Na ekskluzivne partyje ne može se ući tek tako; nužno je domoći se prestižne pozivnice za kojom vlada velika jagma. I dok će većina zainteresiranih ostati praznih ruku, malobrojnim sretnicima otvorit će se zlatna vrata. Ipak, i među renomiranim izabranicima često će se naći pojedinac koji će spletom okolnosti zakasniti na tulum — jebiga, čovjeku je kasnio let, pa u hotelski penthouse ulazi tek u četiri ujutro: muzika i dalje trešti sve u šesnaest, ali janjetina se ohladila, boce su skoro prazne, a čaše razbijene. Svi elitni gosti još uvijek su na okupu, ali dobrano potrošeni i kroz pola sata će se početi kupiti svaki u svoju sobu.
Ispostavilo se da je Ante Toni Žižić zakasnio na Efesov party. Kad mu je pretprošlog ljeta stigla pozivnica dvostrukog europskog prvaka, očekivalo se da će u Istanbulu zamijeniti Krunoslava Simona kao novi Hrvat u spektakularnoj momčadi Ergina Atamana — ako već ne u novom pohodu na titulu, onda barem u još jednom odlasku na Final Four. Međutim, pokazalo se da se Efesov tulum već tad približavao fajruntu: Vasilije Micić glavom je već bio u NBA-u, Shane Larkin mučio se s ozljedama, a najvećim zasićenjem odisao je sam Ataman koji je već tijekom sezone javno pričao o skorašnjem odlasku s Efesove klupe.
U takvim je okolnostima dvostruki branitelj naslova ostao i bez plasmana u doigravanje, ali prošla je sezona bila još i solidna u usporedbi s mamurlukom koji je uslijedio ove jeseni. Atamanovim odlaskom u Panathinaikos i Micićevim u Oklahomu, Efes se iz pretendenta na titulu pretvorio u momčad koja pripada donjem domu euroligaške zajednice. Jasno da je takav rasplet jako razočarao Žižića, koji se nakon odlaska iz prosječnog Maccabija nadao participaciji u ekipi s najvišim ambicijama, što u Efesu spletom okolnosti nije dočekao.
No, hrvatskom se centru ukazala prilika da takve težnje ipak ostvari, ali na posve neočekivanom odredištu. Žižić je na polovici euroligaške kampanje napustio Istanbul i prešao u bolonjski Virtus, koji predstavlja najugodnije iznenađenje sezone.
Žižić je, dakle, doveden da radi ono što najbolje zna: prljave poslove koji će olakšati život zvijezdama u ekipi
Da je uistinu malo tko očekivao Virtus pri samom vrhu euroligaške ljestvice (usamljen na drugom mjestu s omjerom 13:5), najbolje će predočiti skandal koji se zbio u Bologni uoči samog početka sezone. Naime, trenerski mag Sergio Scariolo trebao je povesti Vu Nere u treću zajedničku sezonu, ali na službenom predstavljanju momčadi nije iskazao naročiti optimizam, dapače, jasno je aludirao da je nezadovoljan kadrom koji mu je Uprava dala na raspolaganje i poručio da nije realno gajiti visoke ambicije.
Logično, defetistički pristup nije dobro sjeo Virtusovom čelništvu, stoga je Scariolu uručen otkaz samo dva tjedna uoči početka sezone. Trebalo je hitno pronaći renomiranog stručnjaka koji će bez fige u džepu pokazati više vjere u ovu momčad, što nije bilo nimalo jednostavno — jer ako briljantni trenerski um poput Scariolova nije imao ideje što da radi s ovakvim rosterom, tko drugi će je imati?
Belinellijev labuđi pjev
Izbor je pao na Lucu Banchija i to se pokazalo kao puni pogodak.
Riječ je o još jednom iskusnom talijanskom strategu koji se proslavio u reprezentativnoj košarci; za razliku od Scariola, tek u poodmakloj dobi. Naime, 58-godišnji Banchi već je dugo godina aktivan na europskoj sceni, ali tek je krajem prošlog ljeta postao vruća roba na tržištu nakon što je kao izbornik Latvije napravio fantastičan posao na Mundobasketu osvajanjem petog mjesta (malo je nedostajalo da u četvrtfinalu izbaci buduće prvake Nijemce) uz uistinu atraktivnu košarku. Bila je to sjajna referenca u životopisu, ali za nju se trebalo uhvatiti s velikom dozom opreza, budući da se Banchi u ranijoj klupskoj karijeri nije previše iskazao; u Euroligi je ostvario blago negativan omjer pobjeda i poraza na klupama Montepaschija, Armanija i Bamberga.
Ovaj put se pokazalo da su sumnjičavci bili na krivom tragu: gdje je stao s Latvijom, tu je Banchi nastavio s Virtusom, i to usprkos tome što nije selekcionirao momčad niti s njom prošao pripreme. Čovjek je naprosto u elementu; sve što dotakne pretvara u raznovrsne plemenite kovine.
