Prije nego što su momčadi izašle na travnjak, Pep Guardiola je utakmicu protiv Chelseaja označio kao jednu od najtežih do kraja sezone. “Chelsea je izuzetna momčad na svim dijelovima terena. U posljednje vrijeme igraju jako dobro. Imaju fizičku snagu, imaju tehničku kvalitetu i teško gube lopte”, sipao je Guardiola komplimente na Chelseajev račun do te mjere da su ga kolumnisti nekih londonskih tabloida optužili za provociranje s obzirom na to da govori o ekipi koja je tek na 10. mjestu premierligaške ljestvice i bliže ispadanju nego vrhu.
Međutim, Guardiola se nije rugao. Utakmica protiv Chelseaja zaista se pokazala kao ozbiljan izazov za Manchester City.
Cijelo prvo poluvrijeme City se mučio s tim da je Chelsea stvarno teško gubio lopte. Mauricio Pochettino izveo je momčad u formaciji 4-2-3-1 s Enzom Fernándezom i Moisésom Caicedom kao zadnjim veznima te Conorom Gallagherom kao desetkom. Njih trojica i Cole Palmer, koji se s desnog krila spuštao u sredinu, držali su ravnotežu protiv Rodrija, Kevina De Bruynea i Juliána Álvareza. Nisu dominirali posjedom, ali kad su imali loptu, rijetko su je poklanjali suparniku. Možda i najbolji podatak koji može ilustrirati koliko je Chelsea dobro odrađivao posao u sredini terena je onaj da su u prvih 45 minuta veznjaci imali 9/12 dugih lopti. Jednostavno nisu dopuštali suparniku da ih stavi pod pritisak, nego su uvijek pronalazili čovjeka viška koji je mogao prebaciti loptu na suparničku polovicu.
Glavni razlog za to je to što je Chelsea svoj vezni red modelirao prema onome što radi City pod Guardiolom. Generalno gledano, bizarno je da netko uloži debelo preko milijardu eura u momčad, a da mu napadača igra Nicolas Jackson, dok su mu stoperi Levi Colwill i Axel Disasi. S obzirom na ulaganja, Chelsea je neobjašnjivo siromašan zvijezdama. Uostalom, nije slučajno da je prošlu sezonu završio kao 12., a ove sezone drži 10. mjesto.
Sve je odrađeno jako dobro, osim što Haaland nije zabio. Drugi put vjerojatno hoće
Međutim, nije baš sve katastrofa. Fernández je usporediv s Rodrijem po progresivnim dodavanjima, Palmer igra praktički istu ulogu kao Phil Foden, a Gallagher jako dobro replicira energiju koju donosi Bernardo Silva. Geometrija igre ostatka momčadi nešto je drugačija, drugačija je i razina izvedbe samih veznjaka, ali Chelsea je svoju veznu liniju slagao prema profilima igrača koje u srcu terena ima City.
Na slici dolje vidimo bazu igre — dvojica zadnjih veznih zatvaraju trokut s desetkom koja je mobilna, a Palmer s krila ulazi u sredinu kao dodatna opcija, vrh romba koji zatvara s trojicom igrača iz centrale. Samim time se otvara dodatni prostor za bočnog igrača i opcija odigravanja lopte ako u sredini terena postane prevelika gužva i ako se dođe u opasnost od gubljenja lopte.
Dvojica koji strše
“Odigrali smo nevjerojatno drugo poluvrijeme”, rekao je Guardiola nakon utakmice. “Prvo poluvrijeme nije bilo na našem normalnom nivou, ali kad igrate protiv ovako kvalitetnih momčadi, onda se teško uvijek nametnuti. Chelsea je bio dobar u prvom dijelu utakmice i mučili smo se u pokušajima da nametnemo svoj ritam”.
Što se dogodilo u drugom poluvremenu? Ni prvo nije bilo baš toliko grozno, ali u drugom poluvremenu je Pep, za početak, uključio Manuela Akanjija u izgradnju napada i puno češće je podizao stopera u vezni red kao dodatnu opciju za dodavanje. Uveo je i Bernarda Silvu koji je ipak klasični vezni igrač za razliku od Álvareza, a i Rodri te De Bruyne su podigli svoju razinu igre gotovo do savršenstva. Razina na kojoj su njih dvojica odigrala drugo poluvrijeme zbilja je nestvarna; kontrolirali su prostor, stvarali višak već u primanju lopte i pronalazili su rješenja pod ogromnim pritiskom.
