Nasljednik je stigao na prijestolje. Želimo li biti jako pompozni, tako bi se mogao opisati dolazak mladoga Dina Repeše na Ciboninu klupu. Jer, podsjetimo se, njegov otac Jasmin je sredinom 1990-ih u gotovo istoj životnoj dobi započeo prvi od svojih triju mandata pod Tornjem, što tada zbilja predstavljalo veliku stvar za golobradog trenera bez iskustva. Dobio je poziciju za kojom su se svi tukli i kao šef struke stabilnog euroligaša odmah se mogao predstaviti na najvećoj sceni, a tu je priliku u potpunosti iskoristio i trasirao si put prema još unosnijim angažmanima.
No, ono što se prije tri desetljeća u košarkaškim metaforama doista moglo nazvati raskošnim prijestoljem, danas je primjerenije usporediti s klimavim tronošcem. Cibona više ne predstavlja najpoželjniju udavaču; dužnost šefa struke prihvatit će samo treneri koji su neopterećeni financijama i koji, što je možda još i važnije, imaju čelične živce.
Baš je na toj stavci posrnuo Jakša Vulić, koji je relativno uspješno poveo Vukove u sezonu, da bi ubrzo potom naprasno podnio neopozivu ostavku nakon što su mu konačno prisjela odugovlačenja i prazna obećanja iz Uprave po pitanju rješavanja zabrane registracije novih igrača u domaćem prvenstvu. Takve uvjete za rad Vulić je opisao kao nemoguće.
Repeša junior, međutim, sasvim solidno pliva u tim gotovo smrznutim vodama. U prve četiri abaligaške utakmice upisao je polovični učinak: dva tijesna poraza (Cedevita Olimpija u gostima i Borac kod kuće) i dva iznenađujuća gostujuća trijumfa (Igokea i FMP), što je već sad dovelo Vukove nadomak sigurne luke kada je u pitanju borba za ostanak, dok se usprkos trenutne dvije pobjede zaostatka i nemalom broju ranijih kikseva nije odustalo ni od borbe za doigravanje. Barem tako zbori mladi i nadobudni stručnjak.
Repeša je Cibonu pretvorio u tvrd orah. Realno, ova momčad u ABA ligi ne može pobjeđivati oslanjajući se na svoju snagu, već eksploatacijom tuđih slabosti
Ipak, da Uprava u posvemašnjem očaju nije na klupu dovela trenera početnika prepunog optimizma bez temelja, najbolje će pokazati Repešin i više nego pristojni životopis, kada se uzme u obzir da je riječ o 31-godišnjaku.
Učio se zanatu kroz pomoćničku ulogu pod mentorstvom nekih od najrenomiranijih hrvatskih stručnjaka: naravno, kod oca dok je vodio Cedevitu, ali i kod Danijela Jusupa na klupi ugaslog Zagreba, a svakako treba spomenuti i sudjelovanje u stručnom stožeru Damira Mulaomerovića u nastupu hrvatske reprezentacije na prošlom Eurobasketu. Još je značajnije šestogodišnje samostalno trenersko iskustvo koje je stekao na klupama Praga i Pardubica; premda nije osvojio niti jedan trofej, u sezoni 2020./21. osvojio je nagradu za trenera godine. Istina je da se češko prvenstvo nalazi daleko od najboljih europskih liga, ali nije ni za podcijeniti, na što ukazuju vrlo dobri rezultati uvijek potentne češke reprezentacije tijekom proteklog desetljeća.
Ipak ima prostora za rotacije
Već u svojoj prvoj utakmici na Ciboninoj klupi Repeša je pokazao čiji je nasljednik.
Još uvijek su svježa sjećanja na čuvene Jaskove rotacije koje su ga krasile u zenitu njegove trenerske karijere, a u prvi plan domaće javnosti izbile za vrijeme izborničkih mandata. Za Cibonu su, pak, ove sezone u hrvatskom prvenstvu rotacije predstavljale luksuz koji si ne može priuštiti — barem po mišljenju bivšeg trenera Vulića, koji je u svakoj utakmici do iznemoglosti raubao jedinu petorku registriranih seniora (Krešimir Radovčić — Aleksandar Aranitović — Ivan Majcunić — Ivan Perasović — Domagoj Vuković) uz minimalnu podršku juniora Josipa Pavkovića, čiji je odlazak na posudbu u Bosco za Vulića bila kap koja je prelila čašu. Iskusni stručnjak bio je uvjeren da ga s takvim rosterom očekuje poniženje na gostovanju dotad neporaženom Zadru, pa se odlučio pokupiti s broda prije potonuća.
