Prošlo je pet desetljeća otkako su New York Knicks osvojili NBA naslov, ali publika u Madison Square Gardenu nije se promijenila. S jednakim entuzijazmom dočekuje svaki radostan trenutak koji bi im mogao vratiti staru slavu. Puls publike u Gardenu prelazi i na igrače, bilo da je riječ o tremi ili euforiji. Iako nisu više 1990-e i puno rjeđe se viđa napetost i animozitet između igrača, navijači Knicksa obožavaju obranu krvavih koljena kao put do pobjede. Košarka u New Yorku ne može se pratiti bez emocija, ponekad toliko električnih da borba za svaku loptu izgleda kao bitka na život i smrt. Uzbuđenje je to koje je ponovno zaživjelo Gardenom kao dio svakodnevice.
U nedavnoj utakmici protiv Indiane Jalen Brunson krenuo je u dribling nakon primljenog koša, ali Andrew Nembhard zatvorio mu je desnu stranu, pritom ga zahvativši blizu oka brzinom boksačkog udarca, tako da suci uopće nisu reagirali. Ometeni Brunson srušio se na pod i obujmio lice štiteći loptu, a Jalen Smith iščupao mu ju je i zabio zicer. Tom Thibodeau zatražio je time-out, jer Indiana je povela dvije minute prije kraja utakmice.
Netom kasnije, Brunson je pokupio loptu na svojoj polovici terena nakon riskantnog dodavanja Dontea DiVincenza, krenuo jedan-na-jedan protiv Aarona Nesmitha i zabio faul-koš. Publika je oduševljeno skočila na noge i ostala stajati nestrpljivo iščekujući dodatno bacanje. Međutim, Brunson je promašio, ali tu nije bio kraj, jer Isaiah Hartenstein skočio je u napadu i donio novi posjed, a DiVincenzo košem vratio New Yorku prednost. Sekvenca je to koja zorno opisuje svu fanatičnost Knicksa. Njihov pristup i fizikalnost, pa mogli bismo čak reći i radikalnost, što ih nosi od posjeda do posjeda.
Tijekom posljednjeg desetljeća New York je nemilice tražio playmakera na kojeg će se moći osloniti i koji će se identificirati s njegovim poimanje košarke. Defilirali su tu svakojaki igrači: reklamirani projekti poput Elfrida Paytona, Emmanuela Mudiaya i Treya Burkea, zvijezde na zalasku Derrick Rose i Kemba Walker, lutrijski izbor drafta Frank Ntilikina. Nijedan nije izdržao.
Ovi Knicksi vrte se oko njegove kreacije i šuta. On, međutim, stvara i za svoje suigrače, koji poput ratobornih termita grade svoju nastambu
Na ljeto 2022. Knicksi su potpisali Brunsona kao slobodnog igrača za 104 milijuna dolara na četiri godine. U tom trenutku mnogima se činilo da su ga preplatili. Zašto dati toliki novac na undersized beka, visokog 188 centimetara? Godinu i pol poslije Brunson je postao All-Star.
S njim na terenu New York postiže 121,5 poena na 100 posjeda, što čini najveću ofenzivnu učinkovitost u ligi. U 674 minute koliko je bio izvan igre, napad postiže prosječno 105 poena na 100 posjeda. Brojka je to koja Knickse svrstava na predzadnje mjesto. Možemo reći kako je trade za OG Anunobyja bio izvrstan potez uprave Knicksa, njihova obrana je od tada najbolja u NBA-u, ali zbog Brunsona imaju deveti napad u kalendarskoj 2024., odmah uz bok Bostonu.
Respekt Lakersa
Odlaskom RJ Barretta i Immanuela Quickleyja dodatno se povećao broj dodira s loptom 27-godišnjeg playmakera. Brunson je preuzeo na sebe kompletnu odgovornost u organizaciji napada, a njegova učinkovitost pritom nije pala. Ove je sezone treći po broju šutova na metar i pol do tri metra od koša (gotovo četiri pokušaja po utakmici). Ispred njega su samo Jaren Jackson Jr. i Nikola Jokić. Brunson sve to radi s realizacijom od 54 posto.
Nakon tradea za Anunobyja njegov se volumen povećao na 5,2 šuta po utakmici s nevjerojatnom efikasnošću od 61,4 posto. Inače igračima s povećanjem šuta zna opadati postotak, pogotovo ako ostanu usamljeni na svojoj poziciji; Brunsonova moć je u tome što proporcionalno s porastom odgovornosti skače i njegova produkcija, a da se to odražava pozitivno na ishod utakmica. On lomi obrane metodičnim, sporim i strpljivim napadima, održavajući dribling živim te serijom finti i radom nogu pronalazi put do koša.
