Kuglice na ždrijebu četvrtfinala Lige prvaka ponovno su spojile Real Madrid i Manchester City, treći put u posljednje tri sezone. Svaki od tih prethodnih susreta ponudio je spektakl i dio rivalstva u nastajanju.
Možda najbolja utakmica bila je ona kad je Real 2022. imao gol zaostatka iz Engleske, gol zaostatka u uzvratu i sat koji je otkucao 90. minutu. U sudačkoj nadoknadi Rodrygo je prvo izjednačio, zatim je odmah u idućem napadu opet zabio i odveo utakmicu u produžetke, a u njima je Karim Benzema postigao gol kojim je Real prošao dalje. Fantastična je utakmica bila i ona koja je prethodila toj, kaa je City pobijedio s 4:3, ali i ona prošle sezone kad je City na krilima Bernarda Silve i Kevina De Bruynea pomeo Real Madrid s terena i upisao uvjerljivu pobjedu 4:0 koja mu je otvorila vrata finala.
Spektakl se dogodio i ovaj put. Bernardo Silva je iskoristio loše postavljen živi zid i suparnički fokus na centaršut, tako da je već u drugoj minuti doveo City u vodstvo nakon što je iznenadio Andrija Lunina. Nakon toga je Eduardo Camavinga odapeo s distance i udarac se odbio od Rúbena Diasa, a onda je zabio i Rodrygo. City je poveo, Real je izjednačio, a onda je preuzeo prednost i sve to se dogodilo u prvih 12 minuta utakmice.
Utakmica s taktičke strane nije bila ništa posebno. Dobrim dijelom je to zbog toga što je riječ o momčadima koje su jako različite u stilovima igre. Pep Guardiola mora smisliti neki taktički detalj kad je s druge strane suparnik koji mu ne dopušta igrati, a Real u ovakvim utakmicama radi upravo suprotno: spusti se u pasivni blok, prepusti loptu suparniku, mirno čeka svoju šansu i napadne u kontranapadima kad se otvori prilika. Carlo Ancelotti tu ne treba tražiti previše rješenja; koliko god postavljanje Johna Stonesa u veznu liniju bilo važno za zaustavljanje suparničkih tranzicija po izgubljenoj lopti, toliko City i dalje iza svoje zadnje linije ostavlja brisani prostor koji Rodrygo, Vinícius Júnior i Federico Valverde mogu napadati bez neke velike pripreme.
Može li bolje od ovoga? Može, pogotovo u kontekstu taktičke kvalitete
Zato međusobne utakmice Reala i Cityja jesu toliki spektakl i zato ovo možemo nazvati rivalstvom u nastajanju. Kad se na travnjaku susretnu te dvije momčadi, imate rijetku situaciju s vrhunskim ekipama i najvećim zvjezdama na svijetu koje su obje u svojoj zoni ugode jer im suparnik svojim stilom nogometa daje točno ono što žele.
Cijeli svijet je znao da će City igrati preko Rodrija na centru i Phila Fodena koji se kreće između linija. Kako je City zabio drugi gol? Rodri je probio liniju i donio loptu u završnu trećinu, a dva dodavanja kasnije Foden je ostao na rubu kaznenog prostora, već u primanju otvorio dodatnih metar prostora od Camavinge i to je bilo dovoljno da pogodi rašlje. Isto tako, cijeli je svijet znao da će Real igrati preko lijevog krila i da će dubinu tražiti na toj strani. Kako je Real zabio gol? Vinícius je prišao po loptu na polu-lijevoj poziciji duboko u svojoj polovici terena, okrenuo se oko svoje osi i proigrao Rodryga u prostor, a on je ispred sebe imao cijelu suparničku polovicu koju je prešao u sprintu i, uz malo sreće, gurnuo loptu u mrežu.
