Let’s dance in style, let’s dance for a while
Heaven can wait, we’re only watching the skies
So many dreams swinging out of the blue
We let them come true
Ovo su stihovi globalno uspješnog singla Forever Young njemačkog synth-pop benda Alphaville. Nadolazećeg ljeta navršit će se 40 godina otkako je objavljena ova oda mladosti koja je u proteklim desetljećima predstavljala vrelo inspiracije za obrade brojnih drugih izvođača. Osim na glazbenoj sceni, hommage ovoj pjesmi da se pronaći i u drugim djelatnostima.
U regionalnoj košarci ona se idealno preslikava na vječno mladu Meginu momčad.
U ovom beogradskom klubu već godinama ustraju na politici koja je donijela mnogo koristi ne samo njegovim igračima i menadžerskoj agenciji koja upravlja klubom, nego i brojnim reprezentacijama. Nepregledni niz poletnih talenata raznih nacionalnosti, od kojih je dobar dio tek bio izašao iz omladinskih kategorija, dobio je zlata vrijednu priliku da se u seniorskoj konkurenciji razvija na abaligaškoj razini kroz čuveni Megin sustav u kojem nesputanost i učenje odgovornosti postižu gotovo savršen balans. Daleko od toga da je kaljenje u ružičastom dresu jamstvo za biti među 60 odabranih na NBA draftu, ali velika je većina Meginih igrača iskoristila šansu za ubrzani razvoj, odnosno lakšu prilagodbu na seniorsku košarku.
Većina Meginih nositelja ovog će ljeta naplatiti svoje dobre predstave odlaskom u zvučnije sredine, ali ova generacija još uvijek nije rekla svoju posljednju riječ
Uglavnom se takav razvojni pristup plaća rezultatom. Mega možda uvijek igra dopadljivu košarku s kojom će bez poteškoća osigurati ostanak, ali rijetko se kad dogodi da je tako posložena momčad u stanju ozbiljno ugroziti najambicioznije abaligaše, odnosno kvartet Partizan — Crvena zvezda — Budućnost — Cedevita Olimpija, klubove koji redovito nastupaju u Euroligi i u Eurokupu. Prošlo je već osam godina otkako je momčad Dejana Milojevića predvođena Nikolom Ivanovićem, Timotheom Luwawu-Cabarrotom i Radom Zagorcem senzacionalno dospjela do finala s Crvenom zvezdom, a ove sezone Mega ponovno ima ekipu koja je u stanju u najmanju ruku ravnopravno se nadigravati sa svima u ABA-i, a usto na terenu pokazuje zavidnu dozu zrelosti.
Mladi 35-godišnji srpski stručnjak Marko Barać sa svojim talentiranim pulenima radi zbilja impresivan posao. Usprkos otegotnim okolnostima, odnosno činjenici da ovaj put u kadru nema nijednog iskusnijeg igrača kao osigurača, a još više hendikepu što je usred sezone ostao bez Nikole Topića kao apsolutnog vođe kojeg je Zvezda povukla s posudbe, Mega ne samo da je uspjela zadržati kvalitetu izvedbi, nego ju je dodatno podigla te se furioznom serijom od sedam uzastopnih pobjeda probila na četvrto mjesto na ljestvici, a potom nemilice isprašila Cedevitu Olimpiju u četvrtfinalnoj seriji (119:98 u Beogradu pa 85:71 u Ljubljani). Na putu do finala stoji Zvezda, koju je Mega nedavno pobijedila u gostima (89:83), dok je ranije ove sezoni sredila i drugog beogradskog euroligaša (pobjeda nad Partizanom 88:86).
Neopterećeni i razuzdani
Glavna karakteristika Baraćeve ekipe je agresivnost. Mlađarija će svakog suparnika neumoljivo pritiskati i pokušavati uhvatiti na krivoj nozi od prve do zadnje minute s namjerom da ga uvuku u svoj pomalo kaotični tempo, a oni koji počnu popuštati u ustrajanju na pozicijskoj košarci protiv Mege se u pravilu neće usrećiti (što je naročito bolno iskusila Cedevita Olimpija u četvrtfinalu), bez obzira na vlastitu kvalitetu.
