Poslije gotovo nadrealne 2023. u kojoj je hrvatska reprezentacija ubilježila sve pobjede, došlo je vrijeme za novo okupljanje najboljih — ili barem najboljih dostupnih — hrvatskih košarkaša. Iako su FIBA i Euroliga prvi put uskladile svoje kalendare kada je u pitanju zimski kvalifikacijski prozor, Josip Sesar svejedno je imao mnogo neprilika prilikom odabira kadra za susrete s Francuskom i Ciprom, u čemu se krije dobar dio uzroka jučerašnjeg poraza na gostovanju u Brestu.
Jasno, odavno je bilo poznato da će Hrvatska biti osjetno oslabljena pod obručem zbog nemogućnosti pozivanja vedeta iz NBA lige, Ivice Zupca i Darija Šarića, a također Luke Šamanića, ali ne baš ugodno iznenađenje Sesaru priredio je transfer Karla Matkovića iz Cedevite Olimpije u New Orleans, odnosno Birmingham Squadron iz G lige, kamo su ga Pelicansi odmah poslali na kaljenje. Tako je Matković produžio svoj negativni trend kada je u pitanju odazivanje reprezentaciji, a istim stopama nastavio je i Luka Božić — ovaj put poradi nevješto iskomunicirane situacije s operacijom umnjaka za čiji su nezgodni termin u Zadru odavno znali, ali su tajili tu informaciju od HKS-a i javnosti sve do par dana uoči zakazanog okupljanja reprezentacije.
U sjeni drame oko MVP-ja ABA lige ostalo je otkazivanje Marka Ramljaka, koji je zatražio poštedu zbog nedavnog oporavka od teže ozljede gležnja. Naposljetku je nastup otkazao i Virtusov Ante Toni Žižić, uz obrazloženje da ovo vrijeme želi iskoristiti kako bi se u potpunosti prilagodio novom klupskom okruženju.
Svi ovi izostanci značajno su otežali posao Sesaru u ionako kratkoj pripremi strategije za gostovanje u Brestu. Bez obzira na to tko je sve stigao od najvećih zvijezda, za Francuze doista nikada ne možete dati ruku u vatru da će izgledati dobro kad je riječ o timskoj kemiji, ali jedna stvar je s njima gotovo sigurna – najdugovječniji europski izbornik Vincent Collet u pravilu će na raspolaganju imati fizički izuzetno moćnu postavu, naročito na krilnim pozicijama i pod obručem. A Sesaru su otkazali gotovo svi fizički najmoćniji igrači koje Hrvatska na tim pozicijama može ponuditi.
Hrvatska je nakon dugo vremena poražena, i to posve zasluženo, ali utjehu svakako predstavlja jak otpor pružen favoriziranim Francuzima
Zato je glavno pitanje uoči podbacivanja bilo: što je izbornik smislio kako bi kompenzirao taj veliki hrvatski hendikep u odnosu na vrlo motivirane domaćine.
Collet je od samog početka želio naglasiti fizičku nadmoć svoje ekipe pa je na teren poslao impozantnu četvorku euroligaških igrača (Timothe Luwawu-Cabarrot, Isaia Cordinier, Guerschon Yabusele i Vincent Poirier) uz veterana Andrewa Albicyja na jedinici, dok je Sesar odmah krenuo sa svim hrvatskim euroligaškim adutima (Jaleen Smith, Mario Hezonja i Danko Branković) kojima je pridružio povratnika Tonija Nakića na trici i sada već standardnog Gorana Filipovića kao organizatora igre.
Patilo je razigravanje
Uvodne su minute bile jedine u kojima je djelovalo da se Hrvatska zbilja ima za što uhvatiti u ovom okršaju. Branković je povezao dva ubačaja nakon pick & rolla, Smith je krenuo s tricom, obrana je bila postojana i nije se patilo na skoku — sve to bilo je dovoljno za držanje egala sa šuterski nemirnim Francuzima te se činilo kako se samo čeka Hezonja da namjesti ruku pa da Hrvatska krene graditi prednost, kao što je to radila u svakoj utakmici prošlog ljeta.
Međutim, uskoro je postalo očigledno da ovo nije ista momčad, a bome i to da je suparnik tvrđi od ljetošnjih.