Viša brzina
Mogao je Real, teoretski, stati gušće u obrani i ne dopustiti Rodriju da primi dodavanje u kretanju koje mu je omogućilo da probije liniju; mogao je Toni Kroos kvalitetnije braniti povratnu s krila prema sredini; mogao se Camavinga bolje pozicionirati između Fodena i Stonesa, a i stoper je mogao djelić sekunde ranije izaći u blok. Isto tako, mogao je — ponovo teoretski — City spustiti obranu koji metar niže i ne držati zadnju liniju toliko visoko; mogao je Stones agresivnije izaći na Viníciusa i ne dopustiti mu da se okrene, a mogao je Manuel Akanji čvršće ući u duel kad je Rodrygo usporio za udarac.
No, nitko nije napravio neku kardinalnu pogrešku. To su normalne akcije u kojima se Real normalno branio, Kroos normalno stajao, a Camavinga i stoperi normalno reagirali. Isto vrijedi za Cityjevu zadnju liniju, Stonesa i Akanjija. Svi su znali odakle prijeti opasnost, svi su znali što suparnik želi, svi su se pripremili na specifične akcije i svi su, generalno gledajući, odradili dobar posao. Ali s druge strane je bio vrhunski igrač. Nije da su Rodri i Foden nečim iznenadili ili da su Vinícius i Rodrygo odigrali nešto neočekivano; samo su bili nezaustavljivi u onome što i inače rade.
To su dva ključna faktora za to što smo gledali tako zabavnu utakmicu. Taktički koncepti slažu se tako da obje momčadi dobiju ono što žele bez da moraju išta žrtvovati u odnosu na stil nogometa koji inače preferiraju, a igrači na travnjaku su među najboljima na svijetu.
Može li, onda, bolje od ovoga? Može, pogotovo u kontekstu taktičke kvalitete.
Guardiola je ponovo odlučio smanjiti rizik u centralnim zonama terena. Erling Haaland imao je šest dodavanja u 90 minuta provedenih na terenu, a Guardiola ga je čekao jer je znao kako je on najbolja oklada da će netko spremiti polupriliku do kakve City može doći s obzirom na to da je u sredini terena igrao jako konzervativno. Uostalom, dovoljno se vratiti na prošlu sezonu kad je City u Madridu odigrao 1:1 u situaciji u kojoj je pokušao 11 driblinga, jer je Guardiola tražio od igrača da ne ulaze u driblinge, samo da bi u uzvratu pomeo suparnika s 4:0 i 26 pokušaja driblinga.
“Ovakvu utakmicu u kojoj Real povede 2:1 u onako ranoj fazi bismo u prvoj, drugoj ili trećoj sezoni kad smo igrali zajedno izgubili 4:1 ili 5:1”, komentirao je Guardiola nakon što je City remizirao u Madridu. “Nismo bili stabilni emocionalno i previše bismo dopuštali. Osnovna stvar za pobjeđivanje u ovakvim utakmicama je zadržati emocionalnu stabilnost i to smo napravili”.
City u Englesku nosi pozitivan rezultat. Mora podignuti razinu svoje izvedbe, eliminirati pogreške koje su se pojavile u komunikaciji između obrane i Rodrija, a mora uključiti i Haalanda, što traži više rizika u izboru opcija dodavanja i više dolazaka prema naprijed.
Rezultat je pozitivan i za Real Madrid jer može nastaviti čekati kontranapade, ali i Real može bolje. Uvođenje Luke Modrića pokazalo je jednu od potencijalnih opcija za bolje rješavanje pritiska koji je City stvarao u sredini terena, a ni Jude Bellingham nije imao pretjerano dominantan nastup, pogotovo u kontekstu osvajanja terena u tranzicijskim situacijama. Imao je 48 kontakata s loptom, ali jako malo onih situacija u kojima se u primanju okrene i osvoji 30-ak metara terena.
Dakle, u uzvratu nogomet može biti još kvalitetniji jer obje momčadi imaju potencijalna kadrovska i taktička rješenja za prešaltavanje u višu brzinu. A može li biti zabavniji? Teško, jer Real i City su ponudili spektakl i jednu od najzabavnijih utakmica sezone.
