Pandemija koronavirusa u SAD-u ne jenjava. Prošloga petka zabilježeno je nevjerojatnih 400.000 novih slučajeva zaraze. Brojka nije slučajnost nego posljedica netom završenih blagdana uz koje nužno idu obiteljska i druga okupljanja kakva su u današnje vrijeme postala rizična aktivnost.
U takvoj situaciji, ni NBA liga nije ostala pošteđena. Iako je uvod u sezonu tekao glatko i bez slučajeva zaraze među igračima, tek uz poneku propisanu karantenu, u posljednjih desetak dana stvari su izmakle kontroli. Tako je od 6. do 13. siječnja u ligi zabilježeno 16 novih slučajeva zaraze. Broj otkazanih utakmica više nitko i ne broji. Gotovo da nema ekipe u ligi koja u svom kalendaru nema odgođenu utakmicu. Celticsi za utakmicu protiv Heata nisu mogli okupiti osam igrača, što je minimalna brojka za odigravanje utakmice. Sixersi su protiv Nuggetsa igrali sa sedmoricom u rotaciji i Mikeom Scottom kao osmim koji se nije skidao zbog ozljede, ali je prijavljen da bi se utakmica odigrala.
Vrijedi naglasiti da igrači u velikoj većini slučajeva ne otpadaju jer su zaraženi nego zbog mjera koje spadaju u zdravstvene i sigurnosne protokole, a koje, dakako, uključuju sve ono s čim smo se dobrano već upoznali u našem svakodnevnom životu: samoizolacija, kontakti zaraženih, praćenje kontakata, testiranja. Imena svih zaraženih igrača nisu poznata, a za među onima za koje se zna najpoznatija su ona Jaysona Tatuma i Karla-Anthonyja Townsa. Među samim ekipama najviše zaraženih zasad ima Washington, kojemu su čak petorica igrača trenutno pozitivna na COVID-19. Wizardsi su zadnju utakmicu odigrali 11. siječnja, nakon čega su sljedeće četiri otkazane.
Wizardsi su samo jedan od primjera u kakvom je nezavidnom položaju liga. Utakmice se otkazuju ili u danu odigravanja ili dan do dva ranije. Rosteri nekih ekipa koje nekako sakupe osam ili više igrača često zvuče kao rosteri ekipa iz G League ili NCAA. Izostanak najboljih igrača i zvijezda ubija doživljaj utakmice, kao i kvalitetu igre. Ne treba se lagati — proizvod koji NBA trenutno nudi nije najviše kvalitete na kakvu smo navikli. A to i nije najveći problem. Glavno pitanje koje se u ovakvoj situaciji nameće je može li liga uopće više približno normalno funkcionirati i odigrati se do kraja.
Adam Silver je uvjeren da će svaka momčad odraditi zacrtane 72 utakmice u sezoni
Bubble u Orlandu je bio monumentalni poduhvat kojeg se sad sa sjetom prisjećamo i nostalgično prizivamo da se ponovi, barem u nekom obliku. Nema naznaka da će se to dogoditi. NBA sezona će se morati odraditi u pandemiji. A ako je bubble bio monumentalni poduhvat, onda će ova sezona biti životno djelo NBA lige ako stvari proteknu u približno regularnom tonu.
Samo, koja će cijena zbog toga biti plaćena? Odgođene utakmice, okrnjeni rosteri, ugroženo zdravlje igrača te oštri zdravstveni i sigurnosni protokoli koji su dovedeni do granica bizarnosti? Liga ne pomišlja na odgađanje sezone i nešto takvo ne dolazi u obzir jer je prevelik novac u igri. Prekid sezone imao bi velike posljedice na svim razinama.
6 feet — 15 minutes
Ako ćemo već gledati NBA u doba pandemije sa svim negativnim popratnim sadržajem, onda je idealan trenutak da odgovorimo na neka ključna pitanja koja su zadnjih dana isplivala na površinu.
Uvodno pitanje je kako je liga procijenila da se utakmice uopće mogu igrati jer, realno, tu postoje dvije otegotne okolnosti. Prvo, igrači više nisu u bubbleu, gdje su im bili ograničeni kontakti i kretanje. Igrači su se vratili normalnim aktivnostima i uređuju si svakodnevicu kako žele, što povećava rizik od zaraze. Drugo, košarka je za razliku od, primjerice, nogometa, bejzbola ili američkog nogometa sport u zatvorenom, s velikom količinom bliskog i intenzivnog kontakta koji je također rizičan.
