Meksiko je 26. srpnja 2015. osvojio Gold Cup pobjedom u finalu rezultatom 3:1 nad selekcijom Jamajke. Dva dana kasnije smijenio je izbornika koji nije mogao istrpjeti kritike Christiana Martinolija, novinara druge najveće medijske kuće u državi. Pod optužbom za fizički napad Miguel Herrera je morao napustiti reprezentaciju. Uslijedilo 78 dana dugo lutanje u kojem je meksički nogometni savez stavljao svoju selekciju u ruke raznih trenerskih imena, tražeći idealnu kombinaciju. Konačno, 14. listopada napravljen je radikalan potez i imenovan je prvi strani izbornik.
Kolumbijac Juan Carlos Osorio sjeo je na klupu.
Dok je seniorska reprezentacija sa Osoriom na čelu tražeći put do Svjetskog prvenstva u Rusiji proživljavala svoje uspone i padove, koji uključuju sve od poraza 7:0 u četvrtfinalu posebnog izdanja Cope Americe od selekcije Čilea, koji je zahtjevao javnu ispruku izbornika naciji, do prvog mjesta u kvalifikacijama za prvenstvo u Rusiji prvi put nakon 20 godina, olimpijska i U-17 selekcija su potvrđivale kvalitetan rad u meksičkom nogometu. Zlatna medalja iz Londona, dva finala Svjetskog prvenstva i konačno dodjela zajedničke organizacije Svjetskog prvenstva 2026. su nagrade za uloženi trud i dokaz kako Meksiko nije pao s Marsa, niti je nogomet počeo igrati onog trenutka kad su njegovi igrači istrčali na moskovski stadion protiv selekcije Njemačke.
U pripremama za prvenstvo koje uključuju i prošlogodišnji Kup konfederacija, a koji su Meksikanci završili na četvrtom mjestu, Osorio je koristio 22 od 23 igrača koja je imao na raspolaganju. U hodu je mijenjao sisteme i pozicije igračima, dodavao elemente u njihovu igru za koje ni sami nisu vjerovali da ih imaju u sebi. Da razmišlja izvan ustaljenih obrazaca najbolje govori podatak da su Meksikanci pod njegovim vodstvom zaigrali s 48 različitih postava u isto toliko utakmica.
Sve to za posljedicu ima nevjerojatnu organizaciju ekipe koja nadilazi okvire nacionalnih selekcija i na kojoj bi pozavidjeli i mnogi klupski treneri, koji za razliku od Osorija imaju priliku za svakodnevni rad sa ekipom. Pobjeda nad selekcijom Njemačke možda jest iznenađenje, ali sigurno nije nikakvo čudo.
Zatvaranje Nijemaca
Meksiko je ekipa nabijena energijom koja igra čisti pozicijski nogomet i nije joj trebalo dugo da pronađe željeni ritam.
Nijemci su naišli na suparnika koji je njihovu igru okrenuo protiv njih
Iako su Meksikanci većinu ozbiljnih situacija pred golom Manuela Neuera stvorili zahvaljući tranziciji po osvojenoj lopti duboko na svojoj polovici terena, već u prvoj minuti susreta su pokazali da pucanje suparničkih linija nije ništa drugo do prilika da ubrzaju inače odlično organiziranu napadačku fazu svoje igre.
Rezerviranim pozicioniranjem bočnih igrača zajedno s pivotom Andresom Guardadom i stoperima Hugom Ayalom i Hectorom Morenom, Meksikanci zatvaraju strukturu 2-3 u prvoj fazi napada, čime oslobađaju ostatak veznog reda, omogućavaju mu napadanje međuprostora i konačno stvaranje viška u odnosu na suparničku zadnju liniju. Napad konstruiran na taj način teret organizacije igre stavlja na leđa stoperskog dvojca koji vertikalnim dodavanjem obično kroz dvije linije obrane traže jednog od napadača koji prilazi iza leđa suparničkog veznog reda.
Javier Hernandez je oduševio novim elementom u svojoj igri koji mu je dodao niko drugi do Osorio. U ulozi lažne devetke bio je glavni kreator prilika svoje ekipe. Da Meksiko posjeduje nevjerojatnu strukturu koja je utemeljena na individualnoj odgovornosti najbolje govori ponašanje Miguela Layuna i Hirvinga Lozana uz aut-linije. Svojim pozicioniranjem su konstantno razvlačili njemačku zadnju liniju do trenutka ulaska ekipe sa loptom u zadnju trećinu terena, kada bi se pretvarali u egzekutore napadajući prostor iza njihovih leđa.
Prije par dana je portugalski izbornik Fernando Santos u dvoboju protiv Španjolske pokazao koliko učinkovita može biti odbrana čovjek-na-čovjeka u situaciji kada suparnik rotacijama pokušava doći do slobodnog igrača. Osorio je primjetio sličnost u igri momčadi krcatih talentom i njemački vezni red zatvorio na identičan način.
Koliko daleko su Meksikanci otišli u izvedbi tog plana najbolje govori slika iznad i pozicioniranje kompletnog veznog reda, koji u potpunosti gubi strukturu u cilju zatvaranja suparničkog napada. Nijemci ne samo da su ostali s otupljenom oštricom, nego su naišli na suparnika koji je njihovu igru okrenuo protiv njih.
