Na kraju pomalo i neočekivano lagani poraz Daniila Medvjedeva u finalu US Opena ponovno je na dnevni red stavio temu koja u posljednjih nekoliko godina u fokus dolazi gotovo svaki put kad Novak Đoković osvoji Grand Slam; ne je li, nego koliko je slaba era tenisa kojoj svjedočimo u tih zadnjih nekoliko godina?
Ne radi se, naravno, samo o tom jednom meču, već je činjenica da je Đoković ponovno imao poprilično lagan ždrijeb, pa i da je odmah nakon njegova objavljivanja bilo jasno koliko je neuravnotežen, a onda i da bi se Nole (opet) mogao prošetati do finala. Naravno da možemo i moramo pričati o njegovoj veličini, pa da katkad imamo možda i nerealna očekivanja od konkurencije, ali sama činjenica da (ne)predvidljivost Grand Slamova ovisi o jednom ili dvojici igrača koji mu se mogu suprotstaviti — trenutno jednom jedinom — ipak dosta toga govori i o toj konkurenciji.
Svojevrsna prekretnica u tom smislu počela se događati još 2017. Te je sezone, pokazat će se kasnije, Andy Murray sišao sa svog vrhunca, a Đoković je idućih godinu i pol dana osjećao posljedice onoga što se samo javno nije nazivalo burnoutom. Jest, nakon dužih izostanaka zbog ozljeda uskrsnuli su Roger Federer i Rafael Nadal, ali oni su ulazili u zadnju fazu karijere u kojoj su prorijedili broj turnira i fokusirali se dobrim dijelom na Grand Slamove (pogotovo Federer). Možda još i važnije, svoj su vrhunac prošli igrači poput Stana Wawrinke, Davida Ferrera, Tomáša Berdycha, Jo-Wilfrieda Tsonge, pa i — iz današnje perspektive očito je — Miloša Raonića i Keija Nishikorija. Završni Masters iz te sezone bio je onda možda i najbolji pokazatelj toga da ulazimo u novu eru tenisa.
Pogledajmo sljedeći graf.
Radi se o prosječnom ELO ratingu kroz sezonu koji su ostvarili igrači koji su po ATP-jevu rankingu sezonu završili među najboljih osam. Vjerujem da mnogi već znaju da ELO rating u obzir uzima i snagu ili kvalitetu suparnika i da prikazuje ono što ATP ranking u neku ruku i ne može prikazati. Možda i najjednostavnije objašnjeno, dok ćete po postojećem sustavu za prolazak prvog kola pojedinog ranga turnira dobiti uvijek isti broj bodova, ELO rating će više vrednovati ako ste u njemu pobijedili Đokovića umjesto, uz dužno mu poštovanje, Facunda Diaza Acostu. Sve u svemu, radi se o možda i najboljem pokazatelju toga koliko je pojedina era tenisa bila jaka ili slaba i vidimo da se, nakon te zlatne ere (2011.-2016.), uistinu počeo događati pad te da se on još uvijek događa.
Tu je iznimka 2020., ali ta sezona u jednu ruku nije reprezentativna jer je iz dobro poznatih razloga trajala znatno kraće od uobičajenog; Federer, primjerice, više nije nastupao nakon Australian Opena, ali što zbog tog znatno manjeg broja turnira, a što onda i zbog utjecaja ozljede, njegov je ELO tek neznatno padao i samim je time utjecao na iskrivljenu sliku o snazi konkurencije.
Teške i lake titule
Još jedan dobar pokazatelj toga koliko je pojedina era jaka ili slaba jest onaj o prvim ili novim osvajačima velikih turnira, tj. Mastersa i Grand Slamova.
Primjerice, već je gotovo općepoznato da su u toj zlatnoj eri svoj prvi Masters uzela tek četvorica igrača, odnosno da je u razdoblju od 2011. do 2016. Velika četvorka osvojila pomalo nestvarnih 50 od 54 Mastersa. Znamo onda i da su svoj prvi Grand Slam u tom razdoblju osvojili Murray, Wawrinka i Marin Čilić. Bilo je to, dakle, za veliku većinu igrača poprilično nezahvalno razdoblje za igrati tenis, što se ne može reći za eru koja je trajala od 1997. do 2003. Radi se o razdoblju u kojem je prosječni ELO rating prvih osam igrača na svijetu bio na rekordno niskim razinama te u kojem je na ATP Touru vladala ‘anarhija’. U tom je periodu čak 27 igrača osvojilo svoj prvi Masters, a njih 12 svoj prvi Grand Slam.
Brojke jasno pokazuju da snaga konkurencije već neko vrijeme opada
Bilo je tako sve dok na vrh nije isplivao Federer i zapravo označio početak nove ere; one koja je trajala od 2004. do 2010. te koju su obilježili u početku njegova dominacija, potom Nadalov uspon, a još su se 2008. dali nazrijeti obrisi onoga što će postati Velika četvorka. Bio je to period u kojem smo imali desetoricu novih osvajača Mastersa te četvoricu novih Grand Slam pobjednika. Od 2017. do danas je, pak, 18 igrača osvojilo svoj prvi Masters, a trojica svoj prvi Grand Slam. Pritom nije nebitno reći da se zbog pandemije nije održalo osam Mastersa, a očito je i da su ponajprije Đoković i Nadal, a u početku tog razdoblja i Federer održali svoj primat na Grand Slamovima.
