Ima nešto osobito romantično u razdoblju ranih 2000-ih. Te su godine na mainstream sceni ostale zapamćene po zaraznoj mladenačkoj neozbiljnosti i neobuzdanosti: pop-punk revival bio je na svom vrhuncu s najuspjelijim albumima Green Daya i Blink-182 kao predvodnicima vala talentiranih bendova istoga žanra; kinodvorane su, pak, bile preplavljene tinejdžerskim slasherima na krilima megauspješne franšize Vrisak, dok su jednako popularne bile još otkačenije parodije na hororce predvođene serijalom Mrak film.
A što se tiče europske košarke, u to je doba romantični ideal predstavljala Tau Ceramica, momčad prepuna španera (Luis Scola, José Calderón, Arvydas Macijauskas, Andrés Nocioni, Pablo Prigioni…) igrala je izuzetno uzbudljivu košarku zahvaljujući kojoj je stekla brojne navijače i mnogo šire od granica Baskije, a pakleni tim vodio je Duško Ivanović. U prvom (2000.–2005.) od svojih četiriju mandata ondje, Ivanović je osvojio povijesnu prvu titulu španjolskog prvaka (2002.), ali konačna je nagrada ipak izostala budući da je ekipa u dva navrata poražena u finalu Eurolige: 2001. od ništa manje romantičnog Kindera (današnji Virtus Bologna) s Manuom Ginóbilijem, a 2005. od Maccabija predvođenog Šarūnasom Jasikevičiusom.
Svijet se uvelike promijenio u proteklih 20-ak godina. Mnogi će reći da ljudi, osobito mladi, više ne žive punim plućima kao što je to bilo onomad, ponajprije zbog pošasti društvenih mreža koje su iz ljudske svakodnevice otkinule pozamašni dio stvarnog života. No, 2000-e ipak nisu ostale tek mrtva uspomena u kolektivnom sjećanju. Green Day i Blink i dalje objavljuju nove albume, producenti Vriska snimaju nove nastavke franšize, a bome i Tau Ceramica s Ivanovićem na klupi opet žari i pali Euroligom, sada pod imenom Baskonia.
Ivanovićev četvrti mandat na klupi dogodio se posve neplanirano. Sezonu je započeo kao šef struke u Crvenoj zvezdi, u kojoj je usprkos podbačaju u prethodnoj sezoni imao naoko prilično čvrstu poziciju, ponajviše zbog svog renomea. Međutim, Zvezda je u sezonu krenula neuvjerljivo (početni omjer 1:3), što je Upravi dalo povoda za brzu smjenu na klupi, budući da je postalo očigledno kako su popucale spone između poslovično krutog Ivanovića i mnoštva pridošlica u svlačionici.
Ivanović je u Baskoniji napravio ono što oduvijek radi: dao je pozamašnu slobodu svojim najtalentiranijim pojedincima
U prvom mjesecu sezone ruže nisu cvjetale ni Baskoniji. Joan Peñarroya upisao je tek jednu pobjedu u prvih pet kola, stoga je dobio otkaz samo nekoliko dana nakon što je ista sudbina zatekla Ivanovića u Zvezdi. I kako to obično zna biti nakon naprasnih prekida, kome ćete se prvo javiti nego staroj ljubavi? Odluka je možda bila impulzivna i nedovoljno promišljena, ali Baskonia je Ivanoviću odlučila dati još jednu, možda i posljednju priliku da je dovede do vrha.
Daleko od toga da su svi bili oduševljeni novim nastavkom ove romanse; štoviše, među Baskonijinim se igračima počela širiti panika. “Iskreno, dizala mi se kosa na glavi od priča koje sam čuo o njemu”, otkrio je Chima Moneke u jednom podcastu, “ali nakon mjesec i pol dana rada s njime moram reći da je Duško zaista sjajan tip”, zaključio je, na što mu je Errick McCollum uz salve smijeha dobacio: “Nisi prošao njegove pripreme!”.
Zvjezdani duo
Kod promjene trenera usred sezone redovito se koristi otrcana fraza “pozitivni šok za momčad”, ali izgleda da u Ivanovićevom slučaju nije u pitanju puka floskula. Nakon što je preuzeo ekipu, Baskonia je u potpunosti preokrenula tmurni tijek svoje sezone furioznim učinkom od sedam pobjeda u prvih osam utakmica, baš kao što je to prošle sezone napravila Zvezda. Igrači su svjesni da im ne dolazi tek još jedan novi stručnjak kojeg će polako upoznavati, već frajer čije je strpljenje bolje ne iskušavati, stoga je potpuna mobilizacija napravljena i prije nego što je Ivanović sletio na aerodrom.
Tako je crnogorski trener na osnovi svog brutalnog renomea mogao s maksimalno fokusiranim igračima smjesta krenuti s implementacijom svog sustava umjesto da gubi vrijeme na ‘dječje bolesti’, a rezultat je podizanje Baskonije sa začelja tablice na mjesto vrijedno doigravanja. U ovom su trenutku je s omjerom 12:10 u zoni novouvedenog play-ina, ali s obzirom na nevjerojatno zgusnuti poredak lako je moguće da će se domoći izravnog plasmana u play-off, možda i s prednošću domaćeg terena.