Kako onda City nije pobijedio, kada su Rodri i De Bruyne bili toliko dobri u svim segmentima igre? Zapravo, glavni problem je bio u igračima koji su zaduženi za specifične stvari.
Jérémy Doku je na utakmici protiv Chelseaja u posjed lopte došao 102 puta. To je gotovo dvostruko više od 53,2 kontakta s loptom koliko ima u prosječnoj utakmici i Cityjev plan je bio izolirati Dokua na lijevom krilu protiv Mala Gusta. No, Doku je bio neefikasan. Našao se u 20 duela, a osvojio ih je samo sedam; uspješnost driblinga mu je bila samo 30 posto u odnosu na standardnih 62 posto koliko ima na uzorku cijele sezone, a 27 puta je izgubio posjed lopte zbog lošeg primanja, krivog dodavanja ili neuspješnog driblinga.
Erling Haaland je, s druge strane, imao 28 kontakata s loptom, daleko najmanje od svih startera u obje momčadi. Čak je Jackson na suprotnoj strani imao 10 dodira s loptom više od Haalanda, iako je izašao iz igre u 82. minuti i igrao za momčad koja je imala tek 30 posto posjeda lopte. No, Haaland je imao devet udaraca na gol. Od njegovih 28 dolazaka do lopte, 16 je bilo u suparničkom kaznenom prostoru i svi su udarci bili iz srca kaznenog prostora. Neki od tih udaraca, poput neometanog pokušaja glavom u 78. minuti s pet metara, bili su čisti ziceri, ali Haaland ovaj put nije bio precizan.
Guardiola u svojoj momčadi ima dvojicu igrača koji profilom strše od ostatka. Sve je podređeno tome da Doku driblingom stvara višak u zadnjoj trećini, a da Haaland daje one-touch golove iz kaznenog prostora. Njih dvojica oslobođeni su kombinatorike i povratnog presinga, cijela struktura momčadi složena je tako da mogu specijalizirati samo jednu stvar, a protiv Chelseaja nisu isporučili ono što se tražilo od njih. Momčad ih je dovela u dobre situacije: Doku je imao 102 dodira s loptom i bezbroj prilika da probije Gusta, a to je uspio samo jednom, dok je Haaland imao devet udaraca, tri velike prilike i 16 kontakata s loptom u suparničkom kaznenom prostoru, ali nije uspio zabiti gol.
Pitanje krivice
“Moj savjet je da Erlinga ne kritizirate previše”, rekao je Guardiola početkom rujna kad su novinari počeli propitkivati Haalanda nakon što je zaredao s nekoliko velikih promašaja. “Kritizirajte bekove, stopere ili trenera, ali nikad, baš nikad, nemojte kritizirati napadača koji zabija ovoliko golova. Možda je sada promašio, ali će idući put pogoditi, a onda ćete se naći u situaciji da ćete se morati ispričavati i objašnjavati.”
Guardiola je u pravu kad kaže da će Haaland zabiti golove i da će na kraju sezone njegova statistika biti impresivna, pa će biti teško objasniti da je on kriv. Ali krivica za dva izgubljena boda uvelike leži na njemu, a ne u lošijem prvom poluvremenu.
City je otvaranje utakmice možda i odigrao nešto ispod svog standarda, ali nije bio katastrofa i na kraju utakmice je imao 31 udarac prema suparničkim vratima. Čak 23 su došla iz suparničkog kaznenog prostora, što jasno pokazuje kako se nije radio o očajničkim udarcima s distance, a i to da Chelsea nije odigrao neku sjajnu utakmicu bez obzira na neke dobre elemente u prvom poluvremenu. Najubojitiji napadač današnjice triput se našao na ziceru i još sedam ili osam puta u poluprilikama koje igrač njegove reputacije češće zabije nego promaši, ali nije dao gol. To se neće često dogoditi, ali ovaj put se dogodilo i tu staje cijela priča.
Nekad je nogomet vrlo jednostavna stvar i svodi se na to da netko ugura loptu u mrežu. Guardiola je znao da će imati probleme s Chelseajevim veznim igračima, napravio je adaptaciju, nekolicina igrača su briljirali, a City je u drugih 45 minuta dominirao i stvarao šanse. Sve je odrađeno jako dobro, osim što Haaland nije zabio. Drugi put vjerojatno hoće, ali ovaj put je razlika između pobjede i remija bila upravo u njegovoj egzekuciji.