Francuzi su imali skromnu šutersku večer (trica 7/23), protivno očekivanjima nisu dobili bitku u skoku (33:34), dok su, s obzirom na renomirani trojac Yabusele-Poirier-Mathias Lessort, dali zapanjujuće malo koševa iz reketa (22 naspram hrvatskih 30). Usprkos svemu tome, kao i činjenici da nikako nisu uspijevali prelomiti susret, bili su suvereni gospodari zbivanja na terenu. Iako je Hrvatska stalno bila tu negdje blizu, dojam je bio da do preokreta ne bi stigla sve i da se igralo još tri sata; Francuska je sinoć djelovala kao drobilica koja radi uz stanovite tehničke probleme, ali u Hrvatskoj ovaj put nije bilo dovoljno tvrdog materijala s kojim bi bila u stanju pokvariti načeti stroj.
Hrvatska je najviše patila na razigravačkoj poziciji.
Koliko god da su Filipović i Borna Kapusta znali oduševiti svojim izvedbama u proteklim godinama, s razlogom su to igrači skromnih klupskih karijera – njihovi fizički deficiti naprosto ih previše koštaju u srazovima sa suparnicima ovakvog kapaciteta. Collet je naredio da ih se većinom susreta žestoko pritišće po cijelom terenu, stoga smo gledali ogromno mučenje u prijenosu lopte na suparničku polovicu, a kad bi onamo konačno i stigli, uglavnom bi vodili isprazne napade na devet metara od obruča. Kako je utakmica odmicala, sve rjeđe su uopće uspijevali odigrati pick, a i kad bi ih preuzeo motorični Lessort, to nije predstavljalo nikakvu prednost.
Usprkos napadačkoj sterilnosti i izgubljenim loptama (ukupno pet od hrvatskih 19), ovaj je razigravački tandem bio poslovično borben, pa je Sesar u jednom periodu pokušao dobiti nešto s obojicom na terenu, ali dva minusa ovaj put nisu dala plus, stoga je za završni nalet postavio Smitha na jedinicu uz dotad prilično marginalnog Roka Badžima na dvojci; međutim, unatoč udahnutoj dozi živosti, ni to nije razriješilo učmalost hrvatskih napada. Francuska je naprosto bila beton u obrani.
Jak otpor
Sesar je mnogo toga pokušavao i iskušavao kako bi pospješio organizaciju igre, ali pomalo čudi što s klupe nije podigao jedino Tonija Perkovića, koji je ove sezone u Splitu dosta igrao na jedinici, a usto je prošlog tjedna iskazao sjajnu šutersku formu. Također valja istaknuti da za ovu akciju nije pozvan Dominik Mavra, koji bi se fizički definitivno lakše nosio s ovakvom razinom pritiska.
Druga kritična točka Hrvatske bila je pod obručem, što uopće čudi s obzirom na spomenute izostanke. Mnogo više očekivalo se od Brankovića, koji pod Pablom Lasom u Bayernu igra svoju prvu euroligašku sezonu, ali jučer nije bio veliki čimbenik u igri; štoviše, bio je iz nje gotovo odsječen. Zbog manje mobilnosti Sesar mu je udijelio samo 11 minuta, baš kao i još jednom povratniku, Marinu Mariću. On je bio prilično aktivan u poslovično kaotičnoj epizodi na terenu, ali sve u svemu nije oduševio. Svojih pet minuta dobio je i Ivan Vraneš te ostavio solidan dojam, ali Sesar je u posljednjoj četvrtini digao ruke od klasičnih centara i spustio Darija Drežnjaka na peticu. Time je Hrvatska u napadu napokon malčice prodisala, a začudo ga mnogo snažniji Lessort nije uništio u borbi pod obručem. No, taj je impuls bio dovoljan samo za kratkoročno grickanje razlike.
Za nešto više trebala je bolja šuterska večer Hezonje i Smitha, koji su većinu okršaja izgledali kao da sami bez topničke podrške jurišaju na Maginotovu liniju. Pokušavali su, makar i na silu, preuzeti odgovornost, ali Colletova ergela elitnih defenzivaca dobrano ih je prikočila (Hezonja 7/20 šut iz igre, Smith 5/14), stoga su se unatoč povremenim bljeskovima uklopili u blijedo izdanje ekipe.
Nažalost, Hrvatska je nakon dugo vremena poražena, i to posve zasluženo, ali utjehu svakako predstavlja jak otpor pružen favoriziranim Francuzima, kao i činjenica da ova utakmica nipošto ne bi trebala imati veliki značaj u raspletu skupine.
