Postoji taj jedan dio mene koji smatra da Jannik Sinner nikad neće postati višestruki Grand Slam pobjednik i broj 1, možda čak bez obzira na to s kakvom će se konkurencijom susresti u idućih 10-15 godina. To je, naime, ono što mu i znani i neznani proriču još otkako se pojavio na ATP Touru, a u konačnici je to i neki njegov dugoročni cilj. Iz sadašnje perspektive moja se tvrdnja može doimati hrabrom, ali generalno gledajući ne bih rekao da je baš tako. Uistinu malo igrača uspijeva imati takve karijere, ili malo ih tako efikasno uspijeva osloboditi svoj potencijal, a za one o kojima se do jučer pričalo u tom kontekstu, budućnost često servira neke sasvim neočekivane okolnosti. Sascha Zverev u tom je smislu najbolji recentni primjer.
Postoji, dakle, taj jedan dio mene koji već duže vrijeme sumnja ili ne vjeruje u Sinnera i ta je skepsa dobrim dijelom oslonjena na instinkt, a u konačnici i subjektivna procjena koja se tek donekle može osloniti na argumentaciju. Zvuči kao da si stvaram alibi, ali… Sve ono što se dalo nazrijeti kod Carlosa Alcaraza, pa drvit ću koliko god treba, nešto od toga i kod Holgera Runea, u Sinnerovu slučaju nije bilo ni približno jasno, neovisno o tome što ga mediji, pogotovo u posljednje vrijeme, uporno stavljaju u istu rečenicu s Alcarazom, usput forsirajući njihovo rivalstvo koje sad već ima neke solidne temelje, ali je i upitno kako će se razvijati.
Jest, da, otkako smo u listopadu 2021. zadnji put o njemu pisali, Sinner je definitivno postao bolji igrač.
Možda je taj njegov napredak bio spor, pa pomalo i naporno spor — definitivno puno sporiji nego što je slučaj s Alcarazom i Runeom — ali on se nesumnjivo dogodio. Pritom se ne radi samo o rezultatima koji u ovoj eri slabije konkurencije — iako u tom smislu nije loše istaknuti da su ove sezone prvih devet velikih turnira (dakle, tri GS-a i šest Mastersa) osvajali samo top 10 igrači, što se zadnji put dogodilo 2016. — mogu biti takozvana duda varalica.
Možda će Sinner Alcarazu biti ono što je Murray bio Đokoviću, što opet nije loše
Iako i dalje zna oscilirati na servisu, a moguće je i da će ga to pratiti kroz cijelu karijeru, Sinner je u međuvremenu postao dominantniji na svom početnom udarcu, u njegovu tenisu sada ima i nešto malo više varijacije (forhend drop je pritom najnapetiji), fizički je sad već blizu gotovog proizvoda, a može se reći i da pokazuje znakove mentalnog sazrijevanja, što je u jednu ruku možda i neminovno s obzirom na to da ipak učimo i zahvaljujući iskustvu.
U posljednje dvije sezone postao je i jedan od najkonzistentnijih igrača, što je ATP Touru u ovom trenutku zapravo nasušno potrebno. Od aktivnih igrača samo njih petorica imaju viši postotak pobjeda od Talijana; prošle sezone samo njih četvorica, a ove viši postotak pobjeda imaju samo Alcaraz, Novak Đoković i Daniil Medvjedev; Sinner je na omjeru od 41 pobjede i 11 poraza, što je iznimno dobrih 79 posto.
Stvari koje čine razliku
Od ove nedjelje ima i ono što mu je dosad nedostajalo: ima veliku titulu u obliku Mastersa 1000 i od ponedjeljka je šesti igrač na svijetu, što mu je ujedno career-high. Kako god da se završi ovotjedni Masters u Cincinnatiju, mislim da bi ga sva trojica spomenutih igrača rado izbjegli u četvrtfinalu US Opena.
S druge strane, zlobnici bi mogli reći da se nemaju čega bojati jer Sinner (još uvijek) nije igrač za velike mečeve ili možda velike prigode. U tome ima nešto istine i to je onaj dio koji se (donekle) može argumentirati.
