Nakon teškog kraja godine i tek četiri osvojena boda u zadnjih pet premierligaških utakmica, Chelsea je imao priliku da se izvuče i vrati u borbu za vrh ljestvice. U goste mu je došao Manchester City bez sedmorice igrača koji su u izolaciji; City kojem je poremećen trenažni proces odgađanjem utakmice i zatvaranjem trening centra. Jasno, to je i dalje Manchester City. Međutim, u tome i jest poanta. Takav suparnik je idealan da Chelsea pošalje poruku kako može proći kroz krizu i nositi se s jakim momčadima kada je pod pritiskom. Prilika da se Chelsea izvuče i demonstrira snagu bila je baš u činjenici da je dolazio Manchester City.
Uljepšavanje istine bi bilo reći da to nije uspio. Chelsea je pregažen, City je bio bolja momčad u svim segmentima igre i utakmica je bila gotova već nakon pola sata, u kojih domaćin nije pokazao da može odgovoriti izazovu koji je postavljen pred njega.
Kao i gotovo svaki put do sada, Frank Lampard imao je slično objašnjenje zašto je njegova momčad izgubila utakmicu.
“Kada je Manchester City podigao pritisak u prvom poluvremenu, moji igrači nisu reagirali kako je trebalo”, objasnio je, ponovo prebacivši odgovornost na igrače. “Mislim da je manjak samopouzdanja problem, ali City je pokazao razinu na koju želimo doći. Ove sezone su očekivanja bila drugačija jer smo potrošili mnogo novca u pripremi momčadi, ali ovaj klub mora podnijeti malo boli kako bismo došli tamo gdje želimo biti.”
Lampard nije napravio ama baš ništa cijelu utakmicu. Doduše, nakon pola sata više nije ni trebao, bilo je gotovo
Špranca je uvijek ista. Malo o tome da igrači nisu karakterno jaki, malo o tome da igraju bez samopouzdanja, malo o tome da nisu koncentrirani, malo o tome da nije fer podizati očekivanja jer se potrošilo nešto novca, malo o tome da treba vremena da sve sjedne na svoje mjesto.
Treba se priznati kako je Lampard ipak donekle u pravu. Ovaj Chelsea nema igrača kao što je bio John Terry; Lampard-trener na travnjaku nema nekoga tko bi vodio momčad na travnjaku kao što ju je vodio Lampard-igrač postavljajući svoj primjer. Chelsea se raspadao, a nitko na terenu — osim povremeno Thiaga Silve, koji je isto tako odradio lošu utakmicu — nije pokazivao govor tijela kojim bi utjecao na suigrače. Nije bilo igrača koji bi zaustavio kola koja su krenula nizbrdo, igrača kakvih je u njegovoj generaciji bilo nekoliko i na kakve se Lampard navikao. Međutim, ni Lampard-trener nije baš karakter kao što je bio Lampard-igrač. Da jest, onda bi preuzeo barem dio odgovornosti na sebe. Odgovornosti koja je velika jer ga je Pep Guardiola potpuno razbio na taktičkom planu.
Ključni Gündoğan i João Cancelo
Cityjev kadar krojio je dežurni epidemiolog jednako koliko i Guardiola. Međutim, ovo je bila možda i najviše Guardiolina momčad od svih koje je u protekle dvije sezone poslao na teren. Na travnjaku je imao, ako računamo Oleksandra Zinčenka, šestoricu veznih igrača, a João Cancelo je ulazio u sredinu s pozicije desnog beka.
U suštini, Guardiola se odlučio za formaciju 4-3-3 s Kevinom De Bruyneom kao centralnim napadačem, koji nije bio napadač. On se spuštao prema sredini kako bi zatvorio romb, a Raheem Sterling i Phil Foden su ostajali široko sa zadatkom napadanja prostora iza zadnje linije.
City je s četvoricom u sredini bez problema kontrolirao posjed protiv Chelseajeve trojke. Iako je Timo Werner povremeno pritiskao Rodrija, generalno gledano Mateo Kovačić, N’Golo Kanté i Mason Mount su ostajali u brojčanom deficitu protiv romba na čijem je vrhu bio De Bruyne i City je bez velikih problema prolazio kroz sredinu.
