Možda se čini kao nebitan detalj, ali početni udarac za Hrvatsku na utakmici protiv Slovenije izveo je Nikola Vlašić. Nakon što je vratio loptu Marcelu Brozoviću, odsprintao je naprijed i zauzeo mjesto centralnog napadača kao što to po nogometnog tradiciji obično radi čovjek koji izvodi početni udarac, dok je Andrej Kramarić zauzeo poziciju desnog krila. To je tek usputna crtica, ali baš ona najbolje oslikava ono što je Zlatko Dalić zamislio – u nedostatku Brune Petkovića, igrat će bez pravog napadača s Vlašićem kao najisturenijim igračem i Kramarićem kao krilom, iako on ima daleko najviše staža kao centralni napadač.
Prvo iduće dodavanje koje je Vlašić napravio bilo je nakon šest minuta i 38 sekundi kada se izvukao prema sredini, primio loptu od Luke Modrića i ostavio je za Matea Kovačića koji ju je je gurnuo na Šimu Vrsaljka, čiji odbijeni centaršut je primio ponovno Vlašić i uposlio Kramarića, a on je pucao koji centimetar od lijeve vratnice slovenskih vrata. Nakon ta dva pasa u svega nekoliko minuta, iduće Vlašićevo dodavanje bilo je još jedno izvođenje lopte s centra nakon što je Slovenija zabila gol.
U prvih 15-ak minuta Vlašić gotovo da nije sudjelovao u utakmici. Suludo zvuči s obzirom da je izravno kreirao dvije najveće šanse koje je Hrvatska imala — ta asistencija prema Kramariću te udarac kojim je pogodio vratnicu nakon što je driblingom probio Mihu Blažiča i provukao loptu ispod Jana Oblaka — ali Vlašić je bio daleko od lopte.
Glavni razlog je taj što Hrvatska uopće nije igrala u rombu.
Ne bi bilo baš lako javnosti objasniti zašto u sastavu nije bio čovjek koji igra u sjajnoj formi u Chelseaju. Puno lakše će se prožvakati ovakav romb bez romba
Dalić je kao slabu točku slovenske reprezentacije odredio njen desni bok i ta je odluka, u suštini, bila sasvim logična. Petar Stojanović nije u nekoj formi, izgubio je standardno mjesto u Dinamu i klub je požurio dovesti Stefana Ristovskog čim se na njegovoj poziciji ozlijedio Sadegh Moharrami. Stojanović je bio očita meta, tim više što je ispred njega bio Josip Iličić kojemu su 33 godine i koji je po svojem igračkom profilu uvijek više napadač nego krilo koje će disciplinirano pratiti svog beka.
Dalić je imao dva načina kako planski opterećivati tu stranu. Prvi je bio tradicionalan: podigao je Bornu Barišića visoko jer je znao da tu može ili stvoriti višak ili barem dovesti Iličića u situaciju da se mora povući sasvim do svoje obrane, što je Sloveniju činilo bezopasnom u kontranapadu. Iličić je sjajan igrač, prošle sezone je bio peti dribler Serie A i osmi u kategoriji ključnih dodavanja, ali drugačije je kada primi loptu 30 metara od suparničkog vratara, a drugačije kada ga se prisili da se povuče u obranu i da ispred sebe ima 70 metara terena koje treba osvojiti. Kontra koju Iličić vuče iz svoje polovice nije brza kontra jer on nije brz igrač. Drugi Dalićev način je bio malo manje konvencionalan: podizao bi u taj prostor dodatnog veznog igrača, najčešće Kovačića, traživši figuru viška s drugog dijela terena.
Tu nema nikoga
Uostalom, ono što je Ivan Perišić radio Stojanoviću najbolji je dokaz kako je Dalićeva odluka da optereti desnu stranu slovenske obrane bila logična i ispravna. Međutim, onda ostatak napadačkih postavki nije bio logičan i puno toga je trebalo napraviti drugačije.
Za početak, taj romb. Hrvatska je, zapravo, igrala u formaciji 4-3-3. Da biste uopće imali romb u sredini neminovno morate imati desetku, a to Dalić nije tako postavio. Perišić je bio skroz lijevo, Kramarić bi ulazio prema sredini kada bi Vrsaljko dolazio visoko, a najistureniji igrač je bio Vlašić koji se povremeno spuštao prema poziciji desetke po navici i osjećaju za igru koji ga onamo vuku, ali on je imao zadatak biti napadač.
Kovačić ide skroz lijevo uz aut liniju pomoći Perišiću. To Barišiću ostavlja mogućnost da ostane nisko i da Hrvatska zadrži obrambenu stabilnost jer s njim toliko nisko Slovenija ne može napasti iz kontre. Perišić i Kovačić rade višak, Vlašić razvlači obranu i napada dubinu, a tu dolazimo do najvećeg problema utakmice — Hrvatska nije imala igrača u međuprostoru, nije imala nikoga na vrhu romba.
