Đoković je 50 odigranih mečeva uoči početka dvoranskog dijela sezone imao i 2021., ali ipak je tih 50 mečeva bilo teže u odnosu na ovogodišnjih 50, jer su u kalendaru bile i Olimpijske igre i generalno je bio dojam da je na kraju te sezone bio potrošeniji, pogotovo emocionalno. Razlika u odnosu na prije je ta što je Đoković iz svog kalendara sada izbacio i azijsku turneju (običavao je igrati Masters u Šangaju, a prije toga ponekad i ATP 500 u Pekingu ili Tokiju, inače sve turnire koji su se nakon tri godine pauze sada vratili u kalendar) i upravo je to jedan od glavnih razloga zašto u posljednje dvije godine osvaja završni Masters.

Dolazi na turnir odmoran i s visokom motivacijom — zapravo je uoči dvorane ove sezone imao mjesec i pol dana bez turnira — i tad ga je jako teško pobijediti. Pogotovo ako suparnici sami iz nekog razloga nisu u vrhunskoj formi.

Đoković je ponovno bio najdominantniji, imao je fantastičnu sezonu u kojoj je izgubio samo šest, ali postoje naznake da bi mu iduće sezone ipak trebalo biti teže

Carlos Alcaraz još uvijek uči kako imati (nestvarno dobar) kontinuitet kroz cijelu sezonu — kad se učinilo da je povratio djelić forme te se privikao na jako brze uvjete u Torinu, upravo ga je tada prizemljio Đoković — a za Jannika Sinnera je uopće dobro da je svladao tu (psihološku) barijeru te prvi put pobijedio Đokovića.

Jučer, međutim, to nije bilo moguće ponoviti.

Najbolje za tenis

Malo je nedostajalo da Đoković ne prođe ni grupnu fazu. Da je Rune kojim slučajem u zadnjem kolu pobijedio Sinnera, upravo bi se to dogodilo; bez obzira na to, ponovno se može postaviti pitanje koliko je ovaj turnir uopće regularan kad umjesto ozlijeđenog igrača upada neki drugi, što je sad već standardni problem za ovakav format završnog Mastersa. Zamislimo situaciju u kojoj neka nogometna reprezentacija zbog određenih zdravstvenih problema odustane od natjecanja usred Svjetskog prvenstva i potom, eto, na prvenstvo dolazi neka druga reprezentacija i utječe na rezultate i poredak u grupi. Upravo se to dogodilo kad je u drugom kolu zbog ozljede leđa od turnira odustao Tsitsipas, a umjesto njega je u zadnjem kolu zaigrao Hubert Hurkacz.

Rune je tako ubilježio pobjedu, iako je u tom meču sa Tsitsipasom odigrao samo tri gema, a Nole je u zadnjem kolu morao igrati protiv odmornog igrača koji praktički nema ništa za izgubiti. Tako je Hurkacz oteo jedan set Đokoviću i dotični je zbog toga vrlo lako mogao ispasti. To se, srećom, nije dogodilo i Nole je na kraju sasvim zasluženo osvojio turnir. Prvo je u subotu navečer rastavio Alcaraza na proste faktore, a onda je jučer bio samo nešto malo blaži prema Sinnneru.

O tome koliko je on sam dobar, nevjerojatan i slično nema smisla (ponovno) pisati. Također, mislim da je malo glupo, pa i potrošeno isticati da je toliko i toliko godina stariji od konkurencije. Đoković pazi na svoje tijelo kao rijetko koji igrač, sportske karijere ionako danas duže traju, a mislim i da je u uvodu dobro objašnjeno da ima određene (realne) strateške prednosti u odnosu na druge igrače. Na kraju krajeva, Đoković igra manji broj turnira, a posljedično i manji broj mečeva od svih top igrača, baš zato što mu je 36 godina.

Naravno, time ne želim reći da je Sinner jučer izgubio zbog ‘umora’, već je na to veliki utjecaj imao prije svega Noletov servis; on je jučer udario 13 asova, a nije naodomet spomenuti da inače u dvorani, osim na ovom turniru, ima 5,5 asova po meču. Nole je zapravo cijeli turnir jako dobro iskorištavao brzu podlogu te generalno brze uvjete. Bio je možda pomalo i atipično jako agresivan na forhendu, a u prvom je meču protiv Sinnera imao 20 asova; jučer je na kraju na prvom servisu osvojio pomalo nestvarnih 29 od 32 poena, i to protiv jednog od najboljih reternera na svijetu.

Sinner je imao neke svoje prilike zakomplicirati meč, ali generalno gledajući nije bio na razini na kojoj je bio u svim prethodnim mečevima; ili možda u posljednja dva mjeseca. Jedine dvije break lopte, i to vezane, imao je kod rezultata 3-2 za Đokovića u drugom setu, ali je ovaj tada udario dva servis winnera; imao je i 0-30 u idućem Noletovu servis-gemu, ali tada je jedan relativno lagani retern na drugom servisu poslao u mrežu. Također, nije nevažno reći da ga je Nole u prvom setu brejknuo u gemu u kojem Sinner za jedan neispravno pozvani mu out nije tražio challenge (i to na deuceu, samo da bi ga Đoković odmah u idućem poenu brejknuo).

Bez obzira na sve to, Talijan ovaj poraz neće ili ne bi trebao tako teško progutati. Napredak koji je pokazao u posljednja dva mjeseca nudi optimizam u pogledu njegove budućnosti; sljedeći korak svakako je taj da krene pobjeđivati u velikim mečevima i na Grand Slamovima. Zasad se čini da je na dobrom putu, pogotovo zato što se taj njegov napredak nije dogodio na nekim nerealnim osnovama, a postoje i neki evidentni pomaci u samoj igri (prvi, pa i drugi servis + više varijacije).

O tome će inače dosta ovisiti i kvaliteta iduće sezone, ali perspektiva zapravo ne izgleda nimalo loše, barem u ovom trenutku. Bio je ovo vjerojatno najjači završni Masters još od 2019. i možemo se samo nadati da će dogodine biti još jači. Najstariji igrač poslije Đokovića bio je Daniil Medvjedev kojemu je 27 i to je nešto što je generalno dobro za tenis. Jest, da, Đoković je ponovno bio najdominantniji, imao je fantastičnu sezonu u kojoj je izgubio samo šest od 60 mečeva, ali postoje neke naznake da bi mu iduće sezone ipak trebalo biti teže.

I nije stvar u tome volimo li ga ili ne, već u tome da bi takvo što bilo najbolje za tenis.