Jasno da Banchi u Bologni nije mogao samo prekopirati sustav koji je implementirao u Latviji, čiji je kadar obilovao vrsnim tricašima. Vu nere su bitno drugačija, tvrđa momčad koja u sastavu ima nominalno jednu euroligašku zvijezdu, gruzijskog krilnog centra Tornikea Šengeliju. Postojala je, doduše, nada da bi danski bek Iffe Lundberg mogao napraviti konačni iskorak u tom smjeru, ali lani se pokazalo da ipak nema taj kapacitet, štoviše, Scariolo ga je za ovu sezonu namjeravao odstraniti iz momčadi. Banchi je ipak uspio oformiti Virtusov zvjezdani tandem, ali to nema veze s time što je vratio Lundberga u kadar.
Danac danas ima ulogu podrške s klupe, dok je na poziciju druge violine momčadi uskočio ni manje ni više nego Marco Belinelli, koji će u ožujku navršiti 38 godina.
Malo tko se nadao labuđem pjevu paklenog talijanskog šutera nakon što ga je Scariolo na početku prošle sezone skoro pa otpisao, da bi mu u drugom dijelu kampanje ipak podario pristojniju minutažu. U aktualnoj sezoni Belinelli pokazuje zavidnu fizičku spremu (treća najveća minutaža u ekipi s 23 minute prosječno), a još bolju šutersku formu — ubacuje 14,6 poena u prosjeku s jako dobrih 42,6 posto preciznosti šuta za tri. No, nije sve samo u učinkovitosti; Belinelli naprosto igra košarku drugačije nego ostali euroligaški bekovi: način na koji se kreće, mačji naskoci, brzina izbačaja… Svaki njegov potez odiše izvanserijskom klasom te Virtusu donosi obilatu dozu nepredvidivosti, a takvo iskakanje iz šablona obranama otežava posao.
No, temelj ove momčadi ipak je robusni Šengelia koji s prosjekom od 16,1 poena, 6,2 skoka i 3,8 asistencija zavrjeđuje indeks korisnosti 20,7, što ga trenutno drži na trećem mjestu MVP poretka.
Što donosi Žižić?
I dok je Virtusova vanjska linija odlično popunjena za igranje košarke visokog intenziteta (Daniel Hackett, Isaia Cordinier, Alessandro Pajola, Ognjen Dobrić i Lundberg svojim fizikalijama i energijom uspješno ‘skrivaju’ Belinellija u obrani), ne može se reći da isto vrijedi za centarske pozicije, dapače. Toko se prilično troši u velikoj minutaži (31 min. prosječno), a Banchi ne samo da za njega nema dostojnu zamjenu za duže intervale, nego mu još uvijek traži idealnog partnera u reketu. Pored toga su iskrsnule ozljede Jordana Mickeyja i Devontaea Cacoka, a sve to je stvorilo ne samo podlogu, već i prijeku potrebu za angažmanom Žižića.
Što hrvatski centar može donijeti Virtusu?
Prije svega, centimetre u reketu (210). Dosad je Šengelia predstavljao najvišeg čovjeka u kadru, budući da su igrači koji su se rotirali na ‘petici’ ispodprosječno visoki za centarsku poziciju (Mickey 203 cm, Bryant Dunston 203 cm, Cacok 201 cm). Zbog ozljeda spomenutog dvojca najveći teret pada na leđa veterana Dunstona (37 godina), dok oporavljenik od teške bolesti Achille Polonara predstavlja lažnu peticu. Stoga ne čudi što se Virtus trenutno nalazi u donjoj trećini ligaškog poretka po skokovima i blokadama.
Žižić je, dakle, doveden da radi ono što najbolje zna: prljave poslove koji će olakšati život zvijezdama u ekipi, a djelić toga već je stigao demonstrirati u pobjedničkom debiju protiv Bayerna u kojem je, usprkos svega par zajedničkih treninga, bio na terenu u ključnom periodu u kojem je Virtus uspio dostići stalno vodstvo gostiju. Žiža je radio čvrste blokove za Belinellijeve izlaske na šut, uspostavio ravnotežu u skoku i značajno suzio dotad prilično otvorene prilaze obruču.
Očekuje se da će sve to raditi i u nastavku sezone, samo u većim količinama. Hoće li se izboriti za udarnu petorku, ovisit će o više parametara. Bez obzira na čvrstinu koju donosi na teren, nekoliko problematičnih čimbenika moglo bi se odraziti na njegovu minutažu — prije svega ranjivost u preuzimanjima i konzervativniji način obrane od pick igre, kao i činjenica da je Šengelia tip četvorke koja više voli napadati obruč nego šutirati izvana, stoga je u napadu kompatibilniji s Mickeyjem (uskoro se vraća u pogon) koji je, za razliku od Žižića, u stanju otvoriti reket šutom s distance.
Međutim, ni Mickey ni Dunston ne mogu rasteretiti Toka u skoku i zaštiti obruča toliko dobro kao hrvatski centar, stoga ne treba strahovati za njegovu ulogu. Svakako će donijeti nove mogućnosti u ionako vrlo potentnu ekipu koja se mimo svih očekivanja, a valjda i u inat bivšem treneru, pretvara u ozbiljnog kandidata za titulu.
Žižić je ovaj put stigao na vrijeme; Virtusov party tek se počeo zahuktavati.
