Maxova karijera savršeno prati tu standardiziranu krivulju napretka: prema Phillipsovu modelu, koji koristi usporedbe između momčadskih kolega kako bi valorizirao vozače neovisno o bolidima koje voze, u svojoj rookie sezoni bio je sedmi vozač na gridu. U drugoj je bio peti, u trećoj ponovo osmi, 2019. je bio treći, a lani je bio uvjerljivo najbolji.

U tih pet sezona imao je petoricu različitih momčadskih kolega: Carlosa Sainza, Daniela Ricciarda, Pierrea Gaslyja, Alexa Albona i sada Sergija Péreza. Uništio je svakoga osim Ricciarda, a čak i protiv tako dobrog vozača je u konačnici bio bolji: nakon dvije i pol sezone u Red Bullu, Max je sraz s Australcem dobio 28-22 u kvalifikacijama, 22-17 u utrkama i 608-590 u osvojenim bodovima.

Sigurno je to da će Verstappen biti u borbi ako Red Bull bude barem približno brz kao i Mercedes. Štoviše, mogao bi čak biti i favorit

S jedne strane, njegov nevjerojatno rani početak karijere u Formuli 1 i minimalno iskustvo u juniorskim kategorijama čine ga izoliranim slučajem u povijesti utrkivanja, s druge, riječ je neminovnoj eskalaciji trenda koji u najvišim kategorijama utrkivanja traje još od kraja 1990-ih; razvoj telemetrije, pristup posebnim trening režimima od najmlađih dana i specijalizirana obuka čine modernu generaciju vozača najspremnijom u povijesti utrkivanja što se tiče realizacije vlastitog potencijala. Verstappen je samo krajnji rezultat tog sustavnog trenda: vrhunski talent koji je od malih nogu imao pristup svim suvremenim alatima da taj talent realizira.

Max je cijelog svog života pripreman na jednu jedinu stvar: osvajanje svjetske titule.

Tihi favorit

Počeo se utrkivati u kartingu s četiri godine, a već sa 16 se natjecao u svojoj prvoj i jedinoj godini u juniorskim kategorijama, kada je pobijedio na 10 utrka i završio treći u ukupnom poretku Formule 3. Niti jedan drugi vozač u povijesti sporta nije nakon samo jedne godine utrkivanja u single-seater bolidima došao do Formule 1. Verstappen trenutno ima 10 pobjeda, 43 pobjednička postolja i 120 utrka u sedam sezona; usporedbe radi, Lewis Hamilton je u godinama u kojima je Max trenutno imao pet pobjeda, tek nešto iznad 20 utrka i nepune dvije sezone. Fernando Alonso je imao oko 40 utrka, jednu pobjedu i manje od tri sezone.

Niti jedan drugi vozač u povijesti sporta nije tako mlad, i u tako ranoj fazi karijere, imao toliko iskustva i pripreme iza sebe. Uostalom, postoji razlog zašto on drži rekorde za najmlađeg debitanta, pobjednika u utrci, osvajača bodova, pobjedničkog postolja, vozača s najbržim krugom i vozača koji je vodio u nekoj Velikoj nagradi. Upravo zato, ne treba čuditi da je upravo Verstappen ove sezone jedini pravi konkurent dominantnom Hamiltonu za titulu svjetskog prvaka.

Usprkos tome što je Max klinac s krivuljom napretka prekaljenog veterana, narav Formule 1 značila je da on do ove sezone nije u svojim rukama imao dovoljno dobar bolid za borbu za sam vrh. Uostalom, izuzevši određena razdoblja na počecima sezona 2017. i 2018., nitko osim Mercedesovih vozača nije.

Od VN Španjolske 2016., kada je iz tadašnjeg Toro Rossa promoviran u Red Bull (i kada je pobijedio na svom debiju u toj momčadi), pa sve do nedjeljne VN Bahreina, Verstappen je uglavnom vozio treći, ili, u najboljem slučaju, drugi najbrži bolid na gridu i morao se zadovoljiti s ponekom pobjedom na stazama koje su posebno godile Red Bullovu aerodinamičnom konceptu. U tih pet sezona za Red Bull, u prosjeku je pobjeđivao na dvije utrke, što nije niti približno dovoljno da se bori za naslov.

Međutim, Red Bull je u ovu sezonu ušao ne samo kao momčad koja najviše prijeti Mercedesovoj dominaciji, već i, po mnogima, kao tihi favorit za obje titule.