Mega se nalazi na samom vrhu lige po poenima postignutima iz tranzicije (15,32 prosječno), kao i po broju izvedenih slobodnih bacanja (24,04) i poenima iz reketa (45,5), što sjajno dočarava njenu glavnu tendenciju — ustrajno napadanje obruča iz posjeda u posjed. Logična je takva postavka igre kada se uzme u obzir da u sastavu izuzev turskog beka Ömercana İlyasoğlua nema igrača kojemu je vanjski šut udarna opcija u napadu.
Da ovako intenzivni stil igre ne bi prerastao u bezglavu jurnjavu, osim trenerove ruke vodilje potrebna je i visoka kvaliteta nositelja, a čovjek od Baraćeva najvećeg povjerenja je hrvatski krilni centar Andrija Jelavić.
Ovaj 19-godišnjak ne predstavlja Meginu glavnu uzdanicu u napadu, ali riječ je o igraču s najvećom minutažom (31 minuta prosječno) i velikom stabilnošću u izvedbama (10,8 poena, 7,3 skoka i 1,4 ukradene lopte u prosjeku). Bez obzira na to služila ga ruka na šutu ili ne, Jelavić će redovito odrađivati velik posao na skoku nakon kojeg sjajno otvara tranziciju — bilo brzim dodavanjima ili da sam povuče kontru, što je esencijalno za nametanje Megina stila igre.
Njegov partner u reketu je 217 centimetara visoki Uroš Plavšić, za kojeg se šaljivo može reći da se s 25 godina na leđima nalazi u ulozi veterana. Gorostasni je centar zapravo povratnik u Megu iz koje je, nakon sezone u Smederevu, otišao na školovanje u SAD, ali ondje nije uspio ostvariti zapaženiju sveučilišnu karijeru igrajući za Tennessee, zbog čega je ostao neizabran na prošlom NBA draftu.
Povratak u staro jato pokazao se kao pun pogodak budući da se zahvaljujući kombinaciji visine, pokretnosti i odlične centarske tehnike prometnuo u najboljeg strijelca ekipe (15,4 poena uz 7,7 skokova prosječno), dok je i u obrani ključna karika u zatvaranju prilaza obruču. Nažalost, u posljednjoj utakmici u Stožicama pretrpio je težak udarac u lice (prijelom kostiju na četiri mjesta) zbog čega je upitan njegov nastup u polufinalu, a njegov izostanak drastično bi smanjio Megine nade u finale.
Od bekova svakako treba istaknuti 22-godišnjeg Stefana Miljenovića koji je tijekom prvog dijela sezone imao ograničenu minutažu prvenstveno odmjenjujući Topića, da bi njegov odlazak dočekao kao zapeta puška, smjesta zgrabivši ulogu nositelja i pokazujući jako visoku agresivnost u prodorima, kao i solidan vanjski šut.
Međutim, glavna faca u Megi je Nikola Đurišić (prosječno 15,2 poena i 3,4 asistencije). Polivalentni 20-godišnjak posjeduje sjajne fizičke predispozicije (204 cm) i još bolje baratanje loptom, zbog čega poput noža reže većinu abaligaških obrana. U prvom dijelu sezone mučio se s vanjskim šutom, ali u završnici se sasvim zahuktao i počeo redovito trpati preko 20, pa i 30 poena. Zanimljivo je da se često oslanja na vrlo precizan šut s poludistance, što danas zaista ne viđamo često kod mladih igrača. Dojmljivim izvedbama izazvao je Zvezdin otvoreni interes (kao i Plavšić), ali njegova će budućnost ponajviše ovisiti o tome kako će proći na nadolazećem NBA draftu.
Kako to obično biva, većina Meginih nositelja ovog će ljeta naplatiti svoje dobre predstave odlaskom u zvučnije sredine, a momčad će se zatim popuniti novim draguljima i tako nastaviti s očuvanjem svoje vječne mladosti. No, ova blještava generacija još uvijek nije rekla svoju posljednju riječ.
Bez obzira na status autsajdera u polufinalnim okršajima sa Zvezdom, neopterećeni i razuzdani Baraćevi mladići itekako će imati što za pokazati.
