Međutim, koliko god bio istovremeno drzak i zabavan, uživao je poštovanje svojih suigrača, pa čak i euroligaških velikana. Prije treninga bio je prvi u teretani. Nakon treninga odlazio bi među zadnjima. I na koncu, tijekom igre pokazivao je stvari koje se rijetko viđaju. Već tada legendarni grčki košarkaš Dimitris Diamantidis je na upit tko mu je najdraži igrač izjavio: Mario Hezonja.

Doduše, njegova epizoda u NBA-u bila je poput života u preriji, bačen je među grabežljivce, daleko od krda i etiketiran kao divlji. Tako neprilagođen teško se nosio sa životom u nepoznatoj okolini. U Orlandu je zatekao krš i trenera koji mu nije vjerovao, u New Yorku se proslavio potezima protiv LeBrona Jamesa i Giannisa Antetokounmpa, što je više vrijedilo za zidni poster nego za nastavak njegove karijere, dok je u Portlandu doživio manjak respekta i pad minutaže.

Bez njega bi Hrvatska imala minimalne izglede za plasman na Eurobasket i puno manju dozu nepredvidivosti

Ipak, koješta se kod njega nije promijenilo — na primjer vjera, u sebe i karizma. Trebao mu je netko tko će ga vratiti u život, a to je bio Velimir Perasović.

Po pričama igrača i trenera s kojima je radio, Hezonja je uvijek bio opčinjen košarkom. Još se prije odlaska u SAD, kod bivšeg centra Houston Rocketsa, a tada njegova suigrača Joeyja Dorseyja, raspitivao oko prijelaza iz Europe u NBA. Ali nije mogao sazreti dok igrački ne stasa u ono što je oduvijek htio biti: priznata veličina nesputana duha. Perasović je uspio u onome što nitko prije njega nije mogao — uklopiti Hezonju u momčad, ostavljajući mu dovoljno slobodne ruke kao dio njegove osobnosti.

Najbolji na terenu

To je ponekad znalo voditi do divljih sekvenci ili nerezonskih šutova, ali samo tako mogao je dobiti verziju igrača kakva danas poznajemo. Samo tako mogao je pridobiti ‘lutalicu’ da mu vjeruje, jer Hezonja se do dolaska u Rusiju rijetko gdje mogao skrasiti — ne nužno po godinama koje je proveo u određenoj sredini, već po (ne)konzistentnosti i frustracijama koje su se ponavljale iz sezone u sezonu.

Sličan je zadatak ljetos imao i izbornik Josip Sesar prilikom okupljanja reprezentacije.

Prva škakljiva situacija bila je izbor kapetana. Izostankom Bojana Bogdanovića Hezonja se potajno nadao preuzimanju vrpce, ali umjesto toga morao se zadovoljiti još većim iznenađenjem: ulaskom s klupe. Takav rasplet događaja nije mu bio drag, pogotovo zato što je na početku turnira u Turskoj izostavljen iz petorke, ali prihvatio je objašnjenje da je to za dobrobit momčadi i da će se lakše razigrati ako bude ulazio svjež protiv slabijih postava. Hrvatska je suvereno osvojila turnir, a Hezonja stoički podnio žrtvu i pridonio kolektivu. Daleko je to od onog tinejdžera iz Barcelone, taktički nedovoljno potkovanog, pretežito željnog minuta i pozornosti.

Super Mario možda nije imao košarkaški put sukladno očekivanjima struke i javnosti, ali u hrvatskoj košarci mnogi nisu dorasli tim očekivanjima i prognozama. Realnost je pak nešto sasvim drugo. Unatoč iznimnom daru, Hezonja je morao proći sito i rešeto NBA lige te naučiti na vlastitim pogreškama, suočiti se sa svojim nedostacima i biti više od igrača koji će s vremena na vrijeme ‘zapaliti’ mase. Dobar dio karijere nije bio ukrotiv ni povodljiv, nije se javljao nikome iz HKS-a, pa čak i kad je Stojko Vranković došao u hotel u kojem je odsjedao. Nitko po tom pitanju nije mogao poduzeti ništa, sve dok se nije vratio i stekao ugled dostojan svog talenta.

