Početak kraja

Davor Šuker je svršena priča, ali to je samo početak urušavanja HNS-a

Zadnja izmjena: veljača 17, 2017 Slavko Midzor/PIXSELL

Hrvatski nogometni savez je kuća od karata. Temelj na kojemu počiva, njegova najjača karta, oduvijek je bila podrška politike – konkretno, HDZ-a; sad kad je ta karta pomaknuta iz svog idealnog težišta, cijela se struktura opasno nakrivila i prijeti joj urušavanje.

Ako ste ikad gradili kuću ili toranj od karata, onda znate da je, kad se to dogodi, neravnoteža u pravilu naoko najprimjetnija na samom vrhu. Postoji realna opasnost da se sruše gornje dvije-tri karte. U manjem broju slučajeva one mogu pasti, a da ostatak ostane stajati u krhkom balansu; no, najčešće njihov pad znači lančanu reakciju i rušenje cijele kuće.

Ono što u HNS-u sada pokušavaju da bi to spriječili jest ukloniti te dvije-tri karte s vrha koje samo što i same ne padnu i veoma oprezno ih zamijeniti novima. No, i kod takvog poteza postoji dvostruki rizik: ostatak kuće može pasti i prilikom micanja starih karata i prilikom postavljanja novih. A ako netko još malo jače puhne ili prouzroči vibracije u blizini ključne karte koja je pomaknuta u temeljima, sav će trud ionako biti uzalud.

Ta ključna karta je, dakle, politika.

Kad se Hrvatska osamostalila, a HNS izmigoljio iz ralja beogradskih Terazija, hrvatski je nogomet bio shvaćan kao stvar od nacionalnog interesa – oruđe u promociji mlade države diljem svijeta. Od početka je cijelo to stanište bilo zagađeno visokom i niskom politikom; pod maskom opće nogoloptačke dobrobiti zapravo su zastupani i promovirani interesi klubova i uglednika koji su stajali iza njih. Zadatak čelnika Saveza bio je balansirati te partikularne interese tako da svakome ‘bitnom’ barem donekle izađu u susret i zadovolje svoje političke pokrovitelje, sve kako bi se očuvalo nacionalno jedinstvo i kult reprezentacije, jer – znate već – „sportaši su najbolji ambasadori naše zemlje“.

Pod patronatom samog državnog vrha razvijen je projekt državotvorne Croatije, ali se istovremeno omogućavalo lojalnim hajdukovcima da divljaju i pljačkaju drugi nacionalni klub. Zažmirilo se na oba oka na privatizaciju i deprivatizaciju Dinama, omogućivši maksimirskoj udruzi građana da preuzme sve igrače, status, povijest i trofeje, ali ne i dugove svoje prethodne inkarnacije. Hajduk je ‘spašen’ i preoblikovan naredbom s vrha, a onda ostavljen da još jednom propadne u rukama nesposobnih, ali lojalnih, odnosno onih koji su igrali po utvrđenim pravilima.

Mamiću nema spasa

Dok su dvije nacionalne institucije kupovale utjecaj, suce i trofeje, a lokalnim lojalnim šerifima ostavljalo da rade što god hoće s ostalim klubovima, cvjetao je i kult reprezentacije, a nogometna nacija bila ujedinjena na temelju korupcije i klijentelizma.

Bio je to sustav zapravo u potpunosti prekopiran iz socijalizma, odnosno s istih onih Terazija od kojih se navodno bježalo. S tom razlikom da nije bilo luksuza razmišljanja o budućnosti, jer uvijek je bilo previše onih koje je trebalo namiriti da bi cijela piramida interesa funkcionirala. Stvarni i dugoročni interesi nogometa – u smislu njegova održivog razvoja, poboljšanja infrastrukture, grassroots inicijativa, rada s mladima, edukacije navijača, suradnje s njima i slično – nikad nisu bili u prvom planu.

Kad se zbog niza faktora – nesmiljene centralizacije, katastrofalne državne ekonomske politike, približavanja Europskoj uniji, raslojavanja samog europskog nogometa, globalne krize i recesije te mnogih drugih – dogodilo neizbježno presušivanje novca za društveno financiranje klubova koji sve dotad nisu učinili gotovo ništa da bi se prilagodili tržišnim okolnostima, kao najveći krokodil u močvari isplivao je vješti mešetar, manipulator i kriminalac Zdravko Mamić. Jedini koji je uspio zadržati podršku politike na lokalnoj i državnoj razini, postupno je cijeli sustav podredio vlastitim poslovnim interesima.

Naravno da nije to mogao učiniti bez barem prešutne podrške političkih struktura, ali i materijalnih protuusluga o kojima zasad ne znamo previše i pitanje je hoćemo li ikada doznati njihov puni opseg. Međutim, činjenica da je toliko dugo uspio opstati – usprkos svim svojim blago rečeno ekscentričnim javnim eskapadama i sasvim očitom kršenju zakona – govori sasvim dovoljno.