Baskonia se među žestokom konkurencijom ističe po dvjema međusobno povezanim stvarima: prva je izuzetno atraktivna igra, a druga je vrlo zanimljiva količina ‘suhog’ talenta u kadru. Iako nema zavidnu širinu vrhunskih opcija u rosteru kao što to imaju Real Madrid, Barcelona i još poneki u euroligaškoj karavani, Ivanović na raspolaganju ima dvije ponajveće zvijezde natjecanja koje se k tomu odlično nadopunjavaju.
Riječ je Monekeu i Markusu Howardu.
Za Monekea se može reći da je igrač koji je kasno propupao. Sada 28-godišnji Nigerijac dugo se probijao prema vrhu preko manje renomiranih francuskih klubova, da bi prije dvije godine dobio poziv Sacramento Kingsa i priliku da se dokaže u NBA-u; nije ju iskoristio, pa se u svojim kasnim 20-ima napokon okušao u Euroligi — lani u Monacu, a od ljeta u Baskoniji. Moneke je čitavu karijeru muku mučio sputan u okvire svoje pozicije — iako je nominalno riječ o krilnom centru, on može biti mnogo više od toga, a Ivanović mu je omogućio da konačno svijetu pokaže svoj puni potencijal. Chima je zapravo univerzalni košarkaš: premda je zapravo prilično nizak za centarsku opciju (196 cm), trenutno je najbolji skakač Eurolige (7,4 skoka po utakmici).
Taj je podatak postaje još impozantniji kad se uzme u obzir da dosta vremena provodi i na vanjskim pozicijama. Trener je odmah prepoznao da je u pitanju igrač s vrhunskom košarkaškom inteligencijom, stoga mu je dao loptu u ruke i posvemašnju slobodu u napadanju obruča. U ključnim periodima utakmica upravo je Moneke taj koji postavlja napade i oduševljava navijače sijasetom briljantnih rješenja — bilo tricom iz dotrčavanja, bilo asistencijom u suprotni kut terena, bilo prodorom i polaganjem na drugi obruč iako je zašao pola metra iza table. Sjajan je atleta s još boljim osjećajem za igru, a Ivanović ga je napokon oslobodio okova šablonske košarke, za što mu se ovaj odužuje visokoproduktivnim izvedbama koje ga drže na trećem mjestu MVP poretka.
Najbolji strijelac Eurolige?
Ipak, Howard je igrač koji izaziva još glasnije uzdahe publike. Omaleni američki bek (178 cm) vrlo brzo se prometnuo u jednog od najubojitijih šutera koje smo ikad vidjeli na euroligaškim terenima. Iako, kao ni Moneke, nije bio draftiran, 24-godišnji je bek svejedno dobio šansu u NBA-u, ali se tijekom dviju sezona u Denveru zbog visinskog hendikepa nije uspio izboriti za pristojnu minutažu.
Na euroligaškim parketima nije imao takvih problema. Howard oduševljava elegancijom tehnike, brzinom izbačaja i snajperskom preciznošću. Sam postotak šuta za tri (40,9 posto) nije, doduše, toliko impresivan; štoviše, tek je četvrti najprecizniji u ekipi poslije Tadasa Sedekerskisa (53,8 posto), Nikolaosa Rogkavopoulosa (53,6 posto) i Monekea (42,6 posto), ali stvar je u tome da Howard uzima ogroman broj šuteva s distance (9,2 po utakmici) od kojih dobar dio sam sebi kreira, a neki će reći i da ih isforsira, budući da je primarna meta svake obrane u ligi.
Međutim, Howard je s 19,1 poenom u prosjeku trenutno drugoplasiran u poretku strijelaca, a realno je pitanje vremena kad će postati najbolji u tom segmentu. Monacov Mike James bježi mu samo 0,2 poena, iako na terenu provodi gotovo 10 minuta više od Howarda. Ivanović drži Markusa u igri samo 23 minute u prosjeku, ali u tom je vremenu glavna težnja momčadi omogućiti Howardu što više što boljih šutova. Za pretpostaviti je da će, kako se sezona bude primicala završnici, njegova minutaža ipak nešto porasti, tako da bismo u sljedećim mjesecima mogli još češće gledati njegove rafalne 30+ izvedbe.
Ostatak momčadi je solidan (nositeljsku bazu čine još Cody Miller McIntyre, Vanja Marinković, Sedekerskis, Matthew Costello i Maik Kotsar), ali talentom ipak podosta zaostaje za svojim zvjezdanim tandemom, što bi se moglo (ali i ne mora) pokazati kao nepremostiva prepreka u borbi za nikad osvojenu titulu. Uglavnom, Ivanović je u Baskoniji napravio ono što oduvijek radi: dao je pozamašnu slobodu svojim najtalentiranijim pojedincima i zato se u ovoj momčadi osjeti miris romantične Tau Ceramice. Teško da će otići do samoga kraja, ali Baskoniju je zbilja lako zavoljeti.
