Jarell Quansah prošlu je sezomu proveo na posudbi u Bristol Roversima u trećem razredu engleskog nogometa; baš kao i Conor Bradley, kojeg je Liverpool poslao na posudbu u Bolton Wanderers, također klub iz League One. I jedan i drugi bili su u prvoj postavi najbolje utakmice na svijetu.
Susreti Liverpoola i Manchester Cityja trenutno jesu nešto najkvalitetnije što klupski nogomet može pružiti. Možda u ostatku Europe čak i postoje momčadi koje imaju bolje igrače, možda postoje momčadi koje izolirano gledajući igraju zabavnije, ali ne postoje dvije momčadi koje se redovito susreću, a da iz susreta u susret igraju toliko dobar nogomet. Dvoboj Liverpoola i Cityja trenutno je taktički, stilom i intenzitetom iznad svih ostalih ligaških derbija.
Najbolji pokazatelj toga je brzina kojom igrači na travnjaku traže rješenja kad lopta dođe do njih. Sve su to dobri igrači, ali brzina traženja rješenja nadilazi individualnu kvalitetu i ulazi u domenu uigranih sustava kakvi igračima unaprijed nude jasne solucije koje ih mogu izvući iz problema. Rješenje je kolektivno, a ne individualno i ogledalo je kvalitete cijele momčadi, a ne samo igrača koji je na lopti.
Bradley je odličan primjer. Čovjek je prošlu sezonu proveo u trećeligaškoj konkurenciji, a prije utakmice sa Cityjem odigrao je samo pet ligaških utakmica za Liverpool. Dečku je tek 20 godina i Trent Alexander-Arnold je neusporedivo veća zvijezda od njega. Uostalom, Alexander-Arnold je bolji igrač s izraženijim individualnim kvalitetama. Međutim, Bradley je točno znao što treba raditi, gdje mu se otvaraju potencijalni problemi i gdje može potražiti pomoć. Nema veze što je kraj njega bio Quansah, a ispred njega Harvey Elliott; linije za dodavanja su iste kao kad su tu Virgil van Dijk i Mohamed Salah, jer prva stvar koja ih određuje je sustav igre koji je prihvatila cijela momčad.
Nigdje drugdje na svijetu nećete vidjeti utakmicu između dviju momčadi koje su toliko dobro trenirane te taktički i intenzitetom moćne
Razlika je u tome što Salah ili Alexander-Arnold mogu izvući neku dodatnu vrijednost i neočekivani potez kojim neće srušiti sustav, a Bradley i Elliott ne mogu. Zato su početne postave ipak upućivale na to da City u utakmicu ulazi kao blagi favorit. Jürgen Klopp nije mogao računati na Alissona, Joëla Matipa i Alexander-Arnolda koji bi sigurno bili u početnoj postavi, izvan kadra su Thiago Alcântara i Diogo Jota, a Salah nije bio dovoljno spreman.
S druge strane, Pep Guardiola nije imao Jacka Grealisha i to je više-manje bilo to, ostatak momčadi je bio spreman. Ne treba čuditi to da je u jednom dijelu utakmice izgledalo kao da City ima kontrolu nad tempom i prostorom. Liverpool je imao previše izostanaka i prvo poluvrijeme se razvijalo tako da se City približavao dominaciji u sredini terena.
Dva vrlo različita poluvremena
Guardiola se odlučio za recept iz prošle sezone. City je gradio napade u strukturi 3-2 s Johnom Stonesom u veznoj liniji pored Rodrija, a branio se s četvorkom u zadnjoj liniji, jer se Stones vraćao natrag na stopersku poziciju kako bi s Nathanom Akéom i Kyleom Walkerom kontrolirao suparnička krila.
Konkretni benefit Stonesova ulaska u sredinu je tjeranje Liverpoolove centrale na reakciju. Rodri je bio dobro čuvan, ali u ovom slučaju vidimo da Stonesov ulazak na drugog zadnjeg veznog služi kao okidač za iskakanje suparničkog centralnog veznjaka, a to otvara prostor za Kevina De Bruynea (na slici označen plavom strelicom) koji se pozicionira između suparničkih linija.
City je općenito bio jako dobar u dolasku do De Bruynea i Bernarda Silve, koji su tražili loptu u džepovima prostora iza leđa suparničke vezne linije. Zadnja linija je bila strpljiva, struktura 3-2 je dobro funkcionirala i svaki put kad se probila linija, City je dolazio u opasne situacije. Ponovo Erling Haaland nije napravio puno, izostao je učinak Juliána Álvareza kojeg je Guardiola gurnuo na lijevo krilo, ali prvo poluvrijeme završilo je sa samo jednim Liverpoolovim udarcem unutar okvira gola, a i taj jedan je došao tek u sudačkoj nadoknadi kad je Dominik Szoboszlai oprobao udarac s velike udaljenosti.