Zanimljivo, od svoja 24 Grand Slam naslova Đoković je njih 12 osvojio upravo u ovom razdoblju. Pritom je ponovno zanimljivo primijetiti koliko su te titule bile teške za osvojiti, pri čemu nam ponovno može poslužiti ELO rating. Tu, doduše, treba istaknuti neke nedostatke, jer se u računicu ne uzima to koliko je netko dobar na pojedinoj podlozi, a onda ni kontekst pojedine situacije (kad netko de facto ozlijeđen osvoji naslov ili ga osvoji odmah nakon duge stanke zbog ozljede i slično).
Primjerice, legitimno je upitati se zašto je ovogodišnji wimbledonski naslov Carlosa Alcaraza — dakle, čovjeka koji je prethodno odigrao tek tri turnira na travi te koji je u finalu svladao jednog od najboljih igrača svih vremena na travi — ocijenjen kao manje težak od nemalog broja Rafinih titula s Roland Garrosa. Ta je Alcarazova titula inače i najteža od svih iz razdoblja od 2017., a ocijenjena je tek kao 35. najteža svih vremena; u prvih 50 nalaze se još tek dvije – naravno da je jedna ona legendarna Federerova na Australian Openu 2017. i ona se također čini podcijenjenom — a od onih Đokovićevih 12, njih čak devet ocijenjene su kao njegovih devet najlakših titula. Šest od toga ocijenjene su kao ispodprosječno teške (ispod vrijednosti 1.00), a ova recentna najlakša je od svih kad u obzir uzmemo samo aktivne igrače, iako bi se i o tome dalo raspravljati.
Bivši i budući spasitelji
Ono što se posljednjih nekoliko sezona često zamjera onim najboljima jest manjak kontinuiteta dobrih rezultata. To u prijevodu znači da nisu kontinuirano u samim završnicama turnira i to jasno pokazuje i sljedeći graf.
Radi se, dakle, o tome koliko je prvih osam nositelja tijekom jedne sezone stizalo do četvrtfinala Grand Slamova i Mastersa te koliko su prva četvorica nositelja igrala (najmanje) polufinala Grand Slamova. Ono što graf možda prikriva je to da se u zlatnoj eri tenisa nije događalo da do polufinala stižu nenositelji; čak i kad prva četvorica ne bi toliko često dolazila do polufinala Grand Slamova (2014.), bili bi to drugi nositelji, često kvalitetni igrači od kojih su neki uspjeli doći do same završnice turnira (Čilić, Nishikori) ili su se ubrzo čak i sami uvrstili među top 4 (Wawrinka).
Sadašnju eru karakterizira veći broj nenositelja u samim završnicama te, iako brojke drugačije sugeriraju, najbolje završnice Grand Slamova gledali smo zapravo 2019. Specifičnost ove sezone je ta da je Alcaraz na tri Grand Slama stizao minimalno do polufinala, ali i ta da su na pojedinim Slamovima među prvom četvoricom nositelja bili Stefanos Tsitsipas i Casper Ruud — da nije bilo raznoraznih pretumbacija s rankingom prošle sezone pitanje je bi li to bili — koji su se onda okoristili i tim lakšim ždrijebom.
Upravo su spomenuta dvojica igrača, uz dužno im poštovanje, svojevrsno utjelovljenje te slabije konkurencije u vrhu, a u prilog tome možemo prikazati još jednu tablicu.
Onu prikazuje koliko su najboljih osam s kraja sezone u toj sezoni prosječno odigrali mečeva protiv top 10 igrača. Radi se o relevantnom podatku, jer da bi oni najbolji igrali protiv onih najboljih to se mora događati u kasnijim fazama turnira, što ujedno znači i da su morali pobjeđivati slabije suparnike u ranijim fazama.
U slabijoj eri, dakle, možete završiti u prvih osam na svijetu, a da tijekom sezone ne morate igrati tako puno mečeva protiv top 10 igrača. Vidimo da se upravo od 2017. događa taj pad, pa i da se brojke približavaju najslabijoj eri. Tu, međutim, u obzir vjerojatno treba uzeti i već spomenutu činjenicu da je Trojka prorijedila svoj kalendar, pa i olabavila svoju dominaciju, a vjerojatno nije nebitno ni to da Đoković iz tih dobro poznatih razloga prošle sezone nemali broj velikih turnira nije igrao.
Brojke jasno pokazuju da snaga konkurencije već neko vrijeme opada, pa i da se već neko vrijeme nalazimo u nešto slabijoj teniskoj eri. Zlobnici će reći da su ATP Tour od anarhije kakva je vladala u najslabijoj eri spasili upravo Đoković i Nadal, a u početku ovog razdoblja i Federer.
Također, trenutačni statistički pokazatelji kažu da je ta konkurencija u vrhu na najnižoj razini još od 2004., ali to će se do kraja sezone sigurno izmijeniti, pa ne bi bilo čudno i da na onom grafu uskoro svjedočimo uzlaznoj putanji. U tom kontekstu možda nije loše primijetiti to da su prvih 11 velikih turnira u ovoj sezoni (sedam Mastersa i četiri Grand Slama) osvojili top 10 igrači, što se posljednji put dogodilo još 2015. Naravno, dosta toga ovisit će i o tome hoće li Alcaraz ostati zdrav i lako je moguće da će barem jedan dio iduće sezone — a to se nije dogodilojoš prošle samo zbog spleta uglavnom netensikih okolnosti — obilježiti njegovo rivlastvo s Đokovićem. Koliko će to, međutim, povući i neke druge igrače za sobom u ovom je trenutku teško reći.
Sigurno je to da više ne želimo gledati finala poput recentnog na US Openu, pa ni ona kojima smo svjedočili na ovogodišnjem Roland Garrosu i Australian Openu.
