastly Fury: The Strange Birth of English Football autor Richard Sanders piše kako je nogomet „odrastao u tandemu s mišićavim kršćanstvom“, odnosno širim društvenim pokretom čiji je glavni cilj bio odgajati neustrašive i odane vojnike Imperija. U viktorijansko doba nametnuta je ogromna količina pravila ponašanja i društveno-kulturoloških normi koje su na neki način, misli Sanders, imale za posljedicu „automatizaciju“ svakodnevnog života. Jedna od neposrednih namjena takvih nastojanja bilo je sprječavanje onoga što su eufemistički nazivali „solipsizmom“, a odnosilo se prvenstveno na dvije stvari: masturbaciju, koja je u ono vrijeme sasvim ozbiljno smatrana jednom od najvećih pošasti civilizacije, te ‘pretjerano’ razmišljanje i introspekciju.

Prošle su godine, prošlo je desetljeće; malo smo naučili iz pobjeda, još manje od poraza i zapravo se više nikad nismo osjećali tako ispunjeno

Riskirajući da ćete me optužiti za snobizam i nepotrebno pametovanje, spomenut ću još jednu anegdotu o misliocima – onu koja se, kažu mi, stoljećima prepričava po tamošnjim sveučilištima kao ilustracija britanskog karaktera, a spominje je u svojoj knjizi i Wilson. Naime, kad je u 18. stoljeću Samuel Johnson čuo za teoriju Georgea Berkeleya prema kojoj ne postoji materijalna tvar nego samo ideje te primjedbe kolega kako ju je nemoguće pobiti, toliko se naživcirao da je nogom šutnuo poveći kamen toliko snažno da se odbio od njega i pritom izviknuo: „Pobijam je ovako“ (I refute it thus).

Sva ta viktorijanska pravila, najjasnije stavljena u funkciju u elitnim internatskim školama i sveučilištima, imala su, u neku ruku, cilj odgojiti mladež da misli i ponaša se na određeni način i bude sigurna u svoju misiju na ovom svijetu, a ne da živi život prožeta sumnjama i nesigurnošću.

A upravo je u tim obrazovnim ustanovama nastao nogomet.

Iz takvog svjetonazora u kombinaciji s terenima koji su, i uz najbolju englesku travu, dobar dio sezone bili pretvoreni u blatnjave kaljuže na kojima nije bilo uvjeta za preveliku kombinatoriku, engleski je nogomet od samih svojih početaka težio neustrašivoj jurnjavi i automatizaciji – lopta na krilo, prodor uz aut-liniju, nabacivanje u visini penala za grmalja od centarfora. I tako iz akcije u akciju, glavom kroz zid i svom snagom nogom u kamen.

Engleski nogomet tvrdoglavo se odbijao mijenjati i priznati gubitak svoje superiornosti. Dok su se otočki treneri razasuli svijetom i postavili temelje mnogim nogometnim kulturama koje će po rezultatima uskoro nadmašiti englesku, u domovini je sama ideja stručnog trenerskog rada, osobito na taktici, desetljećima nailazila na protivljenje. Englezi su duboko u 20. stoljeću, čak i poslije Drugog svjetskog rata, reprezentaciju birali tako da je odbor trenera i funkcionara glasao za najboljeg igrača za svaku poziciju; jedva da im je i u primislima bilo kako će se oni uklopiti jedni s drugima ili da bi trener možda htio primijeniti neku drugu formaciju.

Kad čitate osvrte najrelevantnijih engleskih autora na poraz od Hrvatske 2007., dojam je da ih nije toliko razočarao sam poraz koliko nedostatak ideje – osobito nakon što je Mladen Petrić zabio za 2-3, sve što je Engleska radila bilo je jurišanje i ‘bunarenje’ visokih lopti u suparnički šesnaesterac, koje je Hrvatska lako otklanjala. U doista ‘biti ili ne biti’ situaciji Englezi nisu pokazali ni tračak domišljatosti nego su se vratili onome što im je bilo svojstveno otkako su izumili nogomet i što se malo kad u tih više od stoljeća pokazalo uspješnim protiv ozbiljnijih suparnika.

Bio je to poraz ne samo engleske reprezentacije, nego i engleskog nogometa. Razočaranje je bilo toliko veliko da su odgovorni konačno počeli ozbiljnije kontemplirati promjenu pristupa, i to od najnižih razina naviše.

Prije dva tjedna sjedio sam s Wilsonom u Londonu i pitao ga smatra li da je nakon toga Engleska odigrala neku utakmicu koja bi po svom značaju zaslužila pojavljivanje u nekom mogućem nastavku njegove knjige. „Ne“, odrješito je odgovorio, ali s nekarakterističnim optimizmom dodao da je neka takva možda trenutno u nastanku i da bi se mogla materijalizirati kroz nekoliko godina, s obzirom na to da su se okoštale paradigme konačno počele mijenjati, a reprezentacija je krcata mladim igračima koji puno obećavaju, poput Delea Allija i Harryja Kanea.