Löwova obitelj
Joachim Löw već je 12 godina na njemačkoj klupi. Za tih 12 godina uspio je svoju reprezentaciju učiniti simbolom konstantne kvalitete rada i rezultata. Nijemci nijedno natjecanje u kojem ih je Löw predvodio s klupe nisu završili prije polufinala. Sumnje u odluke koje je donosio tijekom svih tih godina naglo su prestale nakon što se vratio kući iz Brazila sa trofejom Svjetskog prvaka. Osvajanje Kupa konfederacija prošle godine sa B momčadi dodatno je učvrstilo njegovu poziciju.
Löw na svoj tim gleda kao na veliku obitelj kojoj je neizmjerno zahvalan. Nijednu nogometnu ni ljudsku kvalitetu ne cijeni toliko koliko odanost. Nije bitno u kakvoj formi bio Mario Gomez ili ranije Lukas Podolski i Miroslav Klose, Löw ih treba jer su dio obitelji. Nije bitno što su Mesut Özil i İlkay Gündoğan izazvali bijes javnosti podržavajući kampanju Recepa Tayyipa Erdoğana za predstojeće izbore u Turskoj, Löw ih treba jer su dio obitelji. Zbog toga će pružiti priliku Neueru da stane među stative prvi put nakon rujna, iako to znači da će na klupi ostaviti jednog od najboljih golmana na svijetu ove sezone.
Löw ne treba onoga koji odbije poziv obitelji onda kada joj je najpotrebniji, pravdajući odsustvo sa Kupa konfederacija operacijom nosa. Leroy Sane je možda najbolji mladi igrač engleske Premier lige i ključna karika nevjerojatnog ovosezonskog uspjeha Manchester Cityja, možda je u najboljoj formi od svih njemačkih napadača, ali Löwu nije potreban dok ne dokaže da može biti dio obitelji. On je sve ove godine gradio tim na svoj način. Neće sada odustati.
U organizacijskom smislu taj način znači čisti nogomet sličan onome koji igra Španjolska i koji je Zinedineu Zidaneu donio tri uzastopna trofeja Lige prvaka s Real Madridom. Zbog toga i Njemačka treba nogometaše koji mogu igrati na malom prostoru i koji su sposobni stvarati prilike kako za sebe tako i za suigrače oko sebe. Onako kako to obitelj inače radi. Onako kako to Leroy Sane ne može, jer se radi o drugačijem profilu igrača koji traži prostor i ekipu koja će mu stvarati šanse.
Na vjetrometini
Za razliku od Sanea, Julian Draxler je jedan od takvih igrača, ali je osim toga bio i kapetan momčadi koja je osvojila Kup konfederacija, što je značilo da će ga Löw sigurno nagraditi na Svjetskom prvenstvu. Na otvaranju prvenstva ga je pretpostavio Marcu Reusu i učinio ključnom figurom svog napada. Napada koji ni u jednom trenutku nije zaživio u potpunosti, što je veliki problem za ekipu koja je konstruirana sa jednim cilljem – da suparnika drži u obruču svih 90 minuta.
Njemačka igra u rasporedu 4-2-3-1 bez klasičnog destruktivca na terenu. Toni Kroos već godinama važi za najboljeg organizatora igre na svijetu, dok se Sami Khedira iz energičnog box-to-box igrača pretvorio u veznog igrača koji zahvaljujući inteligentnom pozicioniranju u tijeku produženog napada uz sebe veže suparničke igrače. Nijedan nije garancija kvalitetne igre u obrani, a svojim navikama u igri su tijekom čitave utakmice nudili dubinu meksičkom napadu. Njemački problem s kontrolom kontranapada dodatno je zakompliciralo pozicioniranje bekova koji su bili zaduženi za davanje širine, što je Matsa Hummelsa i Jeromea Boatenga ostavilo na vjetrometini svaki put kad bi suparnik osvojio loptu. Konačno, najveći problem u igri njemačke reprezentacije bilo je odsustvo intenziteta prilikom kontrapresinga, koji je ovako agresivnu postavku trebao štititi od istih. Utakmicu su Nijemci izgubili minimalnim rezultatom, ali gledajući broj propuštenih prilika još koji gol u Neuerovoj mreži ne bi bio nikakvo iznenađenje. Meksikanci su ih svojom igrom zaslužili.
Löw do kraja susreta nije izgledao kao tip koji je prepoznao probleme i želi raditi na njihovom eliminiranju. Radikalnu napadačku ideju je ubacivanjem Reusa umjesto Khedire još više gurnuo u tom pravcu. Kada je Julian Brandt zamijenio Marvina Plattenhardta, ionako nepovezane njemačke linije su potpuno pukle. Nijemci su do kraja došli do par izglednih prilika za ugroziti Guillerma Ochou, ali da je ovo meč u ringu suci bi i taj dio susreta prepisali Meksikancima.
Posljedica svega je prvi poraz njemačke reprezentacije na otvaranju Svjetskog prvenstva nakon 36 godina. Nijemci su uprkos plasmanu u finale na prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine ostavili gorak okus u ustima ljubitelja nogometa širom svijeta, ali “Sramota iz Gijona” se neće ponoviti jer su nakon nje dopunjena pravila. Ono čemu se navijači nadaju je da će blijeda partija protiv Meksika imati galvanizirajući utjecaj na ekipu kao i poraz protiv Alžira 36 godina ranije. Pred početak prvenstva su Nijemci svakako bili jedan of favorita za finale.
Meksiko nije, ali nakon sinoćnje partije vjerojatno ima ponekog navijača više. Jednog imaju sigurno.
