Josip Sesar odveo je hrvatske reprezentativce u slabo poznate vode. Naime, kao što se u starogrčkim tragedijama uvijek na istom mjestu očekuje tragični svršetak, isto tako se u hrvatskim košarkaškim avanturama točno zna kada treba očekivati naprasni kraj — u prvoj eliminacijskoj utakmici. Tako je to bilo u ogromnoj većini slučajeva, ali aktualna je selekcija odlučila je odstupiti od norme i produžiti boravak u Turskoj sve do nedjeljnog finala olimpijskih pretkvalifikacija.
Hrvatski reprezentativci ne samo da su u polufinalu svladali Ukrajinu, nego su to učinili bez ikakvog stresa, ponovo bez da su iti jednu sekundu proveli u rezultatskom zaostatku. Ukupno je od 160 odigranih minuta na turniru Hrvatska u zaostatku bila tek njih devet; takva dominacija u grupnoj fazi pripisivala se objektivnoj slabosti suparnika, ali Ukrajina je ipak predstavljala za klasu jači izazov od Belgije, Švedske i Nizozemske. Još uvijek su svježa sjećanja na turbulentni lanjski okršaj na Eurobasketu u Milanu, gdje je Hrvatska u najjačem sastavu na jedvite jade nadjačala Ukrajince.
Treba, doduše, istaknuti da je aktualni sastav uvelike oslabljen neigranjem NBA dvojca Svjatoslav Mihajljuk — Alex Len, ali i dalje je u pitanju prilično neugodna ekipa, što je demonstrirala u grupnom okršaju s Turcima, koji su se morali svojski potruditi da nadjačaju Ukrajince. Najveća razlika u odnosu na prethodne hrvatske suparnike bila je ta što zahvaljujući Artjom Pustovij (216 cm, Obradoiro) i Vjačeslavu Kravcovu (212 cm, Menorca), iskusnom centarskom dvojcu iz ACB lige, u reketu imaju dovoljno visine i mase da pokušaju otežati život Ivici Zupcu, koji se dosad nije pravo ni pomučio u ostvarivanju dominacije u reketu. K tome se u grupnoj fazi posve razmahao mladi 21-godišnji razigravač Oleksandr Kovliar (Kalev), dok je i iskusni Oleksandr Mišula (Keravnos) pokazao zavidnu šutersku formu.
Dakako, u aktualnoj je ratnoj situaciji bio prisutan i faktor snažnog nacionalnog naboja, stoga ne bi bilo nimalo čudno da iznimno motivirani Ukrajinci borbenošću i kohezijom nadoknade kvalitativni zaostatak u slučaju da su hrvatski reprezentativci, po starom običaju, u eliminacijsku utakmicu ušli nervozni i ustrašeni. Međutim, Sesarovi su momci na parket istrčali opušteni i posve fokusirani te odmah na podbacivanju poručili Ukrajincima da će ih se u ovom susretu malo što pitati.
Pokazalo se da je Sesar u grupnoj fazi skrivao udarnu postavu, budući da je ova petorka u polufinalu zajedno bila jako dugo i pritom odradila vrhunski posao
Izbornik je krenuo s nominalno najjačom petorkom Goran Filipović — Jaleen Smith — Mario Hezonja — Dario Šarić — Ivica Zubac, što je probudilo određene bojazni. Prvo, nametalo se pitanje kako će ekipa u kasnijoj fazi reagirati bez jakog impulsa s klupe, a još je više brinula činjenica što je ova petorka dosad na turniru zajedno provela samo treću četvrtinu u dvoboju s Nizozemcima, i tu nije baš dobro djelovala — štoviše, bila je to najgore odigrana četvrtina na turniru (26:20 za Nizozemce).
Nekako je djelovalo da Hrvatska bolje diše u težnji da uspostavi kontrolirani ritam pozicijske košarke kad je od pokera asova na terenu trojac Smith — Šarić — Zubac, uz žestok defenzivni pritisak motoričnih Filipovića i Roka Badžima na vanjsku liniju. S druge strane, Hezonja je i nehotice ponešto ubrzavao igru, stoga je bilo sasvim logično da ga se drži u igri dok odmaraju Zubac i(li) Šarić.
I jedna petorka bila je dosta
No, pokazalo se da je Sesar u grupnoj fazi skrivao udarnu postavu, budući da je ova petorka u polufinalu zajedno bila jako dugo i pritom odradila vrhunski posao.
