Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Cilj opravdava sredstvo

Prvi dojam nakon pobjede nad Nigerijom

Zadnja izmjena: 17. lipnja 2018. Profimedia

Zlatko Dalić sveo je Hrvatsku na kontrašku momčad koja se uzda u brzu tranziciju, duge lopte i vrebanje prekida. Ali to je okej, jer rezultat je tu, a pobjedi se — kako se to kod nas kaže — “ne gleda u zube”.

Brazilci, koji su pet puta bili svjetski prvaci pa znaju ponešto o tim stvarima, imaju izreku koja kaže: “Ne pokušavaj na prvenstvu nešto što nisi probao ranije”. I doista, brazilski su izbornici rijetko kada na mundijalima odlučivali mijenjati uvriježeni pristup, uglavnom igrajući na sigurno i držeći se prokušanih recepata. Kad svaki put dolazite u ulozi jednog od favorita, onda je i logično da se ne želite prilagođavati suparniku, nego hoćete njega natjerati da se pokuša prilagoditi vama.

Međutim, kada imate momčad s dobrim potencijalom, ali koja ipak ne spada u sam vrh, onda je to luksuz koji si ne možete priuštiti. Želite li joj dati zamah koji će joj pomoći da ostvari rezultat, potrebna je i određena doza rizika.

Nakon prijateljskih utakmica uoči Rusije postalo je jasno ono što je bilo logično i ranije, mada se u kvalifikacijskim ogledima s Ukrajinom i Grčkom pokazalo kao dobro priručno rješenje: da Luka Modrić na poziciji desetke nije optimalna opcija za Hrvatsku. Niti je Hrvatska time imala veću kontrolu sredine terena — jer je Modrić, njen primarni organizator od kojega uvelike ovisi, bio puno rjeđe u kontaktu s loptom — a niti je momčad izgledala bolje u završnoj trećini i stvarala više prilika.

Naravno, te su dvije stvari usko povezane. Ako u veznom redu, kao epicentru igre, ne možete ostvariti fluidnost u protoku lopte, onda ćete teško pripremiti i prilike za napadače — pogotovo ako vam je u špici Mario Mandžukić, od kojega ne možete očekivati da puno sudjeluje u igri. I tako vam, usprkos veznom redu u kojem ordiniraju zvijezde najvećih svjetskih klubova, preostaje igra preko bokova i presing na suparničku zadnju liniju kako bi se iznudila pogreška i iz nje izrodila prilika.

Bez ijednog udarca iz igre unutar okvira gola Hrvatska je povela 2-0

Dalić je protiv Nigerije odlučio ponovno promijeniti pristup i posegnuti za rješenjem koje nije prethodno testirao u utakmicama, odnosno testirao ga je samo djelomično. Modrić je vraćen s desetke na ‘šesticu’, iz sastava je ispao Milan Badelj, a Andrej Kramarić je startao iza Mandžukića. Takva vrlo ofenzivna postava, u srži 4-2-4, potaknula je mnoga pitanja s podjednako teoretskih argumenata zašto je to dobro ili nije. Budući da se radi o taktici koja nije ranije testirana, preostalo je samo vidjeti kako će izgledati u praksi.

A ta super ofenzivna postava u prvom je poluvremenu izgledala prilično defenzivno. Vidjeli smo igru bez igre; i Modrić i Ivan Rakitić vraćali su se jako duboko po loptu i stalno bili na oprezu kako bi spriječili nigerijske kontre, ali to je značilo da su veliku većinu vremena predaleko od zone u kojoj njihova kreacija može doći do punog izražaja.

Sveukupno je Hrvatska u prvih 45 minuta odigrala šest ključnih dodavanja, od čega su tri bila Mandžukićeva, kojemu je očito bila namijenjena uloga ‘mantinele’ (i, naravno, prijetnje u zraku, osobito u prekidima), a preostala tri Modrićeva i Rakitićeva. Naši kreatori su, međutim, zajedno odigrali čak 11 dugih lopti. Usto su i bekovi igrali konzervativnije nego inače i manje se pridodavali napadu.

Hrvatska u veznom redu nije imali ni kontrolu ni fluentnost u predaji lopte. Umjesto toga uzdala se u brzu tranziciju, najčešće tim dugim loptama na krilo ili na špicu te pokušavala iz prekida koje je, kako smo u najavi utakmice čuli od stručnog stožera, posebno uvježbavala. Posjed lopte je (po WhoScoredu) bio 55 posto za Hrvatsku protiv ekipe koja izrazito ne igra na posjed; točnost dodavanja 82 posto, udarci 7-5, od kojih nijedan nije išao unutar okvira gola, a pogodak je pao iz odbijanca nakon prekida.

Sve u svemu, momčad s izrazito superiornom kvalitetom u kreaciji u odnosu na suparnika i četvoricom napadača u sastavu svela se na kontraški pristup protiv ekipe koja niti ne želi preuzeti inicijativu. Igralo se ružno, ali rezultat je došao.

U drugo poluvrijeme Nigerija je krenula odlučna da pokaže više proaktivnosti i jedan od njenih defenzivnih veznjaka pomaknut je prema naprijed kako bi se efikasnije iskoristio prostor kojega je u sredini bilo i previše. Dalić je odgovorio vađenjem Kramarića, koji je dotad pokušavao odvući nigerijske defenzivne veznjake i napraviti nešto u prostoru između linija — zapravo je tu strateški žrtvovan kao neka vrsta ‘štake’ za Mandžukića. Ušao je Marcelo Brozović, čime se odustalo od izvornog pristupa i što je u teoriji treballo značiti kompaktniji vezni red, ali Nigerija je imala sve više kontrole i dobro blokirala opcije dodavanja u sredini. Hrvatska je nastavila igrati na duge lopte.

I baš kad je Nigerija okrenula omjer udaraca u svoju korist i smanjila hrvatski posjed na 52 posto, dogodio se penal. Bez ijednog udarca iz igre unutar okvira gola Hrvatska je povela 2-0.

Nakon toga su nigerijske, ali i hrvatske linije počele gubiti na homogenosti i igra je postala pomalo kaotična. Međutim, do kraja se nije dogodilo ništa posebno značajno ni na jednoj strani, vidjeli smo tek nekoliko poluprilika i jednu veliku šansu, kad je Mateo Kovačić dodao loptu nigerijskom golmanu Francisu Uzohu. I to je, osim Modrićeva penala, bio jedini hrvatski udarac unutar okvira gola, ako se tako može nazvati. Rakitić i Modrić do kraja su zajedno skupili 21 dugu loptu, a svega četiri ključna dodavanja.

Ona izreka o poklonjenom konju kojem se ne gleda u zube u rukama naših komentatora je nekako nadrealno evoluirala u to da se “pobjedi ne gleda u zube”. Ako pokušamo zamisliti da pobjeda doista ima zube, onda je ova bila izrazito zubata i definitivno privlači možda neželjene poglede. Hrvatska je odigrala defenzivno vrlo solidnu utakmicu; ofenzivno je bila svedena na preskakanje igre i vrebanje prekida.

Što to znači za ostatak turnira i utakmice s jačim suparnicima, tek ćemo vidjeti. U svakom slučaju, Dalić nema nikakvu obvezu stilske ili estetske prirode prema javnosti, što jest slučaj s izbornicima nekih nogometnih velesila. Usprkos bogatstvu kreativnog talenta koji ima na raspolaganju, on je prihvatio poziciju male nacije koja će se grčevito boriti za bodove. I to je, naravno, okej, jer kod nas je rezultat jedino na što se obraća pozornost.

Ne propusti top članke