No, Mamić je sada svršena priča.

Nismo u iluziji da njegovo formalno povlačenje iz Dinama i s funkcije u HNS-u išta znači – on i dalje iz sjene povlači sve konce, toliko je valjda jasno svakom iole inteligentnome – ali nakon što su se u istragu njegovih poslova uključili inozemni subjekti, više mu nema spasa. Prema informacijama s kojima Telesport raspolaže, njegov odvjetnički tim trenutno pokušava ispregovarati uvjetnu kaznu. Osuda uopće nije upitna, jer dokazi i svjedočenja protiv njega su neoborivi; pitanje je samo hoće li Mamić za prvi dio (od vjerojatna tri ili četiri dijela) optužnice morati u zatvor. A to, između ostalog, znači da je krajnje vrijeme za vladajuću politiku da se od njega distancira ako ne želi da je povuče u svoj ambis.

Atak na Šukerov ego

Svršena je priča i Davor Šuker kao HNS-ov predsjednik.

Toliko je bilo možda ne jasno, ali u svakom slučaju izgledno nakon što ga predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović nije primila prilikom posjeta Aleksandra Čeferina, novog UEFA-ina predsjednika, još usto i održavši govor o tome kako se u hrvatskom nogometu mora pozabaviti „uzrocima, a ne posjedicama“ problema, pozvavši na depolitizaciju nogometa i primjenjivanje Zakona o sportu na koji se HNS oglušuje.

Odmah nakon toga su HNS-ovi HDZ-ovci – ušemirani sa starom, Karamarkovom strukturom – pokušali ishoditi nekakvu kontrolu štete unutar same stranke. Po onome što smo uspjeli saznati iz samog HNS-a, premijer Andrej Plenković im je jasno poručio kako je vrijeme da se „hrvatski nogomet očisti, a svi koji to ne razumiju mogu izaći iz HDZ-a“.

Sve je to bilo previše za Davora Šukera. Nakon što je mjesecima i godinama žicao državnu vlast da njegovoj udruzi povjeri novac za kapitalne projekte poput izgradnje reprezentativnog kampa i nacionalnog stadiona, pozivajući se (pre)često na primjer Mađarske i njegova frenda Viktora Orbana, ovu je nimalo uvijenu odbijenicu shvatio kao atak na vlastiti ego. Kidnuo je u Ameriku.

„Davor se doslovno nikome u HNS-u nije javljao još tamo od Božića“, izvor iz HNS-a kaže Telesportu. „Ali baš nikome, koliko je meni poznato. Dojam je da mu je povrijeđena taština i da se sam želi povući prije nego što bude maknut.“

U Savezu zadnjih tjedana vlada poprilični kaos. Jedna od stvari koje na to ukazuju je i odlazak dr. Romea Jozaka iz HNS-a u Dinamo, samo koji dan nakon što je izvršni direktor Damir Vrbanović izjavio da je Jozak, HNS-ov tehnički direktor zadužen za nadgledanje svih reprezentativnih selekcija i trasiranje razvojnog puta hrvatskog nogometa, ključan za predstojeće projekte saveza i otklonivši mogućnost njegova ‘bijega’.

Inicijativa koja želi preuzeti vlast u HNS-u morat će imati podršku šire javnosti uključujući navijače, kao i istaknutih bivših Vatrenih. I jedino će joj to uspjeti ako obeća prevlast struke i stvarni angažman na općem boljitku domaćeg nogometa

Pritisnuta promijenjenim okolnostima i ohrabrena dugotrajnim odsustvom predsjednika, unutar samog HNS-a pojavila se inicijativa za Šukerovom smjenom. Budući da je izgledno kako će i Mamić prije ili kasnije izgubiti utjecaj sad kad je politika digla ruke od njega i da će, ako bude imalo pravde, završiti u zatvoru, a Vrbanovićevo uklanjanje s položaja eksplicitno traži HDZ-ov koalicijski partner MOST, preostali interesima vezani članovi HNS-ova Izvršnog odbora pokušavaju preuzeti stvari u svoje ruke. I ne – ne radi se ni o kakvoj ‘umjerenoj’ struji unutar Saveza, nego naprosto o onima koji pokušavaju spasiti svoje mjesto i položaj u ovoj kući od karata.

Halid mjesto Halida

Kao probni baloni u javnost su već lansirana imena Branka Mikše i Duška Grabovca, bivših HNS-ovih visokih dužnosnika iskusnih u balansiranju interesa glavnih nogometnih dionika u Hrvatskoj. Telesport saznaje da su iz Saveza već prethodno dolazili po mišljenje državnog vrha bi li im ta imena bila prihvatljiva, ali – bilo zbog toga što su takve ideje otklonjene na višoj razini, bilo zato što su spomenuti funkcionari, već u poodmaklim godinama, sami odbili mogućnost svog angažmana – oni više nisu realne opcije.