U napadu je pokazala sijaset rješenja na koji ukrajinski izbornik Vitalij Stepanovskij nije valjano pripremio svoje momke. Premda je na koncu Hrvatska upisala 15 asistencija, osjetno manje nego na prethodnim utakmicama (vjerovali ili ne, prosjek u grupnoj fazi bio je 25,3), napad je svejedno djelovao protočno i svestrano. U pick igri smo osim klasičnih pickova bekova s centrima vidjeli i međusobnu pick igru visokih (Šarić sa Zupcem), pa takozovanu obrnutu pick igru gdje bek postavlja blok za centra (Filipović za Šarića), a naposljetku i kombinacije igrača iz vanjske linije (Filipovićev blok za Hezonju).
Izjalovile su se i ukrajinske nade da će usporiti Zupca, koji je pokazao je da mu ni dodatni kilogrami i centimetri suparnika u reketu ne predstavljaju poteškoće u zatrpavanju mrežice. Dapače, protiv Ukrajinaca mu je bilo i lakše budući da se nije morao nositi s gomilom udvajanja kao u grupnoj fazi. Siroti Pustovij i Kravcov dušu su ispustili pokušavajući ga zauzdati jedan-na-jedan, ukupno su prikupili osam prekršaja, ali veliki Zu bilo je neumoljiv s 20 poena i opet sjajnom realizacijom iz igre (7/9).
Hezonja i Šarić prikupili su 24 valorizacijska boda, isto kao i Zubac. Obojica su bili dobro raspoloženi: Mario s drastično manje izolacijskih pokušaja, što se itekako odrazilo na porast preciznosti (22 poena, 10/13 šut iz igre), a Dario manje usmjeren na razigravanje, a više na realizaciju i kontrolu skoka (18 poena, osam skokova i tri asistencije). Prilično produktivni bili su i Filipović i Smith, što nas dovodi do uistinu bizarnog podatka da su od hrvatskih 85 poena igrači s klupe ubacili tek šest.
U kontekstu nadolazećeg finalnog izazova ova informacija ukazuje na potencijalno kritičan manjak opcija u napadu, ali za natrpati Ukrajinu bila je dosta i jedna petorka. Još jedna snaga ove udarne petorke je to što se čini da je Sesar s njom riješio problem kontrole skoka koji se nenadano pojavio u susretu s Nizozemcima. Sada je tu, pored NBA centarskog tandema, bio i agilni Hezonja na trojci kao osigurač, tako da su stasiti Ukrajinci u potpunosti nadskakani (32:19).
Vuk dlaku mijenja…
Što se tiče obrane, postojala je nekolicina ovećih izazova. Premda Ukrajinci nemaju centra koji šutira izvana, Pustovij je u stanju pogađati s poludistance, što je i demonstrirao u nekoliko navrata, ali ipak nedovoljno da bi se napravila veća šteta, odnosno da bi se izvukao Zubac iz misije štićenja obruča. Također je postojala bojazan da će Zupčevo ostajanje duboko u obrani picka kažnjavati Kovliar vanjskim šutom, ali tu je, pored ostalih čuvara, ogroman posao napravio Filipović koji se pokidao od napora i udaraca koje je primio u nastojanju da konstantno prolazi ispred blokova i ostane dovoljno blizu kako bi zasmetao ukrajinskom beku, koji je naposljetku gađao trice 2/8 (čitava ukrajinska momčad mizernih 4/19).
Svakako treba istaknuti i odličnu Hezonjinu defenzivnu rolu. On je konačno odigrao obranu kao što to radi u Real Madridu — bio je na svakoj liniji dodavanja i žestokim intenzitetom opstruirao suparnički protok lopte te provocirao izgubljene lopte. Hrvatska je naposljetku primila 70 poena, 11 manje nego od Nizozemske, i tako navijestila povratak elitne obrane, bez koje neće biti previše nade u finalu.
Sve ovo što su nam Sesarovi momci dosad pružili bilo je jako lijepo i, da se ne lažemo, sigurno izvuklo sramežljivi smiješak na lica svih domaćih ljubitelja košarke koji su se za života toliko napatili prateći reprezentaciju. No, baš zbog svih tih bolnih iskustava taj se osmijeh još nije pretvorio u pravo veselje, jer vjerujem da se i najvećim optimistima u podsvijesti javlja paranoični glas koji upozorava da je ovo što gledamo predobro da bi bilo istinito i da neslavni svršetak nije otkazan, nego odgođen.
Na Sesarovim momcima je da protiv Turske pokažu da ovaj vuk nije promijenio samo dlaku.
