Kad je Napoli zadnji put osvojio scudetto, nogomet je bio jako drugačiji sport od onoga što možemo gledati danas. Recimo, 1990. je Napoli osvojio naslov s 51 bodom. Serie A je imala 18 klubova, pobjeda je donosila samo dva boda, najbolji napad lige je zabio 57 golova, a Diego Armando Maradona je bio prvi strijelac momčad sa 16 postignutih golova.
O tome koliko se drugačije igralo najbolje svjedoči činjenica da je Napoli u drugom poluvremenu ključne utakmice — one protiv Bologne u predzadnjem kolu, kada je AC Milan gubio protiv Verone — čuvao prednost tako što je uporno vraćao loptu Giulianu Giulianiju u ruke. Nakon što je Bologna u 47. minuti smanjila na 3:1, vratar Giuliani je do kraja utakmice primio 29 dodavanja svojih suigrača, a Maradona samo sedam. On je još dobro prošao u usporedbi s Carecom. Brazilac je od 47. minute do 88., kad je ušao Gianfranco Zola, primio samo dva dodavanja; jedno baš od Giulijanija kod ispucavanja i jedno od Maradone, kad je izveden udarac s centra nakon što je Bologna smanjila.
U 33 godine se puno toga promijenilo.
Prvo, promijenio se talijanski nogomet. Pobjeda se počela nagrađivati s tri boda, što je promijenilo stratešku vrijednost plana da se igra na nulu. Slučaj Jean-Marca Bosmana ukinuo je pravilo o strancima unutar Europske unije i omogućio slobodni protok igrača kojima je istekao ugovor, što je usmjerilo talente prema najjačim klubovima, a pojavom Interneta globalno tržište se posložilo tako da je medijski fokus — samim time i novac, a onda i igračka kvaliteta — koncentriran na Englesku i Talijani su izgubili primat koji su godinama imali.
U ove se 33 godine puno toga promijenilo i dosta klubova u Italiji nije moglo pratiti te promjene. Napoli jest, jer igra najmoderniji nogomet u Italiji
A onda se mijenjao i Napoli. Klub je 2004. ispao u Serie C, a u prvoj sezoni u trećem razredu talijanskog nogometa završio tek treći. Iduće se sezone vratio u Serie B, pa onda u Serie A, pobjegao je s ruba bankrota i 2017. je došao do sezone u kojoj je osvojio 86 bodova, a onda 2018. i do 91. Uzmemo li stara pravila o bodovanju i izbacimo pobjede protiv dviju najlošijih momčadi lige, Napoli je 2018. osvojio četiri boda više nego 1990. Međutim, niti to nije bilo dovoljno.
“Ovo može biti ta sezona u kojoj će Napoli napokon osvojiti titulu”, komentirao je Maradona učinak koji je u proljeće 2018. ostvario Maurizio Sarri sa svojom momčadi. “Jedini problem koji Napoli ima je Juventus. To je nevjerojatno moćna momčad i ako nastavi ovako pobjeđivati, čak ni ova forma neće biti dovoljna. Juventus može računati na poguranac kad zapne, a Napoli se može uzdati samo u pomoć od Boga i u svoje napadače.”
Udarne igle, ali ne samo one
To je jedno od objašnjenja zašto je Napoli osvojio naslov ove sezone: konkurencija nije bila ni blizu toliko moćna kao prije. Juventus je izgubio moć koju je imao i već dugo ne izgleda nedodirljivo. Inter je imao onu sezonu i pol pod Antoniom Conteom kad je mogao pratiti šampionski ritam, a AC Milan je slabiji nego prošle sezone i nije uspio premostiti rezultatske krize u kojima se našao. U takvom rasporedu snaga dugo vremena je Napoliju najozbiljniji pratitelj bio Lazio, a 18 od 20 klubova engleske Premier ligi ima momčad koja je skuplja od ove Lazijeve. Neke stvari su se naprosto otvorile same od sebe.
Međutim, ni Napoli nije stajao prekriženih ruku.
Pokazao je kvalitetu i igru kojom je uzeo sve što se nudilo. A možda i još malo preko toga, jer Luciano Spalletti je prepoznao da se u Serie A momčadi brane, a jako malo je pravog presinga, te da moraju prijeći preveliku površinu terena, tako da je preuzeo rizik i počeo ih je aktivno napadati kako bi natjerao suparnike da otvore i ono što inače ne nude. U suštini, Spalletti je taktički plan naslonio na ono što je Napoli igrao pod Sarrijem.
Jasno, veliku ulogu su odigrali Hviča Kvarachelia koji je na lijevom krilu bio toliko dominantan da je dobio nadimak Kvaradona i Victor Osimhen koji je probudio zvijer u sebi. Njih su dvojica bili glavna iskra moći koju je Napoli pokazao; Kvarachelia je driblinzima na lijevom krilu ubijao suparnike i hranio Osimhena koji je napadao dubinu, polako uvjeravajući sebe i sve oko sebe da je brži i jači od svih. Trebamo li istaknuti individualce koji su radili prevagu, to su njih dvojica.
