“Zašto? Ne znam. Tako treba. Osim toga, idem… Idem zato što ovaj život, koji ovdje provodim, ovaj život — nije za mene!”, tako je knez Andrej Bolkonski odgovorio svom prijatelju Pjeru Bezuhovu na pitanje zašto napušta ugodan život peterburških salona kako bi otišao na ratišta Srednje Europe. Pjer ga nije nimalo razumio, baš kao ni vlastita žena ni ostatak plemenitaškog društva. Knez Andrej osjećao je potrebu da se otuđi od svoje zajednice, a tu svoju potrebu nije bio u stanju suvislo obrazložiti ili, pak, nije ni smatrao da ju je dužan ikome obrazlagati. Zato je jedan od protagonista klasika Rat i mir Lava Tolstoja, iako visoko cijenjen, bio posve neshvaćen u krugovima kojima je od rođenja pripadao.
Velik dio svoje karijere Mario Hezonja imao je istovjetan odnos prema zajednici kojoj pripada.
Čovjek pet uzastopnih godina nije igrao za hrvatsku reprezentaciju, a da zapravo valjda još uvijek nikome osim njemu samome nije jasno zbog čega. Ustrajno su ga pokušavali kontaktirati razni izbornici i vodstvo Saveza, ali uglavnom se nije javljao, osim u rijetkim slučajevima kad bi prozborio nešto nesuvislo. A kad se napokon samoinicijativno odlučio vratiti, također nitko nije mogao dokučiti što ga je nagnalo na tu odluku.
“Po okončanju karijere živjet ću negdje duboko u šumi sa svojim psima i nitko neće znati kako me može pronaći”, poručio je u intervjuu dok je igrao za ruski Uniks. “Bavit ću se svojim poslom i trudit ću se živjeti u maksimalnoj izolaciji”. Dakle, jedino što se može utvrditi sa sigurnošću je da se Hezonja otuđio zato što je želio biti otuđen. Koji su uzroci takvoj težnji, jesu li racionalni ili iracionalni, postoje li uopće, vjerojatno nam nikada neće otkriti. Možda je to naprosto neodvojivi dio njegove osobnosti.
Najbolje tek dolazi. Iako je Hezonjina važnost u najboljoj euroligaškoj momčadi prilično očigledna, ona još uvijek nije došla do punog izražaja
Baš zato trebamo uživati u aktualnom trenutku njegove karijere u kojem je barem privremeno zatomio potrebu da se osami i nikome ne polaže račune. Hezonja se prometnuo u istinsku zvijezdu Real Madrida, kao i pravog vođu reprezentacije, prihvativši sav teret koji ide uz takve počasti. Super Mario nikada nije bio pristupačniji; miljenik je navijača koje ne propušta pozdraviti (i to ne samo Realove), a više mu nije ni toliko mrsko zaustaviti se pored reportera na terenu i dati pokoju izjavu za medije.
Nije to nimalo slučajno; Real je sredina s izuzetno čvrsto uređenim obrascima ponašanja za svoje zvijezde — one moraju biti reklama za klub ne samo zbog onoga što prikazuju na terenu, nego i pristupom izvan njega. Naravno da je to uglavnom fasada, s obzirom na brojne svinjarije koje smo tijekom godina viđali na terenu od raznih Realovih ikona, ali nakon što se oglasi posljednja sirena svi oni, pa tako i Hezonja, moraju postati uglađena gospoda s prijaznim osmijehom na licu, spremni da besprijekorno slijede klupski bonton.
Naleti divlje inspiracije
Premda je Real prvenstveno preko nogometa postao jedan od najvećih globalnih sportskih brendova, i u košarkaškoj sekciji vladaju isti principi. Madriđani jako vole imati velike zvijezde u sastavu, a nakon jedne sezone svojevrsnog testiranja, pokazalo se da je upravo Hezonja ona najsjajnija i najužarenija. A tko drugi ako ne on? Stara španjolska garda polako se gasi; od introvertnog Waltera Tavaresa zahtjevna madridska publika pomalo se i umorila; Džanan Musa ima sindrom Novaka Đokovića — silno se trudi biti omiljen, ali teško sakriva dozu oholosti koja svima ide na živce; povratniku Facundu Campazzu nitko neće zaboraviti da je onomad usred sezone pobjegao iz kluba, baš kao i Gabriel Deck…
Real Madrid je prepun vrhunskih majstora i nije tek tako najbolji po ofenzivnom i defenzivnom rejtingu, broju poena, skokova, asistencija, blokada i pogođenih trica. No, Hezonja se ističe — na vrhuncu je fizičke moći i tehničkih vještina, izrazito atraktivnih poteza, a u glavi pozitivno lud. On je bomba od igrača i zato ga publika obožava.
