Rukomet ima glupa pravila. Bio je to zapravo glavni razlog za to što sam prije otprilike tri ili četiri godine odlučio da neću više pratiti čak ni prvenstva — koja se po mom skromnom mišljenju i prečesto održavaju — ili za to što sam odlučio prestati pratiti sport koji mi je, uz nogomet, najviše obilježio djetinjstvo.
Prvu sam rukometnu utakmicu uživo pogledao kad mi je bilo 10 — godine 2000., utakmicu Europskog prvenstva između Hrvatske i Španjolske u kultnoj Ledenoj dvorani — a kasnije sam neko vrijeme pratio i Zagreb u Ligi prvaka (sve dok, valjda, Bijeli Lavovi nisu zaposjeli Arenu…), a rukomet sam na koncu i trenirao u istom klubu najmanje godinu dana. Glupo zvuči, ali uvijek mi je kao klincu smetalo to što nemam veći dlan, pa vjerojatno je i to bio razlog za to što sam se, nedugo prije nego što sam prestao trenirati, okušao i kao vratar. Doduše, lako je moguće i da je jednom pomalo preplašenom dječaku dozlogrdio jedan od suigrača koji ga je na treningu na crti neprestano štipao po leđima i trbuhu.
Ta je ljubav prema rukometu, međutim, s vremenom prerasla u svojevrsnu rezignaciju, pa i frustraciju i odbojnost, a poprilično sam uvjeren da nisam jedini kojemu se to dogodilo.
Rukomet je sport u kojemu se previše priča o sucima, a neki možda prvi, instinktivni zaključak je onaj da se krajnji problem krije u nedovoljno jasno definiranim pravilima. Drugim riječima, problem je u tome što ima previše svih zona, a onda i previše različitih sudačkih kriterija. U jednoj utakmici vrijede jedna pravila (ili kriteriji), u drugoj druga, a često se događa da je tako i tijekom samo jedne utakmice. Tu se onda otvara i veliki prostor za razne sudačke manipulacije, kojih smo se u ovom sportu stvarno nagledali, pa stoga ne treba čuditi to što rukomet odbija čak i one koji su ga još kao klinci zavoljeli.
Možemo se zapitati i koliko bi se pričalo o tim novim pravilima da su suci kojim slučajem generalno bolji i malo konzistentniji
Osobno mislim da često i nema neke zle namjere kod sudaca, već su samo mediokriteti koji pod pritiskom donose loše odluke, ali opet ne znam u kojem sportu izbornik jedne reprezentacije, aludirajući na drugu fazu natjecanja, govori kako bi bilo “najgore da s Nijemcima igramo zadnju utakmicu i da bude odlučujuća, suci sigurno to ne bi dozvolili”. Riječi su to koje je inače neki dan izgovorio Goran Perkovac. Možemo sada glumiti vitezove koji ne žele pričati o sucima — i nema u tome ničeg lošeg — ali bi li ikoga začudilo kad bi se upravo takav scenarij odigrao? Upravo tu onda dolazimo do toga da nije nužno takav problem u samim rukometnim pravilima, već općenito u pristranim, pa i lošim sucima.
Koliko je ta priča kompleksnija od konstatacije da su rukometna pravila glupa ili pak arhaična možda najbolje sugerira pravilo koje u rukometu izaziva vjerojatno i najviše spora; pričamo, dakako, o famoznom pasivnom napadu.
Kada podići ruku?
Općepoznato je da kriterij o pasivnom napadu tijekom samo jedne utakmice može znatno varirati; ponekad se ruka diže nakon 45 ili 50 sekundi, a potkraj utakmice ona se često diže i znatno ranije. To zapravo i ne mora biti problematično jer u pravilima, između ostalog, stoji da “primjena pravila glede pasivne igre ima za cilj spriječiti neatraktivne metode igre i namjerno odugovlačenje u igri. To zahtijeva da suci tijekom utakmice prepoznaju i procjene pasivne metode na konzistentan način”.
Primjerice, Norveška je jučer u utakmici protiv Slovenije u 55. minuti, kod rezultata 26-26, imala napad u kojem je ruka podignuta nakon 50 ili 55 sekundi; pritom je bitno istaknuti da su Norvežani imali nešto sporiju početnu fazu napada (prelazak preko centra, rađenje zamjena itd.). Sutkinje su procijenile da su Norvežani aktivno napadali, nisu imale potrebu podići ruku prije i to se doimalo kao nesporna odluka. Da je Norveška vodila dva ili tri razlike u toj fazi utakmice i da je imala isti napad, suci bi vjerojatno drugačije interpretirali situaciju i prije bi digli ruku i opet teško netko može reći da bi pogriješili.