Sinner je protiv top 10 igrača na omjeru od 13 pobjeda i 26 poraza i jedini top 10 igrači koji imaju lošiji omjer od njega su Casper Ruud i Frances Tiafoe; Rune za usporedbu ima 13 pobjeda i 12 poraza. Zapravo, praktički jedina Sinnerova pobjeda u završnici jednog velikog turnira, i to protiv jednog velikog imena, ona je ovosezonska iz Miamija kad je u polufinalu svladao upravo Alcaraza, inače i igrača protiv kojeg je iz nekog razloga — lako moguće i zato što je u tom matchupu on ‘lovac’ — gotovo svaki put poprilično inspiriran, igrajući na nekoj gornjoj granici vlastitih mogućnosti.
To bi onda značilo i da je sve ostale velike mečeve protiv onih najboljih uglavnom gubio; dakle, sva četvrtfinala Grand Slamova, ono jedno nedavno polufinale na Wimbledonu, kao i druge mečeve u samim završnicama Mastersa. To, pak, hoće reći da bi rezultati u njegovom slučaju možda i mogli biti ta duda varalica. Dok je Rune na putu do svoje prve Masters titule morao svladati pet top 10 igrača te u finalu Đokovića, Sinner je prošlotjedni kanadski Masters osvojio na način da nije morao pobijediti nijednog top 10 igrača i taj je nešto lakši ždrijeb zapravo zajednički nazivnik u gotovo svim njegovim titulama.
Sinneru, naravno, sve to nije toliko bitno, a prošlog tjedna pokazao je i da se može odlično nositi s tom ulogom (velikog) favorita, sada se i dodatno napunio samopouzdanjem, ali osobno mi je teško smetnuti s uma da je te velike mečeve gubio uglavnom na isti način. Uglavnom bi imao neke svoje prilike, manje ili veće, i uglavnom bi na velikim poenima donosio loše, nezrele i ishitrene odluke. Drugim riječima, uglavnom bi se stisnuo. Na to, naravno, ne treba gledati katastrofično, pogotovo zato jer se radi o mladom igraču, ali tko može garantirati da to već sad nije pokazatelj nekih mentalnih prepreka koje bi ga u budućnosti mogle sputavati?
“Stvar je u tome da morate naporno raditi i vjerovati”, rekao je jednom prilikom. “Pogotovo u teškim trenucima… kad vam se dogodi neki težak poraz ili slično, da ste idući dan na terenu i trenirate. Mislim da takve stvari katkad čine razliku.”
Zadnja faza
A postoji onda i taj drugi dio mene koji pročita ovakvu izjavu, pa pomisli da je sve to uistinu samo dio procesa njegova odrastanja i da će dobrim dijelom zahvaljujući iskustvu pronaći neki svoj način na tim velikim poenima. Naravno, ne radi se samo o nekom naivnom iščitavanju nečijih izjava, već o tome što Sinner ovu u suštini šampionsku crtu ili djelić takvog mentaliteta redovito pokazuje na terenu, ponajprije u smislu toga koliko je uporan ili tvrdoglav. Jer postoje ti trenuci kad će vas iznervirati i (ponovno) razočarati, ali isto tako on će sam to vrlo brzo potisnuti, stvoriti si neku novu priliku — a onda u tim velikim mečevima i nju ponovno prokockati.
Ogledni primjer toga bio je taj meč protiv Đokovića na Wimbledonu.
Pa opet, ta je upornost — ili možda ustrajnost — upravo ono zbog čega se nikad ne bih usudio otpisati ga. Na kraju krajeva, to je jedan jako bitan razlog zbog kojeg toliko puno mečeva dobiva i kad igra loše, pa u konačnici i zašto je toliko konzistentan. Tenisu danas, međutim, ne trebaju samo konzistentni igrači, već mu trebaju i serijski pobjednici, a onda i neka nova velika rivalstva. Mnogi misle ili barem potenciraju to da je Sinner predodređen za takvo što, ali ja bih ovog puta ostao (nepopularno) suzdržan. Na kraju krajeva, možda se neće dogoditi ništa od spomenutog, možda će se dogoditi nešto između, možda će Sinner Alcarazu biti ono što je Andy Murray bio Đokoviću, što opet nije nimalo loše i zapravo ni ne odudara toliko od nekih njegovih projekcija.
Ono što je sigurno je to da njegov proces odrastanja polako ulazi u zadnju fazu; fazu u kojoj neće više ni moći toliko pričati o tom procesu, nego će jednostavno morati pokazati ima li to u sebi ili nema. Može li iskoristiti dvije vezane break lopte kod 3-3 u petom setu u finalu Wimbledona? Može li se uopće dovesti u tu situaciju?