Međutim, Kvarachelia i Osimhen bili su samo dio šire slike. Lopta je do njih dolazila kroz veznu liniju, posebno kroz Piotra Zielińskog i Stanislava Lobotku. Lobotka bi se, kao zadnji vezni, pozicionirao skroz lijevo prema Zielińskom i tako zatvarao trokut s lijevim bekom koji se podizao prema napadu. To je ove sezone bio ključ Napolijeva uspjeha. Lakoća kojom su Lobotka, Zieliński i Mário Rui (ili Mathías Olivera, ako njega nije bilo) kontrolirali posjed — uz eventualnu pomoć trećeg veznjaka ili stopera — bila je toliko efikasna da je lopta redovito dolazila Kvaracheliji u idealne pozicije. Nije se morao spuštati niti je morao sam probijati linije. Bilo je potrebno samo da pokaže strpljenje dok trokut na njegovoj strani ne stvori situaciju u kojoj će ostati u situaciji jedan-na-jedan protiv suparničkog igrača.
Spalletti je u jednoj situaciji usporedio Lobotku s Andrésom Iniestom. Poanta je u tome da obojica upijaju pritisak i ‘gužvaju’ suparničke linije oko sebe kako bi mogli odigrati u otvoren prostor koji je nastao kada su privukli suparnike na sebe. Sličan je princip bio pod Sarrijem kada je tu centralnu ulogu igrao Jorginho. Kompaktan posjed na lijevoj strani otvarao je džepove prostora ispred ako su suigrači na desnoj strani dovoljno dobro razvlačili suparničku zadnju liniju, a nije bilo realne opasnosti po gol jer je između svake izgubljene lopte i vlastitog gola ostajalo dovoljno igrača za sprječavanje opasnosti.
Dominacija i fluidnost
Jedina momčad koja je stvarala probleme takvom konceptu kompaktnog posjeda bio je AC Milan s Rafaelom Leãom kao ispušnim ventilom na suprotnoj strani kojeg su mogli upotrijebiti čim osvoje loptu. Samo što tu do izražaja dolazi stanje u kojem se trenutno nalazi talijanski nogomet. Nijedna druga momčad, uključujući i Juventus, nema dobrog driblera na otvorenom prostoru koji može vući loptu 50-ak metara, tako da je Napoli bez problema kontrolirao utakmice i redovito uzimao bodove.
Napoli je imao najveći posjed lopte, imao je najviše sekvenci s više od 10 uzastopnih dodavanja, najviše startova na loptu u suparničkoj polovici, a suparnicima je dopustio najmanje golova. Sam nije pucao toliko puno — Inter je po tome na prvom mjestu i osjetno je ispred Napolija, ali Napoli ima najviše udaraca unutar okvira gola.
Zašto? Zato što su Kvarachelia i Osimhen bili u sjajnoj formi, ali i zato što su ih suigrači dovodili u jako dobre situacije. Volumen je bio za nijansu niži, ali kvaliteta je bila sjajna baš zbog tog koncepta da se privuče suparnika i da se onda odigrava u prazan prostor.
Zapravo, Spalletti je postigao isti paradoks s kojim je Sarri osvojio onaj 91 bod. Napoli je dominirao posjedom i kontrolirao je utakmice, a iz tog strpljivog posjeda je dovodio svoje napadače u situacije koje su praktički tranzicijske; manipulirao je suparnicima do te mjere da je Kvarachelia češće napadao iz otvorenog prostora nego na klasični bunker i tako je Napoli dolazio u dobre šanse, pogotovo kad uzmemo u obzir utrčavanja trećeg veznjaka i desnog krila iz drugog plana.
Eintrachtov trener Oliver Glasner definirao je Napoli kao “anti-talijansku momčad” i vrlo vjerojatno dao najbolje objašnjenje zašto je Napoli bio toliko uspješan u Serie A.
Da, konkurencija je bila slabija, ali Napoli je aktivno napadao suparnike, tražio je prostor i koristio je presing kako bi čim prije vratio izgubljenu loptu. O tome koliko je momčad fluidna bila najbolje svjedoči činjenica da su od 70 postignutih golova Spallettijevi momci samo jedan jedini postigli izvan kaznenog prostora. Dominirali su, bili su fluidni i bez problema su rješavali sve probleme koje su suparnici pokušali staviti pred njih. Koliko su bili dobri najbolje pokazuje utakmica iz sredine siječnja kada je Juventus bio na samo -7 bodova. Razbili su ga s 5:1, a golove su postigla četvorica različitih strijelaca.
Jer to je ono što ove sezone čini Napoli posebnim. Da, Kvarachelia i Osimhen su udarne igle, ali opasnost je prijetila sa svih strana. U ove se 33 godine puno toga promijenilo i dosta klubova u Italiji nije moglo pratiti te promjene. Napoli jest, jer igra najmoderniji nogomet u Italiji, barem što se taktike tiče.
I zato zasluženo slavi.
