Sam vikend bio je relativno uzbudljiv. Buddy Hield uzeo je natjecanje u tricama u tijesnom okršaju s Devinom Bookerom, Derrick Jones Jr i Aaron Gordon spojili su nekoliko sjajnih zakucavanja, a utakmica je zbog novog Elam Ending pravila poprimila konture natjecateljske utakmice u četvrtoj četvrtini te je rezultirala istinski napetom završnicom. Mislim, da se razumijemo, radije bih gledao ovogodišnje Wolvese i Pistonse u utakmici sa 80 faulova nego All-Star, ali čak i ja, okorjeli mrzitelj ovakvog tipa utakmice, moram priznati da je lanjsko izdanje bilo fino. Možda i najbolje u gotovo 20 godina. NBA je uspjela revitalizirati proizvod koji je godinama izgledao sve lošije i lošije i vratiti mu bar dio starog sjaja.

Ove godine ne da ga nisu uglancali taj proizvod, nego su ga zarili u blato. Do balčaka.

Održavanje All-Stara još jednom je ukazalo na licemjerje i virtue signalling lige

Ne mislim pritom na košarku koja se vratila uvelike na ono što smo navikli gledati u All-Staru. Natjecanje u zakucavanjima bilo je siromašno, mršavo, poput menija u menzi dva sata nakon otvaranja linije za ručak. Vidjeli smo dva poštena zakucavanja Obija Toppina i Anferneeja Simmonsa koji su pokazali izrazitu skočnost i malo maštovitosti i to je otprilike to. Okršaj Stepha Curryja i Mikea Conleyja u tricama bio je zabavan, što jest jest, dok je skills challenge… Gledajte, ja sam odrastao prvo na Igrama bez granica, a nakon toga na Turbo Limach Showu i u usporedbi sa tim superiornim sportovima je skills challenge triput reciklirano i opet na smetlište zakopano smeće, tako da ga nisam ni gledao.

Sama utakmica bila je zanimljiva isključivo zbog baraže dalekometnih trica Curryja i Damiana Lillarda, zbog toga što je Zion Williamson pokazao da mu je lakše zakucati u natjecateljskoj nego revijalnoj utakmici, zbog nekoliko impresivnih akcija kojima su uglavnom orkestrirali LeBron James i Nikola Jokić i zbog dominantne partije Giannisa Antetokounmpa,koji je pokazao da mu je lakše zabiti tricu u revijalnoj nego natjecateljskoj utakmici. S obzirom na to da je LeBronova škvadra riješila prve tri četvrtine, imala je toliku prednost u četvrtoj da je ni Elam Ending nije spasio — ekipe su igrale malo tvrđe obrane u zadnjem periodu, ali od trice koju je Lillard zabio za pobjedu nema obrane i Team LeBron je komotno slavio, kako tradicija i nalaže.

Sve bi to bilo potpuno nebitno, što All-Star u posljednjih xy godina ionako jest, da sama odluka da se on održi u pandemijskoj godini nije bila van svake pameti.

Osim ako su vam na pameti financije.

Liga je pokušala staviti sve moguće spinove na činjenicu da se usred sezone odlučila kako će se All-Star utakmica ipak održati. Naime, početkom godine najavljeno je kako All-Star vikenda biti neće — djelomično zato što su rizici od zaraze bili veliki, djelomično zato što nije bilo nekakvog velikog smisla igrati egzibicijsku utakmicu bez publike, djelomično zato što se na All-Star prozor gledalo kao na sjajnu priliku da se igračima pruži vikend odmora i istovremeno da se nadoknade utakmice odgođene zbog pandemije. No, kako je sezona odmicala, tako je postajalo sve jasnije da liga utakmice odgođene zbog bolesti može nadoknađivati u hodu, nakon čega je komesar lige Adam Silver donio odluku da se utakmica održi, unatoč kroz stisnute zube izgovorenim prosvjedima najvećih zvijezda lige koje su se veselile odmoru uz svoje familije.

Održavanje All-Stara još jednom je ukazalo na licemjerje i popularni virtue signalling lige koje smo mogli vidjeti i u slučaju Daryla Moreyja i Hong Konga i nešto manje u slučaju pokreta Black Lives Matter, o čemu smo već pisali.* U trenutku kada je kretanje igrača ograničeno, kada je broj zaraženih od korone prešao 29 milijuna, a broj umrlih 530.000, kada se konstantno priča o osobnoj odgovornosti, o samoizolaciji, o maskama, o radnicima u zdravstvu i o svim temama o kojima se, uostalom, priča u svakom društvu u zadnjih godinu dana, održavati utakmicu koja nema ama baš nikakav natjecateljski karakter je u najmanju ruku neodgovorno.