Međutim, i ranije u karijeri Hezonja je s velikom lakoćom osvajao simpatije navijača, dok je mnogo teže uspijevao steći puno povjerenje trenera koji su ga vodili. Ni Chus Mateo lani ne bi dao ruku u vatru da ga Hezonja neće iznevjeriti u trenucima kad se lome utakmice, ponajprije zbog svoje nepredvidivosti, odnosno slijepog prepuštanja instinktu nauštrb racionalnijim opcijama na terenu. Međutim, ozljede i suspenzije u kadru u završnici prošle sezone ostavile su Matea bez drugog izbora osim da gurne Hezonju u igru u ogromnoj minutaži, a Super Mario nije iznevjerio svog trenera. Dapače, odradio je lavovski dio posla na putu do titule europskog prvaka.
Mateo mu to nije zaboravio. Danas Hezonja može igrati košarku na način o kojem je oduvijek sanjao — prepuštajući se naletima svoje divlje inspiracije. Nije dio Realove startne petorke zato što mu je španjolski stručnjak namijenio ulogu razbijača suparnikova ritma; bez obzira na to je li početna petorka uradila dobar ili loš posao, kad Hezonja uđe stvari se obavezno mijenjaju. Ionako ubojita Realova tranzicija tada postaje odviše zahtjevan zadatak i za najbolje obrane.
Hezonja je izrazito prisutan na defenzivnom skoku (domogne se svakog petog dostupnog skoka u razdoblju kad je na terenu, po čemu je bolji od 93 posto igrača u Euroligi), a čim dohvati loptu, već iza sebe ostavlja svog čuvara i prijeti da u punom trku ode ‘od obale do obale’, što je samo po sebi vrlo atraktivno; a kad završi svojim karakterističnim zakucavanjem, tribine nemaju drugog izbora nego eruptirati u oduševljenju. Jasno, i kada ne uhvati obrambeni skok, latentna je opasnost za primanje lopte — bilo u letu oko obruča, bilo na šutu s perimetra.
Što se tiče pozicijske košarke, Hezonja je postao super važan Mateov adut u napadanju u izolacijama. Nije bitno preuzme li ga viši ili niži igrač, redovito će pronaći rješenje, a u zaštitni znak pretvorio se njegov skok-šut iz poluokreta s korakom natrag koji je tehnički izuzetno zahtjevan, ali je čuvarima skoro pa nemoguće blokirati ga i uopće mu zasmetati.
Koliko će ovo trajati?
Najveća zamjerka za Hezonju u napadu izolacijama je reakcija na udvajanja koja se ne trudi riješiti asistencijama nego još težim šutovima, što ga usprkos odličnom postotku šuta iz igre (58,8 posto, bolji od tri četvrtine igrača u Euroligi) baca na dno poretka u naprednoj statističkoj kategoriji koja ocjenjuje baratanje loptom, a kombinira asistencije, izgubljene lopte i pokušaje poentiranja, po čemu je Hezonja lošiji od 94 posto euroligaških igrača.
Međutim, u svim ostalim naprednim kategorijama Hezonja je izvrstan. Možda je najveće iznenađenje to što je kao igrač kojeg se nekoć itekako korilo zbog učestalih obrambenih propusta danas postao elitni defenzivac — u statističkoj kategoriji koja kombinira konkretni doprinos u timskoj i individualnoj obrani Hezonja je bolji od čak 96 posto igrača u ligi. I kao šlag na tortu tu je takozvana stopa korištenja, koja govori u kojoj mjeri igrač sudjeluje u ishodima akcija: Hezonja je sa svojih 23,7 posto najčešće korišten u momčadi i po tome je ispred 90 posto igrača u ligi.
A najbolje tek dolazi. Iako je Hezonjina važnost u najboljoj euroligaškoj momčadi prilično očigledna, ona još uvijek nije došla do punog izražaja zbog ne toliko velike minutaže (21 minuta prosječno) koja bi trebala osjetno porasti kad krene doigravanje, odnosno utakmice u kojima nema prilike za popravni. Dobra naznaka toga koliko je Super Mario potreban Mateu kad zagusti epska je utakmica s Efesom u kojoj je odigrao čak 49 minuta uz krucijalno važnu ulogu (31 poen, uključujući presudne).
Međutim, tko zna koliko će dugo ovo trajati? Istina je da u Madridu imaju praksu zadržavati svoje ikone u klubu što je duže moguće, ali Hezonji na kraju sezone istječe ugovor i teško je znati što se sve vrzma po njegovoj glavi. Zasad se stvari čine idiličnima, ali malo tko bi se uistinu iznenadio da takvoj samotnjačkoj duši najednom dosade sva ta eksponiranost i nametnute norme ponašanja u kraljevskom klubu, pa da poput kneza Andreja bez jasnog povoda odluči pobjeći iz zlatne krletke u neke nove avanture. Zato uživajmo u njegovoj kraljevskoj košarci, koliko god trajala.