Problem je u tome što će se pojaviti neki drugi suci koji će tu istu situaciju opet drugačije protumačiti, pa će ruku iz nekog razloga podići tek nakon 50 ili 55 sekundi; neće procijeniti da momčad koja ima loptu odugovlači (kroz, recimo, provociranje ulaska u faul) nego će procijeniti da, eto, aktivno napada i nitko im neće moći ništa reći. Neki drugi suci, pak, podići će ruku nakon 20 sekundi.
Na kraju krajeva, možemo pričati i o tome da je taj napad Norveške na kraju potrajao gotovo 80 sekundi prije nego što je sviran sedmerac; posljednji slovenski napad, kojim je na kraju odlučena utakmica, potrajao je gotovo minutu i pol. Bilo je možda sve u skladu s pravilima, i jedni i drugi su aktivno napadali — iako su si Slovenci svakako kupili vrijeme s timeoutom, što je razumljivo i uobičajeno — ali opet se može postaviti pitanje je li u ovom slučaju važnost trenutka odredila to da sutkinje prije nisu digle ruku, pa, na kraju krajeva, i je li to naprosto previše.
Legendarni Filip Jicha, danas Kielov trener, svojedobno se inače žalio i na to da u Bundesligi ekipe protiv Kiela namjerno igraju duže napade, sve u želji da smanje njihov broj napada, a jedna je analiza pokazala i da je bio u pravu. Jicha je inače i samo jedan od brojnih rukometnih autoriteta koji već duže vrijeme pozivaju na uvođenje limitiranog trajanja napada ili shot clocka koji bi navodno dokinuo sve te probleme.
Pritom je pomalo i neobično to kako rukometni velikani nekritički pristupaju temi.
Bolji imidž, kažu
Shot clock je u rukometu problematičan zato što se obrana zasniva na fizičkom kontaktu. Stavite, recimo, napad u trajanju od 35 sekundi i ako netko napravi nekoliko faulova te na taj način sjecka igru, ili čak i ako napravi faul tri-četiri sekunde prije isteka vremena, lako se može dogoditi da ekipa koja napada neće uputiti ni šut prema golu. Ako će shot clock za posljedicu imati to da će po rukometnoj utakmici biti manje šutova na gol te u konačnici manje golova, onda nije jasno koja je točno njegova svrha.
S druge strane, ako bi suci zaustavljali vrijeme za svaki (drugi) faul, drastično bi se promijenilo vrijeme trajanja utakmice, a čak ni uz to igra ne bi nužno ostala jednako dinamična i tečna. Shot clock, dakle, na prvu možda zvuči kao jednostavno rješenje koje tvrdoglave glavešine ne žele implementirati, ali stvari su očito malo kompleksnije od toga; postoje možda neke verzije koje bi vrijedilo testirati — neslužbeno se već nešto i radilo — ali problem se na kraju svodi i na to što glavešine iz IHF-a i EHF-a to već godinama ne čine.
Tako rukomet zapravo i dalje ostaje sport koji frustrira i odbija čak i one koji su ga još kao klinci zavoljeli. Mogao bih tu sada još rigati vatru na temu toga koja su sve pravila iritantna — može se reći da sam gorljivi pobornik toga da se u zadnjoj minuti uvede čista igra, pa da nemamo situacije u kojima suci u rezultatski neizvjesnoj utakmici nekad zaustavljaju vrijeme kad je lopta izvan igre, a nekad ne — ali stvar je upravo u tome što nije tako jednostavno. Jest, postoje neke intervencije koje bi sport vjerojatno učinile (još) atraktivnijim, ali isto se tako možemo zapitati i koliko bi se pričalo o tim novim pravilima da su suci kojim slučajem generalno bolji i malo konzistentniji.
Na kraju krajeva, velik broj tih rukometnih autoriteta uvijek rado ističe kako bi nova pravila rukometu donijela bolji imidž; možda sam u krivu, ali čini mi se da to ne bi trebao biti posebno bitan motiv, a kamoli argument pri njihovu donošenju. Nažalost, dosta sigurna oklada je to da će se tema rukometnih sudaca, pa onda i novih pravila vjerojatno povlačiti i na ovom prvenstvu. Prvenstvu koje sam nakon tri ili četiri godine pauze ponovno odlučio pratiti. Nadam se, i nakon te utakmice s Njemačkom.