Zahvaljujući njemu, prvi put otkako se igraju FIBA-ine kvalifikacije Hrvatska je imala najboljeg igrača na terenu, a da nije riječ o nekome iz NBA-a, i to poprilično nezaustavljivog za europske pojmove. Jer koliko god Francuska imala širok bazen igrača, u Europi nijedan nije individualno bolji od Hezonje. Sesar je ispoštovao hijerarhiju i dao mu kapetansku traku, a Hezonja uzvratio zrelom igrom dokle god je to bilo moguće, odnosno dok nije postalo evidentno da protiv francuske fizičke moći i agresivnosti na lopti jednostavno nema rješenja.

Nakon dva uspješna dodavanja za Danka Brankovića Hrvatska je upala u zamku kontinuirano pokušavajući napadati kroz visoki pick and roll, što je Francuska osujetila i iskoristila za poene iz polukontranapada i kontranapada. U prve 22 minute Hrvatska je primila 13 poena nakon izgubljenih lopti. Za to vrijeme Hezonja je više šutirao izvana nego napadao iz driblinga ili izolacije u post-upu kao na startu protiv Cipra.

Ne priznaje nikome da je bolji

Jasno, ne možemo uspoređivati te dvije reprezentacije i nije isto napadati Ciprane ili Guerschona Yabuselea. Međutim, prva prava akcija za Hezonju, dva uzastopna bloka bez lopte na strani (tzv. stagger screen), nakon čega je uslijedilo uručivanje, doveli su do njegova probijanja i podvaljivanja lopte Marinu Mariću. Iz utakmice protiv Francuske, jedinog ozbiljnog testa u ovim ‘prozorima’, bilo je vidljivo ono što je i ranije poznato: Hezonju na otvorenom terenu nitko ne može zaustaviti i izolacija na lijevoj strani, bilo da je leđima prema košu ili napadanje iz driblinga bez protivničke strane pomoći, čine ga gotovo neobranjivim. Zna to i hrvatski trenerski stožer, samo ne može utjecati na situacije poput izgubljene lopte Matea Drežnjaka nakon time-outa, koji je trebao otvoriti dodavanje Hezonji u post. I to ne jednom, već dva napada zaredom.

Kad su se Francuzi odvojili, a Sesar posegnuo za niskom petorkom kao vatrogasnim rješenjem, Hezonja je počeo igrati više jedan-na-pet (tzv. hero ball). Teško da mu možemo zamjeriti, jer u suprotnom bi rezultat bio kudikamo gori. I u takvoj je utakmici novi, privremeni kapetan pokazao je kako zna igrati ‘pismenu’ košarku, momčadski (asistencije iz uručivanja za Gorana Filipovića i Tonija Nakića) i bez lopte u rukama (backdoor na probijanje Borne Kapuste te slip screen za Jaleena Smitha i spuštanje pod koš). Držao se i početnog plana igre, pokušavao u mismatchu preko Vincenta Poiriera i želio razigrati druge. Međutim, činjenica je da su jedine šanse bile da se razigra njega.

U godini u kojoj je u izboru Večernjeg lista proglašen za najboljeg hrvatskog košarkaša, Hezonju i dalje krase tvrdoglavost i slobodni duh i to se jednostavno treba prihvatiti. To znači da će se ponekad morati istrpjeti šut preko ruke u drugoj sekundi napada, izljev frustracije na sebe ili suigrača zbog nerealizirane akcije ili neslaganje s izbornikovom odlukom. Zato jer mu je napokon stalo, želi biti na okupljanju reprezentacije i imponira mu što ga se promeće u lidera i to je njegov način izražavanja emocija.

Bez njega bi Hrvatska imala minimalne izglede za plasman na Eurobasket i puno manju dozu nepredvidivosti kad je u punom sastavu. Uostalom, mnogi bi rado na svojoj strani imali takvog buntovnika koji nije prestrašen i ne priznaje nikome da je bolji. I lako je moguće da će na predstojećim kvalifikacijama za Olimpijske igre Hrvatska ovisiti upravo o njemu.