U povijesti Knicksa bilo je zvučnijih i boljih playmakera, ali teško da je od šampionske generacije parketom Gardena hodao srčaniji i postojaniji od Brunsona.
Mark Jackson draftiran je 1987. kako bi pomogao Patricku Ewingu i posrnulim Knicksima doći do prvog doigravanja nakon 1984., ali pamtit ćemo ga po nastupima u Indiani. U svojim ranim danima Stephon Marbury bio je fenomen, u New York je došao u svom primeu, ali proveo je pet godina okružen lošim igračima. Još je najveća groznica bio Jeremy Lin, koji je potrajao otprilike dva tjedna i samo pokazao koliko grad žudi za nekime tko bi mu omogućio sanjati. Brunson je spoj Jacksonova utjecaja na igru (plasman u doigravanje), Marburyjeva fenomena (večeri kada je bio nezaustavljiv) i Linsanityja (groznica koja traje cijelu godinu).
Što ga čini toliko specifičnim? Prkos i karakter pobjednika, koji mu ne dopuštaju da se pomiri s prosječnošću. Ne možemo reći da je Brunson talentiraniji od Traea Younga ili LaMela Balla; Young ove sezone ima najviše poena iz pick and rolla u NBA-u (12,6), Brunson je treći s 11,7 po utakmici, a Ball je odmah iza njega. Shai Gilgeous-Alexander je među vodećim igračima u poenima iz izolacije (6,3 u prosjeku) i šutu iz driblinga, po čemu je i Young u vrhu, ali Brunson je među četvoricom najefikasnijih igrača po realiziranim pull-upovima. Ispred su već spomenuti Shai, Devin Booker i Kevin Durant. Ozbiljan je to ešalon za nekoga tko je izabran u drugoj rundi drafta, s manjkom fizičkih predispozicija i prognozom da ne može biti prvi igrač momčadi.
U porazu od Lakersa zabio je 36 poena i podijelio 10 asistencija unatoč tome što je čak 30 puta bilo udvajanje ili iskakanje na njemu. Lakersi su blitzali ili slali double-team u gotovo svakom pick and rollu; njihova je obrana u četvrtoj četvrtini bila praktički besprijekorna i samo su tako mogli slomiti Brunsonove Knickse bez trojice startera — Juliusa Randlea, Mitchella Robinsona i Anunobyja. Toliko su respekta imali prema playmakeru Knicksa.
Dopušteno je sanjati
Brunson je taj ugled izgradio u godinu i pol u New Yorku, jer nije isto kad je netko dominantan jedan mjesec i kada to radi tijekom cijele sezone. Ili kada to ponavlja iduće godine, jer šutovi koji mu nisu ulazili u Dallasu poput trice iz driblinga (31 posto na jedan šut u prosjeku), danas su konstanta: 38,8 posto na četiri pokušaja po utakmici.
Prije njega je Allan Houston bio jedan od najboljih potpisa Knicksa izvan sezone, s njim su dogurali do finala 1999. i konferencijskog finala godinu nakon toga. Amar’e Stoudemire je imao fantastičnu prvu sezonu u New Yorku prije nego što su ga uništile ozljede. Trebao je označiti kraj frustracije navijača i biti mamac za dovođenje Carmela Anthonyja. Bio je to njihov dvojac iz snova, ali medeni mjesec bio je kratka vijeka, sve se urušilo poput kule od karata. Stoudemire je potpisao za Knickse kao slobodan igrač kad im veličine poput LeBrona Jamesa nisu htjele doći ni blizu, kao što je Brunson stavio potpis kad su Kyrie Irving i Durant radije otišli u Brooklyn Netse. U New York je došao ne samo zbog poveznice s ocem, već i osjećaja da može biti glava obitelji, u momčadi koja će biti podređena njemu.
I danas će za njega vjerojatno reći da nije igrač za naslov, kako s tom visinom ne može biti prva opcija — kao što je nedavno komentirala Becky Hammon, koja nema ništa osobno protiv Brunsona niti je time htjela umanjiti sve što je dosad postigao. Hammon je bila realna i racionalna, vodeći se činjenicom da izuzev Stephena Curryja još nismo imali momčad koja je postala prvak s niskim razigravačem u glavnoj ulozi. U tome nije uspjela Philadelphia s Allenom Iversonom, pa kako će onda Knicksi s Brunsonom?
Ali dopušteno je sanjati. Ovi Knicksi vrte se oko njegove kreacije i šuta. On, međutim, stvara i za svoje suigrače, koji poput ratobornih termita grade svoju nastambu. New York je u Brunsonu dobio igrača, kako je u prijenosu uživo uzviknuo legendarni američki komentator Mike Breen, “rođenog za košarku”.
