Nakon što je prošlog vikenda Real Madrid pobijedio Gironu i time se odvojio na pet bodova prednosti u domaćem prvenstvu, Carlo Ancelotti je na konferenciji za medije insistirao na tome da utrka u La Ligi još uvijek nije gotova. Ali je Ancelotti isto tako priznao da je bilo važno upisati tri boda protiv izravnog konkurenta kako bi fokus cijele momčadi mogao biti usmjeren na Ligu prvaka.
Real Madrid je ove sezone u ozbiljnim problemima s ozljedama. Ancelotti je protiv Girone ostao bez Judea Bellinghama kojem je nastradao gležanj, ali još veći problem su stoperske pozicije. Éder Militão i David Alaba su na dulje vrijeme izvan stroja zbog pucanja prednjeg križnog ligamenta, Antonio Rüdiger ima problema sa zadnjom ložom, a Gironu je preskočio čak i Nacho Fernández. Rezultat svih izostanaka je to da su stoperske pozicije za vikend pokrili Dani Carvajal i Aurélien Tchouaméni; desni bek i zadnji vezni.
Protiv RB Leipziga je Ancelotti odlučio riskirati i staviti Nacha Fernándeza. Realov kapetan je u proteklih tjedan dana odradio samo jedan trening, ali Ancelotti nije imao previše izbora, Nacho je jedini iole zdravi stoper. Samim tim bilo je očito na što će se Leipzig fokusirati u svom taktičkom planu.
Standardna formacija koju Marco Rose ove sezone koristi svodi se na 4-4-2. Doduše, bočni vezni igrači su više ‘desetke’ i konstantno ulaze u sredinu terena tražeći prostor između linija, tako da je preciznije reći da je to 4-2-2-2, ali sve se svodi na to da Leipzig igra s četvoricom u zadnjoj liniji s ofenzivnim bekovima i dvojicom klasičnih zadnjih veznih. Međutim, Rose je u nekoliko utakmica odlučio prilagoditi se suparniku. Najočitiji primjer je Manchester City u grupnoj fazi Lige prvaka, ali Rose se i u bundesligaškim derbijima protiv Bayerna, Dortmunda i Leverkusena odlučivao za prelazak na sustav s trojicom stopera i formaciju 3-4-2-1. U suštini, izvadio bi napadača i stavio dodatnog stopera, a svi drugi elementi bi ostali isti; bekovi bi bili ofenzivni, dvojica zadnjih veznih fiksni, a imao bi dvojicu igrača između linija.
Previše puta smo vidjeli da Real dobiva ovakve utakmice da bi sreća bila ključni faktor
Sinoć nije ništa mijenjao. Izašao je u 4-2-2-2 jer je Real je imao očitu slabu točku, a Rose je imao oružja kojima je može napasti.
Benjamin Šeško je 195 centimetara visoki napadač koji ove sezone u Bundesligi osvaja 66 posto zračnih duela i predvodi sve napadače u toj kategoriji. Isto tako, Šeško nije standardni Leipzigov napadač. Iako Rose u pravilu igra u 4-2-2-2, formaciji u kojoj se otvaraju minute za dvojicu napadača, Šeško je ove sezone započeo samo osam bundesligaških susreta te dva u Ligi prvaka i još uvijek se prilagođava na višu razinu nogometa u odnosu na onu koju je prošle sezone igrao u Red Bull Salzburgu. Ali Rose se odlučio na njega kako bi stopere opteretio na račun njegove fizičke snage. Osim njega, u napadu je bio Loïs Openda, koji je za 40 milijuna eura doveden iz Lensa i Leipzig je imao jako dinamičnu prednju liniju s dvojicom izrazito fizički dominantnih igrača. Rose je imao snagu i brzinu te je odlučio iskoristiti to što Realu nedostaje jezgra obrane.