Vlašićeva napadačka kretnja je izvedena školski i ona otvara prostor između linija, ali tu nema nikoga od njegovih suigrača. Kovačić nema opciju povratne lopte na vrh kaznenog prostora, nema igrača koji će iskontrolirati odbijenu loptu, nema igrača koji može ovu situaciju nadograditi tako što će primiti loptu licem okrenut golu i pokušati probiti driblingom. Tu dolazimo do paradoksa s kojim se Dalić suočio i najboljeg primjera problema koji je odlučio utakmicu, a koji je vidljiv upravo u ovoj situaciji.
“Čestitam Sloveniji na pobjedi“, rekao je izbornik nakon utakmice i objasnio razloge poraza. “Dobro smo otvorili, no nakon gola koji smo primili nismo više bili pravi i nismo zaslužili ništa više osim poraza. Nakon gola koji smo primili Slovenija je imala više motiva, bila je agresivnija i kompaktnija. Ono što smo stvorili nije bilo dobro. Ni u drugom poluvremenu nismo napravili ništa. Pokušali smo, ali nije išlo.”
Generalno gledano, utakmica je bila loša. Igra s loptom je bila spora i bezidejna, Slovenija se nakon vodstva mogla još malo povući, tako da Hrvatska nije mogla napraviti ništa konkretno protiv jako dobro organiziranog suparnika. Iz te perspektive, ova pobjeda na sebi nosi potpis Matjaža Keka — jer nakon što je Slovenija zabila, svaki igrač je točno znao koji dio terena pokriti.
Izborničko prokletstvo
Dalić je u pravu, Hrvatska je solidno otvorila utakmicu. U prvom dijelu, pogotovo pri 0:0, stvarala je višak, dolazila u zadnju trećinu terena i lopta je dolazila u kazneni prostor. Plan je u tom dijelu funkcionirao, Hrvatska je nešto kreirala. No, sasvim je nejasno kako je Dalić zamislio to realizirati s ovakvom postavom.
Vratimo se sada na sliku iznad. Opteretiti Stojanovića je bilo logično i donekle uspješno, ali što kad se stvori višak na krilu? Doći će se u poziciju za centaršut? U sredini je bio Vlašić koji je visok 178 centimetara, a slovenski stoperi imaju 188 i 192 centimetra. Miha Mevlja je napravio masakr u zraku, dobio je 6/7 duela i 13 puta je otklonio opasnost bez duela pozicionirajući se na pravo mjesto, a i taj jedan zračni duel je izgubio tek na kraju od Marija Pašalića.
Za ovakav plan igre je puno logičnije bilo igrati u 4-2-3-1 s pravim napadačem, bio to Kramarić ili Ante Budimir. Ovako Dalić od Vlašića nije dobio skoro pa ništa jer Vlašić nije mogao iskoristiti dribling, dodavanje ili udarac. Da bi to dobio, Vlašić mora igrati licem okrenut prema golu, mora biti dinamičan i primati loptu u kretanju, a ovdje je bio osuđen boriti se s fizički jačim stoperima u većinom statičnim situacijama. Nije puno dobio ni od Kramarića koji ispred sebe nije imao nekoga tko može okupirati stopere i otvoriti mu prostor, a nije bio ni najistureniji igrač koji se može kretati oko stopera i na rubu zaleđa kako bi iskoristio svoj sjajni instinkt za gol.
Međutim, tu dolazimo do problema. Da se Dalić odlučio za takvu formaciju i takav stil napada, iz početne postave bi morao ispasti jedan od veznih igrača, vjerojatno Kovačić.
I to je prokletstvo izborničkog posla. Premalo je treninga da bi uigrao nešto drugačije, da bi stvorio neke nove obrasce igre. Dalić nije mogao uigrati mehanizme kojima će kompenzirati to što igra bez napadača s kojima bi ovakva postava mogla funkcionirati. Najčešće je jedina opcija koju ima osloniti se na klupsku formu. Mogao je pokušati ovako ili ostaviti Kovačića na klupi i odlučiti se na konvencionalnije rješenje s igračima koji su na svojim prirodnijim pozicijama.
Tu treba onda razumjeti izbornika i njegovu pripremu utakmice. Dogodi li se poraz, ne bi bilo baš lako javnosti objasniti zašto u sastavu nije bio čovjek koji igra u sjajnoj formi u Chelseaju, nego je u prvoj postavi bio Osasunim napadač ili, pak, Wolfsburgovo krilo koje je prvom sastavu zaigralo tek dvaput u zadnjih 10 utakmica svog kluba. Puno lakše će se prožvakati ovakav romb bez romba.