Da bi smanjila taj rizik i dala legitimnost sezoni, liga je prije početka sezone potpisala ugovor sa sindikatom igrača. Zatim je sastavila skriptu od 156 stranica sa zdravstvenim i sigurnosnim mjerama kojih se igrači, treneri i popratna svita moraju pridržavati. U njoj su mjere širokog raspona — od obaveznog nošenja maski za trenere i igrače na klupama, preko uputa kako se ponašati u svlačionici i prema protivničkim igračima prije i nakon utakmice, pa sve do restriktivnih mjera koje, recimo, zabranjuju igračima neke uobičajene aktivnosti iz svakodnevice, poput odlazaka na rođendanske proslave u zatvorenome.
Ključno pravilo na koje se liga poziva, a koje barem zasad omogućuje odigravanje utakmica bez straha da bi tijekom njih moglo doći do transmisije virusa među igračima na parketu je pravilo poznato kao 6 feet — 15 minutes. Prema njemu, visoki rizik od transmisije virusa postoji kod osoba koje su u bliskom kontaktu na manje od dva metra udaljenosti i duže od 15 minuta. Pravilo koje je postalo univerzalno u svijetu propisao je američki Centers for Disease Control and Prevention, američka inačica Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
Ako se pitate kako u NBA-u mogu znati poštuje li se to pravilo tijekom igre, onda valja znati da liga ima vrlo moćan alat u svojim rukama u vidu softvera Second Spectrum; on uz pomoć nekoliko stotina kamera postavljenih u dvorani prikuplja informacije o igračima. Zahvaljujući Second Spectrumu danas znamo koliko koji igrač ima dodira s loptom i koliko je dugo drži u rukama, ali znamo i da je prosječni kontakt između igrača pet do šest minuta. To znači da košarka kao igra ne krši onaj drugi dio pravila o 15 minuta i utakmice se mogu slobodno odigravati.
Neki stručnjaci ipak smatraju da je to poprilično banalan pogled na stvar i nonšalantan pristup problemu. U razgovoru za američki The Athletic liječnici interne medicine i stručnjaci za infektivne bolesti ukazuju na problem pojačane fizičke aktivnosti koju prati puno intenzivniji proces disanja, što automatski povećava rizik od transmisije. Oni naglašavaju da se transmisija može dogoditi puno prije 15 minuta. Ako je osoba inficirana i intenzivno diše pored vas dok se, primjerice, borite za poziciju na niskom bloku ili ste pored suigrača za vrijeme timeouta, tada pravilo dva metra — 15 minuta jednostavno ne znači puno i rizik da se zarazite je puno viši. Spomenuto pravilo zasad je polazna točka za NBA ligu zbog koje su svoje aktivnosti usmjerili ne toliko na parket i igru, nego na ponašanje igrača i trenera na klupi, u svlačionici i između utakmica.
Što je bliski kontakt?
Zato je drugo pitanje koje je isplivalo zadnjih dana kako se procjenjuje koji igrači moraju u karantenu i koliko dugo, tko prati i traži kontakte, te tko određuje mjere i nadzire protokole?
Igrači su podvrgnuti svakodnevnom testiranju medicinskog osoblja svoje momčadi koje je za ovu sezonu dodatno prošireno baš zbog pandemijskih neprilika. Također, u sjedištu NBA lige u New Yorku postoji posebno odjeljenje koje se bavi health and safety protokolima i na izravnoj je vezi sa svih 30 franšiza. Ako se pojavi pozitivni test ili se procijeni da postoji opasnost infekcije, zaduženi medicinari u ekipama prikupljaju podatke i šalju ih u New York, nakon čega se onda odlučuje o mjerama.
Međutim, čini se da ne vrijede uvijek ista pravila za sve slučajeve. Zanimljiva situacija se zbila s Tatumom koji se na kraju utakmice protiv Wizardsa, 8. siječnja, zagrlio i popričao s igračem Washingtona Bradleyjem Bealom. Idući dan se saznalo da je Tatum zaražen. Beal je zbog toga propustio utakmicu narednog dana, ali se vratio već dva dana kasnije na utakmici protiv Sunsa. Kako je moguće da Bealu zbog bliskog kontakta s Tatumom tijekom utakmice, u kojoj su se međusobno i čuvali, te zbog kontakta nakon utakmice bez zaštitnih maski, nije propisana karantena od 10 do 14 dana?
David Weiss, zaposlenik u odjeljenju za sigurnosna pitanja u zgradi NBA lige u New Yorku, za Houston Chronicle objašnjava da je svaki slučaj priča za sebe. Weiss naglašava da je kod pozitivnog slučaja vrlo važno što testovi kažu, kolika je količina virusa bila u zaraženom igraču, je li virus bio tek u procesu inkubacije ili je uzeo maha u organizmu. Nakon toga se procjenjuju ostale okolnosti i prije određivanja kontakata odgovara na pitanja: je li igrač imao simptome, je li i koliko dugo nosio zaštitnu masku, koliki je bio razmak između kontakata, koliko dugo, kakva je ventilacija u dvorani ili prostoriji, koliko je velika prostorija, itd.