Verstappenov fenomenalni pole position, činilo se, potvrdio je ta predviđanja, ali u nedjelju su na stazi u Sakhiru Mercedesi tijekom cijele utrke bili jednako brzi, ako ne i brži od Red Bulla. Hamiltonova pobjeda rezultat je, s jedne strane, operacijski bolje realizirane strategije — Hamilton je Verstappena prestigao nakon uspješnog undercuta, a onda iskoristio poziciju na stazi kako bi osigurao pobjedu — i, s druge, nekonzistentnih pravila oko granica staze, zbog kojih je Max dva kruga prije kraja morao vratiti prvo mjesto Mercedesovu vozaču. Međutim, nema sumnje da Mercedes nimalo ne kaska za Red Bullom, što su mnogi prognozirali prije početka sezone.

Sve bolji i bolji

Ako je to trend koji nas čeka ove sezone, pred nama je ne samo neizvjesna borba za naslov prvaka, već možda i najuzbudljiviji duel u posljednjih desetak godina — Max protiv Lewisa, mladi lav-pretendent protiv iskusnog vladara sporta. Iz Bahreina, gdje Mercedesi nisu bili toliko dominantni kao na nekim drugim stazama u posljednjih nekoliko godina, teško je izvlačiti dugoročne zaključke o relativnom omjeru snaga dvije najjače momčadi. Sigurno je to da će Verstappen biti u borbi ako Red Bull bude barem približno brz kao i Mercedes. Štoviše, s obzirom na njegovu formu, vozački profil i unikatnu krivulju karijere, mogao bi čak biti i favorit.

Nakon nedjeljne utrke povući će se klasični set pitanja iz žanrovske ladice u medijskom diskursu ovoga tipa: ima li mladi Verstappen mentalnu disciplinu i snagu da se kroz cijelu sezonu bori protiv legendarnog svjetskog prvaka; je li spreman, dovoljno usredotočen, gladan? Međutim, odgovor vjerojatno ne leži u domeni pop-psihologije i sportskih floskula, već u jednostavnoj analizi Verstappenova trkaćeg učinka otkako je ušao u Formulu 1.

A on je zastrašujuć.

Verstappen je u svojoj prvoj sezoni (2015.) odmjerio snage s još jednim rookiejem iz Red Bullova vozačkog programa, Sainzom. Unatoč tome što je Sainz tri godine stariji i iza sebe imao puno više iskustva u juniorskim kategorijama (tri sezone u single-seater bolidima u usporedbi s Verstappenovom jednom), Nizozemac je imao malenu, ali jasnu, prednost: 7-6 u utrkama bez mehaničkih kvarova, 11-9 u kvalifikacijama i 62-22 u bodovima u nešto više od jedne sezone u Toro Rossu.

Početkom sljedeće sezone Verstappen je zamijenio Daniila Kvjata u Red Bullu i suočio se sa svojim najvećim izazovom u karijeri u vidu sjajnog Ricciarda. Australski vozač je imao jasnu prednost tijekom njihove prve zajedničke sezone, zadržao ju je u prvom dijelu 2017., ali je Verstappen s vremenom postajao sve bolji i bolji. Tijekom 2016., Ricciardo je u kvalifikacijama u prosjeku bio brži za 0,14 posto vremena kruga, ali razlika se s vremenom istopila te je Verstappen u 2017. to pretvorio u prednost od 0,21 posto, što je zadržao i u 2018., njihovoj posljednjoj zajedničkoj sezoni u Red Bullu.

Ricciardo je, kao jedan od najboljih vozača u sportu i čovjek koji je dvije godine ranije pomeo pod s četverostrukim svjetskim prvakom Sebastianom Vettelom, u tom trenutku bio sjajan barometar za procjenu Verstappenove vještine. Činjenica da su ta dvojica vozača, u nešto više od dvije i pol sezone u istoj momčadi, vodila vrlo ujednačenu borbu govori o talentu i kvaliteti obojice. U konačnici, momentum je očito malo po malo prelazio na Verstappenovu stranu, te je Ricciardo sredinom 2018. odlučio napustiti Red Bull i pronaći vlastiti put u Renaultovoj tvorničkoj momčadi.

Uništavanje karijera kolegama

Slučajno ili ne, druga polovica 2018. bilo je i vrijeme u kojem je Max podigao svoju vožnju na novu razinu. Prije toga, bilo je jasno da je riječ o nevjerojatno talentiranom vozaču, ali je tada još uvijek bio neizbrušeni dijamant; nedostajalo je konzistentnosti u race paceu, discipline u dvobojima na stazi, a radio je i dosta neforsiranih pogrešaka. Jedna od njih, kada se zabio u zid tijekom slobodnog treninga prije kvalifikacija za VN Monaka 2018, označila je i svojevrsnu prekretnicu. Max je zbog sudara propustio kvalifikacije i utrku krenuo s posljednje pozicije dok je Ricciardo došao do pole positiona i pobjede u utrci.

