Sport je ljudska djelatnost kojoj je neizvjesnost jedna od temeljnih odrednica. Ako već kao pretjerivanje zvuči teza da u sportu ništa nije nemoguće, svakako se možemo složiti da u sportu ništa nije posve sigurno. Možete napraviti ama baš sve kako treba, dovesti prave ljude na pravo mjesto, ali uvijek će postojati neke nepoznate varijable zbog kojih naoko dobitna formula više neće funkcionirati.
Upravo to se trenutno događa s Partizanom Željka Obradovića.
“Dođe trenutak kad se zapitam — što dalje? Što bih ja sad pametno mogao uraditi da podignem moral igračima?”, upitao se proslavljeni stručnjak nakon što je njegova momčad upisala peti uzastopni poraz (Crvena zvezda, Monaco, Virtus, Split, Bayern) u 10 dana. “Vjerojatno ću ta pitanja noćas sam sebi postaviti jer očigledno je da neke stvari nisu dobre, apsolutno nisu dobre”, poručio je uzdrmani Žoc, svjestan da ga čeka strahovito težak posao identifikacije zasad i njemu nepoznatih varijabli koje su izbacile Partizan iz tračnica koje vode u euroligaško doigravanje.
Ne tako davno stvari su bile prilično idilične za crno-bijele. U jednom su trenutku turbulentne sezone držali i četvrto mjesto na ljestvici, ono koje jamči prednost domaćeg terena u četvrtfinalnoj seriji, da bi sad nakon serije neuspjeha skliznuli na 11. (omjer 12:14), odnosno taman izvan zone novouvedenog play-ina. Jasno da ništa još nije izgubljeno, ali Partizan zbilja izgleda neuvjerljivo te je ono što se uoči sezone svima činilo kao sigurna stvar postalo više nego upitno — mogu li se crno-bijeli resetirati i izboriti za mjesto u doigravanju?
Nije uopće sporno ima li Obradović ideju kako popraviti stvari. Naravno da ima, ali nameće se pitanje je li ova skupina igrača sposobna do kraja usvojiti njegove zamisli
Logično je da će se uzroci slabijih izvedbi u odnosu na lanjsku sezonu prvo potražiti među pridošlicama u kadru, a najbitnije promjene odvile su se na centarskoj poziciji. U načelu Partizan na petici ne bi smio biti oslabljen, budući da su Mathiasa Lessorta zamijenili Frank Kaminsky i Bruno Caboclo, dvojica visokocijenjenih centara sa značajnim NBA iskustvom, k tome različitih karakteristika što znači da bi se trebali odlično nadopunjavati. Međutim, u praksi to baš i ne izgleda tako, štoviše, niti jedan još uvijek nije stekao puno Obradovićevo povjerenje.
Čudne stvari su se tijekom sezone događale s njima: prvo je Kaminsky pao u trenerovu nemilost te se naveliko počelo pričati o njegovu odlasku, da bi u sljedećem periodu najednom Caboclo pao u drugi, pa i u treći plan. Obradovićevo nezadovoljstvo obojicom kulminiralo je na gostovanju kod Virtusa kad je mladi Balša Koprivica, iako nije odigrao osobito nadahnuto, imao veću minutažu od skupocjenog dvojca zajedno, što je prilično apsurdna situacija. U čemu je problem s ovim tandemom?
Gdje je puklo?
Što se tiče Kaminskog, on statistički igra i više nego dobru sezonu (napredna statistika kaže da je bolji od četiri petine igrača u Euroligi). Bilježi odlične postotke šuta iz igre (64,8 posto uspješnosti dvice, 42,9 posto trice), radi solidan posao na skoku u svojoj minutaži, a po net ratingu je bolji od 95 posto igrača u ligi, što znači da u njegovoj minutaži ekipi sasvim dobro ide na terenu. Međutim, riječ je o prilično tromom igraču, barem za euroligaški ritam košarke, što ga čini defenzivno vrlo ranjivim, pogotovo u usporedbi s brutalnom energijom i eksplozivnošću koje je na teren donosio Lessort.
Koliko skupo taj njegov hendikep može koštati Partizan najbolje se vidjelo u završnici s Bayernom, u kojoj je Obradović naredio da se pri vodstvu od dva razlike u posljednjoj obrani sve preuzima, a potom je siroti Kaminsky ostao potpuno izvozan od mnogo bržeg Sylvaina Francisca, koji je preko njega pogodio tricu za pobjedu.
Još od samog početka sezone bilo je očigledno da Kaminsky treba podršku pod obručem, a kad je u Beograd konačno sletio Caboclo, činilo se da je problem riješen na najbolji način. Brazilac se tijekom Mundobasketa prometnuo u vruću robu na tržištu, s time da uopće nije trebao biti na tržištu, ali se pošto-poto odlučio otarasiti važećeg ugovora s Venezijom kako bi bolje naplatio novostečeni status. Čim je stigao u Partizanov kadar, odmah je preuzeo mjesto udarne petice te bez procesa prilagodbe odigrao neke impresivne utakmice, da bi u posljednje vrijeme pao u trenerovu nemilost, a na koncu nije ni prijavljen u kvotu stranaca koji će igrati završnicu srpskog kupa.
Gdje je puklo između Cabocla i Obradovića? Njegove su individualne brojke (9,6 poena, 3,7 skokova) nešto bolje od Kaminskyjevih, a šutira zaista sjajno (68,2 posto za dva, 51,4 posto za tri), dok je i napredna obrambena statistika na njegovoj strani, što se i očekivalo s obzirom na to da ga uz impozantne fizičke predispozicije (na 208 cm visine raspon ruku 231 cm) krasi i brži rad nogu.