Osim toga, Englezi u posljednje vrijeme s mladim uzrastima postižu doista nevjerojatne rezultate.

U lipnju ove godine je U-20 selekcija osvojila Svjetsko prvenstvo; istovremeno je U-21 reprezentacija igrala u polufinalu Eura i ondje na penale (naravno!) ispala od kasnijih prvaka, Nijemaca; U-19 su ovogodišnji europski prvaci; U-17 su sa stopostotnim učinkom u kvalifikacijama i skupini samog turnira u svibnju dospjeli do finala Eura održanog u Hrvatskoj, gdje su na penale poraženi od Španjolske, a onda su prošli mjesec u Indiji potaracali sve i s 23 postignuta gola u sedam utakmica – s 5-2 u finalu revanširali su se Španjolcima – osvojili svjetski naslov.

Takve žetve u mlađim su uzrastima prethodno imale Španjolska, pa Njemačka – nacije koje su zadnjih godina uspostavile dominaciju europskim i svjetskim nogometom i na seniorskoj sceni. Englezi su do toga došli prvenstveno dramatično povećavši broj trenera stručno osposobljenih za rad s djecom i mladima, ali i poboljšavši njihovu edukaciju, stavljajući naglasak na stvari drugačije od onih tradicionalnih. Naučili su nešto iz svojih poraza, konačno su naučili nešto i od drugih i sada mlade nogometaše prije svega uče – razmišljati, tražiti rješenja.

Nijemcima je prethodno poraz od Hrvatske na SP-u 1998. na sličan način bio jedan od okidača da iz temelja promijene pristup i 16 godina kasnije dospjeli su opet do svjetskog vrha. Sljedeći tu logiku, Englezi bi mogli biti među istinskim favoritima na SP-u 2022. ili Euru 2024. Jedna lasta ili jedna generacija ne čini proljeće, radi se o dugotrajnom procesu. I s obzirom na to da je Premier liga najteža sredina za razvoj igrača na prijelazu iz juniorske u seniorsku dob, sve spomenuto još uvijek ne znači da će se uspjeh mladih prevesti i na najveću scenu. Iduće poglavlje Wilsonove knjige možda bude o povijesnom trijumfu, a možda i o novoj propuštenoj prilici.

Kada bih sastavljao popis najznačajnijih utakmica u još uvijek kratkoj, ali burnoj povijesti hrvatske reprezentacije, ta bi knjiga spala na tri slova. I ne bi uključivala trijumf na Wembleyu 2007.

Na površini stvari, povijest hrvatskog nogometa od nezavisnosti naovamo uglavnom je povijest etabliranja jedne male i globalno nebitne nacije kao nogometno relevantne. U tome je Hrvatska bila nesrazmjerno uspješna, uzevši u obzir brojnost populacije, razinu igre u domaćoj ligi i razinu ekonomske moći na skučenom tržištu, kao i izostanak bilo kakve suvisle strategije razvoja svih ovih godina. Ispod površine, to je bitka za dušu hrvatskog nogometa – sukob vlastodržaca i svih ostalih oko toga trebaju li nogomet i reprezentacija služiti svima ili samo nekima.

Jedna ključna točka svakako bi bila ona gostujuća pobjeda 2-1 nad Talijanima 1994., jedina u povijesti koju je s klupe vodio pokojni Tomislav Ivić. Bila bi zato jer je bila prva natjecateljska protiv elitnog suparnika i nagovijestila dolazak Vatrenih na veliku scenu, pobjedom nad tada aktualnim svjetskim doprvacima koje je vodio veliki Arrigo Sacchi. Zatim, naravno, 3-0 protiv Njemačke 1998., kao zenit generacije izvornih Vatrenih. Svakako i ispadanje od Turske na Euru 2008., kao najdramatičnija ikad i kao ona koja je spriječila tu jako uzbudljivu, seksi momčad da ode do kraja, jer stvarno je izgledala sposobna za to.

Ne bih uključio ništa iz posljednjih devet godina. Od tada se hrvatska reprezentacija, usprkos ogromnoj količini individualnog talenta i umijeća, vrti u prosječnosti. Od posljednja četiri velika natjecanja, na jedno se nije ni plasirala, dvaput je ispala u skupini, a lani je na posebno frustrirajući način ispala od Portugala. Možemo pričati o tome kako smo mala nacija i kako su neke puno veće ostvarile lošije rezultate, ali ova je momčad – najjača nakon izvornih Vatrenih – zaslužila više. I bolje – bolje izbornike, bolje uvjete, bolje ljude u vodstvu saveza, bolju navijačku potporu… Koliko su igrači sami krivi za izostanak svega toga druga je priča.