U tih prvih šest utrka 2018., uključujući Monaco, Verstappen je osvojio samo 32 boda i jedno jedino postolje, dok je Ricciardo došao do 72 boda, dvije pobjede i dva postolja. Međutim, nakon Monaca, Verstappen je u 15 utrka osvojio 217 bodova i došao do dvije pobjede, a trebao je i do treće, da Esteban Ocon nije uzrokovao njihov sudar na VN Brazila. Za usporedbu, u istom periodu je Vettel skupio samo sedam bodova više u te godine puno boljem Ferrariju.

Verstappen je u drugoj polovici 2018. izbrusio posljednje grube površine svog vozačkog profila; postao je puno pametniji u duelima na stazi, smanjio je učestalost pogrešaka, postao je proračunatiji u taktičkim potezima, a uz sve to zadržao svoju zasljepljujuću brzinu u kvalifikacijama i u utrkama. To se najbolje vidjelo i u njegovim dvobojima s momčadskim kolegama koji su mu se nakon Ricciardova odlaska pridružili u Red Bullu. Gaslyja je nakon pola sezone poslao nagrag u Toro Rosso (10-1 u kvalifikacijama, 10-1 u utrkama, 181-63 u bodovima), a siroti Albon je prošao još gore, te je nakon godine i pol uz Verstappena poražen do te mjere da ga je Red Bull na kraju prošle sezone izbacio iz momčadi i postavio na poziciju rezervnog vozača.

Verstappen je, kao svi velikani sporta prije njega, poput Michaela Schumachera ili Fernanda Alonsa, postao poznat kao onaj koji uništava karijere momčadskih kolega.

U izostanku bilo kakvog tipa interne konkurencije u Red Bullu, njegovi izgledi za svjetski naslov ovise gotovo isključivo o konkurentnosti bolida, a čini se da je upravo ovo sezona u kojoj će Red Bull konačno imati mašineriju u kojoj može konkurirati Mercedesovom dominantnom imperiju, koji je od početka turbo-hibridne ere osvojio sve konstruktorske i vozačke naslove.

Najveći izazov dosad

Jedan dio jednadžbe riješila je Honda, koja je, u svojoj posljednjoj godini u sportu (iako će Red Bull od sljedeće sezone preuzeti njen pogon i sam voditi program turbo motora) konačno proizvela pogonsku jedinicu koja se može mjeriti s onom koju godinama tako dobro proizvodi Mercedesov odjel High Performance Powertrains. Međutim, čini se da je ključ podjednakog odnosa snaga u promjeni aerodinamičnih regulacija koje se odnose na podnicu bolida i koje su pogodovale bolidima s high rake/short wheelbase filozofijom dizajna, poput Red Bulla i Alpha Taurija.

U načelu, riječ je o suprostavljenim aerodinamičnim konceptima: ako uzmemo Red Bull kao paradigmatski primjer high rake dizajna, a Mercedes low rake dizajna, razlike su očite.

Adrian Newey, guru koji stoji iza dominantnih Williamsovih i McLarenovih bolida iz 1990-ih te Red Bullovih iz sredine 2000-ih, preferira dizajn s kratkom bazom i visokom podnicom, kod kojeg je zadnja osovina podignuta u odnosu na tlo kako bi se postigao maksimalni mogući downforce u sporim i srednje brzim zavojima, za razliku od Mercedesa koji godinama preferira nisku podnicu i duži raspon između prednjih i stražnjih kotača. High rake je po mnogima koncept koji donosi bolji downforce, a samim time i veću brzinu i stabilnost, ako se nalazi u idealnom operativnom prozoru, a čini se da je momčad iz Milton Keynesa konačno pronašla upravo to.

Mercedes je, kombinacijom bolje strategije, okolnosti na stazi i sjajne Hamiltonove vožnje, dobio prvu rundu u Bahreinu, ali jedno je sigurno: Hamilton dugo nije imao konkurenta izvan vlastite momčadi, vjerojatno nikada tijekom cijele sezone u turbo eri. U vidu Maxa Verstappena, čuda od djeteta, klinca sa stažom veterana i već sada jednog od najkompletnijih vozača u povijesti sporta, imat će svoj najveći izazov dosad. Lewis protiv Maxa, drugim riječima, moglo bi biti ono što smo očekivali da će biti Lewis protiv Seba, a nikad nismo dobili.