Četiri-na-četiri u sredini
Odluka nije bila loša. Šeško je imao šest udaraca i svih šest je bilo iz kaznenog prostora. To što nije zabio, ako ne računamo onaj nepriznati gol s otvaranja utakmice koji je također bio sa samog ruba peterca, ne znači da je Rose pogriješio. Andrij Lunin bio je sjajan na Realovu golu, ali Leipzigova je taktika bila uspješna.
Ovdje vidimo da se Ancelotti odlučio zadržati romb u sredini terena bez obzira na to što nije mogao računati na Bellinghama. Mjesto desetke zauzeo je Brahim Díaz, a napadače (na slici označene crnim strelicama) su igrali Vinícius Júnior i Rodrygo, koji su prirodno postavljeni malo šire. Vidimo i klasične mehanizme Leipzigove igre. Bekovi su visoko na suparničkoj polovici, dvojica zadnjih veznih su postavljena blizu jedan drugome i osiguravaju centralu, ali vidimo i dvije bitne specifičnosti za utakmicu protiv Real Madrida.
Prva je to da se u sredini terena igralo četiri-na-četiri. Real je imao romb, a Leipzig se oslanjao na strukturu 2+2, s tim da se Roseova momčad jako dobro snalazila jer su Dani Olmo i Xavi Simons često bili pozicionirani vrlo blizu, s tim da je jedan bio unutar Realova romba. Zapravo, Olmo i Simons su demonstrirali onaj dio Barcelonine DNK koji nose u sebi, a koji se zasniva na konstantnom igranju ronda. Simons ulazi u ‘kolo’ i nalazi se u poziciji u kojoj mora reagirati iz prve kako bi izvukao loptu iz potencijalno opasne situacije kakva bi mogla uslijediti nakon izgubljenog posjeda. Ali i on i Olmo su konstantno uspijevali očuvati posjed — ako nikako drugačije, onda preko bekova koji su najčešće bili džokeri s obzirom na to da Vinícius Júnior i Rodrygo nisu igrali pretjerano aktivnu obranu.
Druga specifičnost je postavljanje napadača (označenih bijelim strelicama). Šeško i Openda su usko i opterećuju suparničke stopere, guraju ih u kazneni prostor i gužvaju ih na jedno mjesto. To otvara rupu između lijevog stopera i lijevog beka koju u ovom slučaju koristi Olmo, ali Openda i Šeško nametnuli su se Realovim stoperima i stvorili sasvim dovoljno prilika. Stvar je u tome da ih oni nisu realizirali, a da je na drugoj strani Díaz imao trenutak inspiracije kojim je slomio utakmicu i postavio konačnih 0:1
“Odigrali smo dobru utakmicu, imali smo dovoljno prilika za postizanje gola, ali Real je napravio puno iz malo šansi koje je imao”, sažeo je David Raum svoje viđenje utakmice.
RB Leipzig je bio dobar, Roseov taktički plan bio je uspješan i možda je Raum bio malo subjektivan kada je procjenjivao koliko je šansi imao Real jer nije pucao samo jednom, ali Realu nikad ne treba previše šansi. Jedan dio priče otpada na čistu kvalitetu jer Šeško još uvijek nije igrač za Real Madrid i prije će on promašiti šansu u kojoj se nađe nego netko s druge strane; drugi dio priče svodi se na samopouzdanje koje Ancelottijevi igrači imaju kad se nađu u prilikama te na iskustvo koje nose iz prethodnih sezona, a treći dio na sreću koja ovaj put nije bila na Leipzigovoj strani.
Međutim, previše puta smo vidjeli da Real dobiva ovakve utakmice da bi sreća bila ključni faktor. Šeško je morao pogoditi iz neke od prilika u kojima se našao i na taj način dodatno legitimizirati Roseovu taktiku, ali ovo su utakmice kakve obično odlaze na Realovu stranu.
Ne zato što su njegovi igrači sretniji, nego zato što su bolji, mirniji i opušteniji. Zato što su fokusirani na Ligu prvaka i jer uživaju u ovakvim utakmicama.