Zatim je Saši Pavličiću-Bekiću, dosadašnjem HNS-ovom disciplinskom sudcu, ponuđeno da bude „Halid mjesto Halida“ – odnosno, da zauzme Šukerovo mjesto na vrhu piramide. Pavličić-Bekić je zakleti dinamovac, ali nije ‘Mamićev čovjek’ i svojim je dosadašnjim djelovanjem definitivno pokazao više takta i neovisnosti u odlučivanju od svog prethodnika, Krešimira Vlajčevića. Također je, usprkos tome što su neke njegove odluke bile neminovno kontroverzne, uspio zadržati relativno dobre odnose s Hajdukom i Rijekom. U dobrim je odnosima i s medijima.

No, isto tako, on je i potpuni autsajder u cijeloj ovoj priči. Barem u usporedbi s imenima koja su dosad – ustvari, ikad – spominjana u kontekstu HNS-ovih čelnika, svi od kojih su bili premazani svim mogućim mastima. On zapravo nema ničiju podršku za predsjedničku funkciju i sve čemu se u Savezu mogu nadati je da nitko neće imati niti pretjeranih prigovora. U očima onih koji ga nagovaraju na kandidaturu on bi vjerojatno mogao biti ‘tehnički’ predsjednik čijim bi se imenovanjem ispunila zahtijevana forma, a nadali bi se da se ne bi mogao nositi s odavno uvriježenim shemama i igricama koje bi se mogle nastaviti i bez njegova odobrenja.

On bi gotovo sigurno bio bolji predsjednik od Šukera – bolji bi, uostalom, bio i recepcionar hotela Double Tree by Hilton u kojem je smješteno novo sjedište HNS-a, ali poanta nije u tome.

Ono o čemu okoštala struktura u Savezu zapravo sanja je barem djelomični povratak na stanje prije Mamićeve privatizacije hrvatskog nogometa: stanje u kojem bi se malo izašlo u susret Hajduku, malo Rijeci, malo nekom trećem, ali još uvijek ponajviše Dinamu, oko kojeg je cijela ta struktura i sagrađena. Oni žele pomiriti strane koje je Mamićeva dominacija posvađala i otuđila, sve kako bi se opet stvorila iluzija nacionalnog jedinstva, a oni zadržali svoje mjesto u kući od karata, ponovno učvrstivši onu ključnu kartu u njenim temeljima.

Savez bez politike i mafije

Međutim, stanje u hrvatskom klupskom nogometu drastično se promijenilo od onih ‘zlatnih’ dana klijentelizma. Hajduk je protjerao političare i uhljebe iz kluba i sada funkcionira na nekim sasvim drugim načelima. Rijeka je ojačala privatnim ulaganjima i sada joj suradnja s Dinamom – na kojoj je prije koju godinu, dobivši nekolicinu nositelja igre udžuture od Mamića, kao i mjesto u unutrašnjem krugu onih koji u HNS-u doista donose odluke, zasnovala svoj sportski uzlet – više nije nužno zlo. Ostali klubovi – izuzevši Lokomotivu, koja nije zasebni klub u punom smislu riječi, te Osijek, koji je privatiziran uz pomoć Šukera i (u međuvremenu poražene) Karamarkove struje u HDZ-u te zapravo prodan mađarskoj državi pod krinkom privatnog ulagača – naprosto su preslabi da bi imali ikakav realni utjecaj.

Osim samih klubova i politike, HNS pritišće još i Zakon o sportu, koji će prije ili kasnije morati početi primjenjivati – a to, između ostalog, znači i izbore po županijskim savezima po promijenjenom modelu koji uvelike otežava biranje po ustaljenom političkom ključu – zatim naputci FIFA-e i UEFA-e o restrukturiranju vlasti u nogometnim savezima, koji će se također ubrzo morati provesti, ali i utjecaj domaće javnosti, koji nije zanemariv.

Gospoda s naslovne slike – Šuker, Mamić i Vrbanović – vrlo će brzo postati HNS-ova mračna prošlost. No, za njihove je vladavine javna slika hrvatskog nogometa pala toliko nisko (usprkos svim dobrim sportskim rezultatima) da javnost neće olako prihvatiti polovična rješenja. A pogotovo neće nasjesti na priču da se Savez koji je već godinama rutinski nazivan mafijom može reformirati iznutra.

Inicijativa koja želi imati šanse srednjoročno preuzeti vlast u HNS-u morat će imati podršku šire javnosti uključujući navijače, kao i barem neke od istaknutih bivših Vatrenih. I jedino će joj to uspjeti ako obeća prevlast struke i stvarni angažman na općem boljitku domaćeg nogometa, bez obzira na stranačke i klupske boje.

Ne želimo Savez koji će samo smanjiti ‘kvote’ za udovoljavanje Dinamu na račun ostalih te žonglirati različitim partikularnim interesima. Želimo savez bez politike i bez mafije. Ako je onima koji o tome odlučuju stalo do hrvatskog nogometa i nacionalnih interesa, onda moraju i sami željeti isto – i ništa drugačije.

Ne propusti top članke