Što se onda promijenilo u drugom poluvremenu?
Za početak, Akéova pogreška i kazneni udarac koji je napravio Ederson. Zatim Guardioline izmjene kojima je ostao bez igrača između linija, jer razlog prelaska na 3-2 u otvaranju i podizanje Stonesa je u tome što od Haalanda ne dobivaš spuštanje, a onda to moraš kompenzirati dodatnim igračem među linijama, što su De Bruyne i Álvarez koje je Pep izvadio, a definitivno nisu Mateo Kovačić i Jérémy Doku koji su ušli. Međutim, najveća promjena je to da je Liverpool bio iznimno efikasan u presingu.
“Na ovom stadionu ćete prije ili kasnije imati 15 ili 20 minuta u kojima Liverpool izgleda kao cunami koji dolazi po svakoga tko ima loptu”, komentirao je Guardiola nakon utakmice. Točno to se i dogodilo.
Liverpool je nakon izjednačujućeg gola pregazio City presingom. U ovoj situaciji vidimo koliko agresivno krilo, bliži vezni i napadač iskaču na Walkera, ali i koliko je Liverpool kompaktan. Distance između trojice veznjaka su minimalne, krilo s kontra strane zatvara sredinu terena, a na cijeloj lijevoj polovici terena nema nikoga; jedini Liverpoolov igrač ondje je Bradley, koji zapravo stoji usko uz stopera i kontrolira eventualnu dugu loptu na lijevo krilo.
Ovo je riskantna taktika. Na slici vidimo sedmoricu Liverpoolovih igrača kako pritišću loptu na prostoru koji je manji od jedne četvrtine terena. Da je City uspio izvući loptu i okružiti na Akéa, izbacio bi veći dio ovih koji su se natiskali na desnu polovicu. Stvar je u tome da City nije mogao izvući loptu.
Najbolji segment ikad protiv Cityja
City je najbolja momčad na svijetu kad pričamo o posjedu lopte. Rodrija je gotovo nemoguće pritisnuti, De Bruyne praktički ne gubi lopte, a Guardiola je uigrao četiri različite strukture kojima se može iznositi lopta od vratara. Pa čak su i ti vratari — ovo je namjerno množina, jer sve što se odnosi na Edersona se odnosi i na Stefana Ortegu — fantastični u igri nogom, kratkim dijagonalama kojima prebacuju težište igre i provlačenju lopte do zadnjeg veznog. Pa čak ni takav City sedam napada zaredom nije mogao prenijeti loptu preko polovice terena. Liverpool ga je potpuno zakočio i nabio tempo koji je bilo teško pratiti.
U izjavama nakon utakmice, Klopp je rekao da je tih 20-ak minuta bio najbolji segment koji je njegova momčad ikad odradila protiv Cityja i teško je ne složiti se s njim. Možda je bilo još dobrih predstava, ali Liverpool je u drugom poluvremenu izgledao odlično, pogotovo nakon što je ušao Salah. Imala je Kloppova momčad 12 udaraca u drugom poluvremenu, tri velike prilike, dominaciju u osvojenim duelima, pa čak i posjed lopte na svojoj strani. Imala je i kontroverznu odluku na samom kraju utakmice koja je lako mogla završiti kaznenim udarcem. Ali imao je i City nekoliko prilika, dvaput je pogodio vratnicu i kraj utakmice je stavio pod svoju kontrolu.
U tome i jest poanta.
Bilo koja druga ekipa na svijetu bi protiv ovako dobro izvedenih 20-ak minuta Liverpoolovog presinga primila dva ili tri gola. Jednako kao što bi se bilo koja druga ekipa teško mogla nametnuti Cityju koji u sredini terena igra s Rodrijem, Stonesom, Silvom i De Bruyneom. Suparnik s druge strane bi se zavukao u bunker i pokušao preživjeti. Ali ni Liverpool ni City nisu se raspali. Nastavili su dalje i zato je njihov dvoboj najkvalitetnije što klupski nogomet može pružiti. Nigdje drugdje na svijetu nećete vidjeti utakmicu između dviju momčadi koje su toliko dobro trenirane te taktički i intenzitetom moćne.