*Dok za prosvjede u Hong Kongu nije mario gotovo nitko, velika većina igrača itekako je stala iza BLM-a. Liga se u prosvjede prištekala samo radi vizure i ničeg drugog — da su vlasnici franšiza i Adam Silver uistinu odlučili početi rješavati probleme koji stoje iza BLM-a, jedan dio su mogli ukloniti koristeći svoju političku i ekonomsku moć. Ali nisu, djelomično zato jer ih nije briga, a djelomično zato što neki — poput Tillmana Fertite i obitelji DeVoss — imaju direktnu korist od socio-ekonomskih uvjeta koji vladaju američkim društvom. Tako je liga posjetila na Batmana koji bi veliku većinu problema u Gothamu mogao riješiti ulaganjem svojeg basnoslovnog bogatstva u javne projekte i infrastrukturu, ali ga to ne rajca koliko navlačenje maske i deklamiranje o svojoj moralnoj superiornosti (ovisno o kojem se periodu DC Comicsa radilo).

Mogli bismo sada ući u raspravu koliko je uopće odgovorno i smisleno odigravati sezonu, što je definitivno rasprava koju se može argumentirati s obje strane, ali oko All-Stara nema ama baš nikakve rasprave.

Utakmica koja nije ništa više od spektakla za publiku odigrala se pred gotovo praznim tribinama State Farm Arene. U njoj se našlo tek parsto probranih ljudi, tzv. frontline workera koji uključuju doktore, sestre, prodavače i tome slično, što je bio proziran pokušaj lige da stavi još jedan pozitivan spin na ovaj događaj. Doduše, kada je animatorka u dvorani počela grozomorno falšati pjevajući Hero od Mariah Carey, patetično se kroz pjesmu zahvaljujući svim radnicima na prvim linijama borbe protiv Covida, pitanje je koliko je taj spin bio pozitivan — odjednom sam imao dojam da su ljudi u dvorani izloženi prefriganim CIA metodama mučenja.

Osim preko frontline workera, liga je postojanje utakmice pokušala opravdati i doniranjem oko 2,5 milijuna dolara raznim programima za borbu protiv Covid-19 i povijesno crnim koledžima — dakle, hvalevrijednim organizacijama koje zaslužuju lovu. No, ogromna količina novca mogla se namaknuti otkazivanjem All-Stara, čije je održavanje zahtijevalo organizacijske i logističke troškove, a da ne pričamo o nalogu da svi igrači i osoblje na tekmu dođu privatnim čarter zrakoplovima kako bi se smanjio rizik njihove zaraze što je samo po sebi ogroman trošak — brza Google pretraga upućuje kako se cijene kreću od 25 do 70 tisuća dolara po avionu, ovisno o luksuzu i udaljenosti. Ima se, može se. Mogla se lova podijeliti i bez utakmice koja propagira ponašanje dijametralno suprotno od onoga protiv čega se udruge kojima je ona donirana bore.

Zašto je onda utakmica održana? Radi malo prozirne reklame koju rijetko tko puši? Radi toga da bi se odala počast igračima, pogotovo onima poput Zacha LeVinea, Juliusa Randlea ili Ziona koji igraju u svom prvom All-Staru? Naravno da ne. Održana je radi love. Premda jasna cifra nije objavljena, izvor New York Timesa upoznat s TV pravima objasnio je kako se radi o 60-ak milijuna dolara. Možda ne zvuči puno za takvog financijskog giganta u kakvog se NBA pretvorio u zadnjih 35 godina, ali u Covid godini u kojoj će salary cap, vjerojatno pasti svaki cent se broji.

Ne bih imao ništa protiv da je liga došla i rekla — gledajte ljudi, situacija je takva i takva, trebaju nam pare i basta, spremni smo pogaziti svoje javne principe za kunu i sve pet, nije im prvi put. Ali kad mi liga (liga, ne igrači) krene prodavati priče o odgovornosti, o građanskoj participaciji, o demokraciji, o rasizmu, o pandemiji, a istovremeno ili ne radi ništa da bi probleme riješila ili ih još naglašava, ispalim na ganglije. Mogao sam umjesto o ovome pisati o Blakeu Griffinu i njegovom dolasku u Netse ili o sto drugih stvari, ali ne, opet moram o Silveru i njegovoj sviti koja bi se jebala za dinar. Neka idu kvragu. Ovo je zadnja Frančeski sere po All-Star utakmici™ kolumna koju ću napisati. Osim ako sljedeće godine ne naprave još veći kuršlus. Što me ne bi čudilo.