Tu treba istaknuti poziciju İlkayja Gündoğana. Za razliku od standardnih postava, Gündoğan ovaj put nije igrao zadnjeg veznog u paru s Rodrijem. Chelsea u 4-3-3 nema igrače između linija; nema desetku, a krila ostaju prilično široko, tako da nema potrebe imati dvojicu pivota u veznoj liniji. Guardiola je to iskoristio tako što je Gündoğana podigao 20-ak metara više u teren, stavio ga je na mjesto osmice i dao mu je više slobode u odlascima prema naprijed, ali i traženju prostora među linijama.
To je bio drugi faktor Guardiolina plana — imati više igrača među linijama i opteretiti prostore iza Kovačića i Mounta.
Ključni čovjek tog dijela plana je bio João Cancelo. Svaki put kada bi Manchester City osigurao posjed lopte i prebacio težište igre od svog gola — a to je bilo relativno često, gotovo uvijek— on je ulazio s pozicije desnog beka prema sredini terena i zauzimao poziciju desne osmice u rombu, kontrolirajući desni halfspace. Na taj način je oslobađao Bernarda Silvu ili Gündoğana tako da se jedan od njih mogao pridružiti De Bruyneu i City je igrao s dvije desetke, bez da je gubio strukturu u posjedu i prevenciji kontranapada. Međutim, City je toliko dobro kontrolirao loptu i rotirao u sredini terena da je čak i sam Cancelo često završavao kao druga desetka i uništavao Chelseajevu obrambenu strukturu, zavlačeći se iza Mounta i koristeći prostor iza njegovih leđa.
Lampard bez prilagodbe
U svemu tome Foden je kroz prvih 30 minuta prvog poluvremena loptu dotaknuo točno 14 puta. Od tih 14 dodira, šest je otpalo na jednu jedinu akciju kada je pokušao proći Césara Azpilicuetu kroz dribling, a onda je nakon malo vaganja ipak vratio loptu Gündoğanu. Preostalih osam dodira s loptom mu je bilo dovoljno za gol i asistenciju, ali i dojam da je konstantno opasan po suparnički gol.
Jednostavno, to je Manchester City.
Momčad ima dosta problema i prošle i ove sezone od kojih trener ne može pobjeći, ali kada pass-and-move igra u sredini terena funkcionira i kad posjed nije statičan, to je najbolje što Guardiola može ponuditi. Prednja linija je bila dobro pozicionirana i otvarala je halfspace zone veznjacima dobrim okupiranjem ostalih zona, stoperi su bili sigurni na lopti i to je bilo to. Kad Guardiola igra svoju igru i kad nakon dodavanja ide pomicanje igrača u neku od rotacija, onda su svi igrači na terenu opasni, čak i ako lopta zapravo i ne dolazi do njih toliko često. Ovaj put je City odigrao upravo takvu utakmicu. Guardiola je utrpao šest prirodnih veznjaka u početnu postavu s Cancelom koji je veći dio utakmice imao ulogu veznog igrača, stalno su se rotirali i zaista su odigrali dobru utakmicu.
To ne mijenja dojam da je Chelsea bio loš. S jedne strane igrači su stvarno igrali bez samopouzdanja i radili su previše pogrešaka u komunikaciji, ali s druge strane je zakazao i Lampard. Čovjek naprosto nije napravio niti jednu prilagodbu. City je kontrolirao tempo spuštanjem De Bruynea na vrh romba i Lampard nije pokušao ništa čime bi to spriječio i izbacio suparnika iz ritma. City je ubijao Chelsea ulaskom Cancela u sredinu i podizanjem jedne od osmica na poziciju druge desetke i Lampard nije napravio ništa da olakša Kantéu koji se morao boriti s dvojicom.
Na kraju krajeva, sve to je bilo moguće jer je Rodri igrao solo šesticu, a Gündoğan je dobio slobodu jer Chelsea nije imao niti jednog igrača među linijama i nije bilo potrebe za dvojicom zadnjih veznih. Lampard ni tu nije izvršio prilagodbu, nije uvukao krila ili pokušao s Olivierom Giroudom. Nije napravio ama baš ništa cijelu utakmicu. Doduše, nakon pola sata više nije ni trebao, tada je utakmica već bila gotova. Guardiola mu je dotad održao lekciju i samo produbio krizu u kojoj se Chelsea nalazi.