“Naši liječnici i zaduženi za praćenje kontakata uzimaju sve ove okolnosti u obzir da bi procijenili je li netko bliski kontakt ili ne”, objašnjava Weiss, a onda na plastičnom primjeru objašnjava kako stvar funkcionira: “Ako je netko imao masažnu terapiju u trajanju od 16 minuta u velikoj sobi s dobrom ventilacijom u kojoj su obje osobe nosile masku, to se ne smatra bliskim kontaktom. Ako je masaža bila u maloj sobici, a obje osobe su bile bez maski, to je onda bliski kontakt.”
Univerzalnog rješenja nema
Treće pitanje koje se samo po sebi nameće je ponašanje igrača i trenera prema health and safety protokolima koji ipak ozbiljno limitiraju njihove aktivnosti te su podvrgnuti stalnom nadziranju, istraživanjima i prijete im kazne u slučaju krupnih kršenja propisanih mjera. Neki su, poput Jamesa Hardena i Kyrieja Irvinga, već dobili po džepu zbog nedopuštenih aktivnosti izvan parketa i u slobodno vrijeme. Thunderov bek George Hill se, pak, vrlo otvoreno i direktno suprotstavio novom paketu mjera koji je liga donijela u utorak, a koje su bile odgovor na veliki broj novozaraženih.
Teško je u ovom momentu u igrače upirati prst glede nepridržavanja mjera, ali se tijekom utakmice da uočiti da se maske često skidaju s lica tijekom odmora na klupi, da se igrači pred kraj gustih završnica grupiraju pored klupe, pa da je i pojedinim trenerima maska više u ruci nego na licu, po čemu se posebno izdvaja trener Nate Bjorkgren u Pacersima,koji vrlo aktivno sudjeluje u svakoj akciji svoje momčadi.
Osim zbog mjera, igrači imaju pravo biti nezadovoljni, jer je upitno koliko se radi na njihovoj sigurnosti jednom kada se vrate na parket nakon oporavka od zaraze. Još uvijek su nepoznate sve dugoročne posljedice kod zaraženih i koliki je trag bolesti na vitalne funkcije i organe poput srca, mozga i pluća. Ne treba zanemariti ni činjenicu da se igrači moraju vratiti utakmicama nakon 10 do 14 dana karantene u kojoj nisu bili uključeni u trenažne procese, pa je po povratku rizik od ozljede veći. Što će to značiti ekipama poput Wizardsa koji u pogonu neće biti možda i duže od 10 dana, ostaje vidjeti.
Zadnje pitanje koje se nameće u ovoj priči je ono o potencijalnom rješenju koje bi omogućilo da se sezona izgura do kraja bez većih zastoja ili upitnika oko regularnosti.
Komesar Adam Silver uvjeren je da će svaka momčad odraditi zacrtane 72 utakmice u sezoni, a odgođene će biti ubačene u drugi dio kalendara koji još nije definiran baš zbog otkazanih utakmica. Silver je jasno i naglasio u kojem slučaju bi liga mogla biti otkazana kao u ožujku prošle godine: “Jedino ako naše sigurnosne mjere i protokoli ne budu davali dobre rezultate i ako se virus počne širiti među ekipama za vrijeme utakmica.”
Liga o novom bubbleu ili nekoliko manjih i ne razmišlja jer je to skup poduhvat, a bilo bi nemoguće i igrače opet nagovoriti na nešto takvo. To bi za njih značilo dodatnu izolaciju od vanjskog svijeta, od obitelji i svakodnevice na što nisu opet spremni. Ne razmišlja se ni o pauziranju sezone na tjedan ili dva jer to u konačnici ne donosi ništa i nije jamac da nakon 14 dana opet nećemo gledati nove slučajeve zaraze, okrnjene rostere i otkazane utakmice. Zasad je jedino sigurno da će liga dodati jedno mjesto na rosteru kako bi bilo lakše skupiti osam igrača za zapisnik. Univerzalnog rješenja nema, to je jasno, i tako će ostati sve dok igrači ne prime cjepivo. Dotad će liga nastaviti donositi čudne i pomalo bizarne mjere kako bi prebacila lopticu i odgovornost na igrače i trenere, za koje se samo možemo nadati da će ostati odgovorni i da težih posljedica za nikoga od njih neće biti.
Odgođene utakmice i okrnjeni rosteri još su neko vrijeme realnost ispred nas. Realnost koja dolazi s igranjem utakmica u stvarnom svijetu, a ne u balonu. Novo normalno, reklo bi se.