A kad se vratimo 10 godina unatrag na Wembley, sjetit ćemo se mnoštva detalja i konteksta koje nam povijest kako je pamtimo gura u drugi plan ili izostavlja. Recimo toga da je Engleska tad igrala bez kompletne standardne obrane (nije bilo Johna Terryja, Rija Ferdinanda, Phila Nevillea, Ashleya Colea…) i da je na vratima bio Scott Carson, kojemu je to bio premijerni natjecateljski nastup za reprezentaciju. Da su im ozlijeđena bila čak trojica napadača, od kojih bi vjerojatno svaki u tom trenutku dobio prednost ispred Petera Croucha – Wayne Rooney, Michael Owen i Emile Heskey. Da je Hrvatska samo koji dan ranije izgubila u Makedoniji, premda je oba gola ondje primila nakon što su stigle vijesti da je Izrael pobijedio Rusiju, što je značilo da je plasman na Euro osiguran.

Taktički je to za Slavena Bilića bila sasvim jednostavna utakmica, daleko jednostavnija od onih u kojima je doista zablistao kao izbornik – primjerice, u onih 3-0 protiv Turske u kvalifikacijama za Euro 2012. Dva naizgled sitna detalja pokazala su se ključnima.

Jedan je bio praktično pustiti Crouchu da kupi visoke lopte kad je leđima okrenut golu i fokusirati se na sprječavanje da odbijanac dođe do Franka Lamparda ili Stevena Gerrarda, koji su često vješto zabijali iz takvih situacija; Niko Kovač je to odlično radio, a pomagali su mu brat Robert i Dario Šimić i Hrvatska je na takav način otklonila jako puno potencijalno opasnih situacija.

Drugi je detalj bio još važniji. Znajući da je travnjak na Wembleyu ionako klizak, a još je padala i kiša, Bilić je naložio igračima da koji put oprobaju šut iz daljine i pokušaju iznenaditi Carsona. Tako je na samom početku utakmice Niko Kranjčar zabio, a Carson vrlo pacerski primio, vodeći gol. Onda su Eduardo i Ivica Olić izigrali još uvijek šokiranu i neuigranu obranu i već nakon 14 minuta Hrvatska je vodila 2-0. Zapravo je Hrvatska tek tad, postavši sasvim neopterećena i sa samopouzdanjem napumpanim do neba, počela zaista dobro igrati, a Carson se počeo iskupljivati odličnim obranama. Ipak, Englezi su praktično ni iz čega i, kako bi to sami rekli, against the run of play došli do izjednačenja, da bi Hrvati odnijeli pobjedu još jednim dalekometnim udarcem.

Bila je to u potpunosti zaslužena, ali vrlo čudna pobjeda.

Natjecateljski nam je ta utakmica bila savršeno nebitna, a veseliti se tome što smo zajebali Engleze bilo bi kompleksaški, koliko god oni arogantni bili – uostalom, to je rezultiralo i time da nas nakon toga više nikad neće podcijeniti, pa su nam već u idućem kvalifikacijskom ciklusu natrpali devet komada u dvije utakmice.

Ni po jednom kriteriju ta pobjeda zapravo nije bila jako značajna za Hrvate. Ni po jednom, osim po onom ‘hegelovskom’, kao manifestacija Duha. Bilo je nevjerojatno frajerski, kulerski, mangupski ili kako god hoćete razbiti Engleze na Wembleyu u utakmici koju nisu smjeli izgubiti, praktično preusmjeriti njihovu nogometnu povijest; igrači i navijači osjećali su se nevjerojatno snažnima, ponosnima i optimističnima zbog toga i to im nitko ne može oduzeti. Sama ideja te pobjede nadvladala je njen realni značaj.

Veliki je filozof učio da se Duh u vremenu „otuđuje“ i pretvara u stvarnost, da bi se na kraju u mišljenju vratio sam sebi. Prošle su godine, prošlo je desetljeće; malo smo naučili iz pobjeda, još manje od poraza i zapravo se više nikad nismo osjećali tako ispunjeno i blisko sa svojom reprezentacijom. I to tek danas, 10 godina kasnije, razumijemo. Kad danas maštamo o Vatrenima koji će doista u punom smislu biti ‘naši’, onda po svoj prilici maštamo o onom osjećaju 2007. na Wembleyu kao ‘našoj’ najvećoj pobjedi.

A kad vam netko kaže da to nema veze s  činjenicama, slobodno mu odgovorite da je tim gore za činjenice.