Međutim, Repeša je spriječio brodolom u očevu stilu: spasonosnim rotacijama. Bez imalo krzmanja ubacio je u vatru tinejdžere Zvonimira Kujundžića i Filipa Federbera te senzacionalno odnio bodove s Višnjika. U idućim je utakmicama u domaćim natjecanjima nastavio s daljnjim širenjem rotacije novim juniorima, što je hvalevrijedan potez, ali od najvećeg je značaja ono što je dosad prikazao vodeći Cibonu u ABA ligi. A to je prije svega trenerski rukopis. Repeša je od prve utakmice demonstrirao da točno zna što treba popraviti u Ciboninoj igri, odnosno nije oklijevao s neophodnom preraspodjelom uloga i hijerarhije.
Za početak, već poduže je vrijeme i široj publici bilo jasno da Vukovi ne djeluju dobro kad igru organizira Alex Stein, ali Vulić oko toga nije poduzimao ništa, dok je Repeša Amerikanca smjesta prebacio s jedinice na dvojku, a to je, pak, zbog žešće konkurencije podrazumijevalo i dvostruko manju minutažu, zbog čega je Stein naposljetku napustio ekipu. Zbog toga je najviše profitirao Jakov Mustapić, koji je uz standardnu rolu na dvojci preuzeo i funkciju sekundarnog organizatora igre, a pokazalo se da se nimalo ne boji takve odgovornosti, budući da je upravo on bio najbolji od Vukova u gostujućim pobjedama (22 poena Igokei, 20 poena uz šest asistencija FMP-u).
I inače Cibonina vanjska linija predstavlja prilično pouzdan oslonac za klupske ambicije, čak i nakon Steinova odlaska.
Mustapić, Radovčić i Majcunić ne posjeduju bogznakakav talent, ali riječ je pristojnim igračima uloge koji su stekli prijeko potrebno abaligaško iskustvo, dok im mlađahni Perasović donosi veliku dozu atleticizma, a Aranitović neophodni dodir izvanserijske klase, barem za abaligaške standarde. Popularni Sani konačno ponovo demonstrira punu raskoš svog talenta, kao što je to radio u omladinskim danima prije nego su ga pokosile teške ozljede koljena: sa 16,46 poena peti je najbolji strijelac lige (od igrača koji su odigrali barem 50 posto utakmica), a trica mu je na sjajnih 47,5 posto preciznosti. Međutim, Repeša je protiv FMP-a pokazao da mu ni bez ozlijeđenog Aranitovića momčad neće biti obezglavljena; malo je preraspodijelio uloge, a rotaciju popunio 16-godišnjim Bornom Katanovićem.
Sakriti brojne hendikepe
Mnogo je problematičnija unutarnja linija. Sportski direktor Dalibor Bagarić odradio je slab posao po tom pitanju: Cibona pod košem nema Vukove, nego Vučiće.
Jedinog iskusnog igrača u centarskoj liniji predstavlja Domagoj Vuković, koji ima najmanju minutažu, budući da je iza njega oporavak od puknuća Ahilove tetive, a kao jedini registrirani visoki senior mora se mnogo trošiti u domaćem prvenstvu. Zato najveći teret pada na leđa neiskusnog terceta Tomislav Mihael Buljan — Matej Bošnjak — Domagoj Proleta. Oni posjeduju vrlo dobre fizičke predispozicije, pa i zanimljivu dozu talenta, ali u ovom trenutku riječ je o igračima koji su presirovi za abaligašku razinu košarke, zbog čega je Cibona tijekom čitave sezone lišena dubine u reketu.
Repeša taj problem pokušava riješiti povećanom ulogom za Bošnjaka, koji se pokazao kao najumješniji u napadanju leđima, ali trenerova generalna namjera je iskoristiti njihovu mladost i energiju kako bi Cibona što više igrala tranzicijsku, a što manje pozicijsku košarku. Vukovima možda manjka iskustva i talenta, ali fizički je riječ o prilično moćnom sastavu; to se ranije baš i nije vidjelo, a Repeša je to uspio naznačiti, ponajviše uparivanjem Bošnjaka i Buljana u reketu. Naročito su indikativni podaci o skoku: Cibona je trenutno druga najlošija momčad lige u tom segmentu (29,33 prosječno), ali je u posljednja tri susreta nadskakali svoje protivnike, a od FMP-a imala i dvostruko više skokova (40:21).
Repeša je Cibonu pretvorio u tvrd orah: u igri prevladavaju agresivno branjenje pick igre, težnja tranziciji, razne varijacije zonskih obrana, česte rotacije, a sve u svrhu da se sakriju brojni hendikepi ove momčadi, što u dobroj mjeri i uspijeva. Realno, ova momčad u ABA ligi ne može pobjeđivati oslanjajući se na svoju snagu, već prvenstveno eksploatacijom tuđih slabosti, a pedantni Repeša junior zasad na tom polju radi odličan posao.