Ipak, u ključnoj kategoriji, barem po trenerovim kriterijima, Caboclo poprilično zaostaje za Kaminskim — a to je košarkaški IQ. Brazilac prikazuje velike poteškoće u čitanju igre, što najbolje predočuje podatak da je najgori u čitavoj ligi u statističkoj kategoriji koja kombinira postotak asistencija (2,05 posto) i izgubljenih lopti (17,95 posto) dok ima loptu u posjedu. Obradović je dugo tolerirao konstantnu nesmotrenost i pokušavao razgovorom i analizama ukazati na probleme koje Caboclo uzrokuje ekipi, ali je odlučio promijeniti pristup i staviti ga na led nakon što je postalo očito da puke riječi slabo dopiru do nehajnog Brazilca.
Dakle, evidentno je da Obradović još uvijek nije dobio ono što je zamislio od nositelja svoje centarske linije i tu se krije dobar dio korijena Partizanovih muka u aktualnoj kampanji. No, daleko od toga da u vanjskoj liniji sve idealno funkcionira, samo što se u ovom slučaju prstom ne može uperiti u pridošlice, budući da je P. J. Dozier statistički najbolji igrač crno-bijelih te, premda posve drugačiji stilom, i više nego dostojno odmjenjuje Dantea Exuma na jedinici. Ognjen Jaramaz, doduše, s klupe daje manji doprinos nego što je to radio Yam Madar, još uvijek se prilagođava i Jaleen Smith.
Vremena ponestaje
No, to je manje važno od onoga što prikazuje vođa ekipe.
Kevin Punter našao se na meti kritika dijela navijača koji su stekli dojam da se Partizanova igra previše svodi na soliranja američkog beka koja često završe teškim šutom. Stvar je u tome da Punterovi šutovi možda i jesu teški, ali nisu nerezonski. Partizan nije momčad čiji se napad temelji na besprijekornom protoku lopte sa što manje driblinga i traženju najotvorenijeg suigrača, što se jasno vidi po podacima o najmanjem broju asistencija po susretu (15,1) u Euroligi, kao i asistencija po posjedu (21,4).
Obradovićeva je politika da se u velikoj mjeri oslanja na individualni talent svojih igrača, i to na način da se nastoje isprovocirati željena preuzimanja, a potom napadaju mete u izolacijama. Naravno da je Punter u tome najveći oslonac, budući da je protagonist gotovo četvrtine Partizanovih akcija dok je na terenu, a ne može se reći da je u toj zadaći podbacio — ubacuje 15,4 poena po utakmici (osmi strijelac lige) uz prilično dobre postotke šuta (51,5 posto za dva, 37,9 posto za tri), pogotovo s obzirom na njihovu zahtjevnost.
Generalno je takav napadački stil itekako učinkovit za crno-bijele budući da se momčad prema ofenzivnom rejtingu nalazi odmah iza nedodirljivog Real Madrida. Ono što se Punteru, ali i čitavoj momčadi može zamjeriti je prije svega obrana — Partizan je ponovo blizu euroligaškog začelja kad je u pitanju defenzivni rejting. Agresivne obrambene metode često su dvosjekli mač, dok opcija da se sve preuzima nije samo delikatna zbog nedostatka mobilnosti na centarskoj poziciji, već i zbog ne baš impresivne fizičke konstitucije čitavog kadra.
Da crno-bijeli imaju velikih problema u individualnim obranama najbolje se vidjelo u ABA ligi (upisali već šest poraza), i to u slučajevima kad su ih sa zabrinjavajućom lakoćom zatrpavale dvometraške petorke Igokee, Mege i Zadra, koje su spremno iskoristile razumljivi manjak energije kod crno-bijelih. U Euroligi su energija i timska obrambena kohezija u pravilu na visokoj razini, stoga se fizički deficiti u odnosu na određene suparnike lakše maskiraju, ali ipak je Partizan u tom području prilično ranjiv i zato prima previše poena.
Navijači su u čudu i nedoumici — kako je moguće da je skupocjena ekipa najtrofejnijeg europskog stručnjaka dosad prikupila toliko poraza? Nije to ništa toliko neobično; podsjetimo se, Obradović je i na svom rezultatskm vrhuncu znao imati slabijih sezona — konkretno, osvojio je s Panathinaikosom titule 2007., 2009. i 2011., ali je 2008. i 2010. bio eliminiran već u top 16 fazi. Neobično, ali događa se.
Koliko god bio autoritativan, trener je ipak samo promatrač događaja na terenu (naravno, osim ako ste Dragan Nikolić, pa odlučite osobno ući u teren i prekršajem zaustaviti kontranapad). Obradović se može crvenjeti, skakati uz liniju i urlati iz petnih žila dok izdaje nizove zapovijedi, ali na kraju igrači imaju slobodnu volju te u vrelini trenutka odlučuju što će poslušati, a što neće, kao što smo vidjeli na najbanalnijem primjeru u spomenutoj završnici s Bayernom, kad je Žoc vikao da se pri vodstvu od dva razlike radi prekršaj, ali ga je čitava petorka izignorirala.
Nije uopće sporno ima li Obradović ideju kako popraviti stvari. Naravno da ima, ali nameće se pitanje je li ova skupina igrača sposobna do kraja usvojiti njegove zamisli, jer nekad se kockice jednostavno ne poslože. Prioriteti su očiti: posložiti uloge na petici i učvrstiti obranu — uspije li trener u tom naumu, ova je sezona daleko od izgubljene. Međutim, vremena ponestaje i crno-bijeli čim prije moraju pronaći formu.
