Primili su 70 poena.

Broncosi su se rastočili ka’ barilo u onoj pjesmi Tome Bebića. Rastočila ih je momčad koja trenutno igra najzabavniji napadački football u čitavoj ligi. Dolphinsi su u prve dvije utakmice sezone zabili 60 poena, a onda su postigli najviše poena u jednoj utakmici od 1966. naovamo, a mogli su srušiti i rekord lige da nisu pokazali kako među NFL trenerima ipak postoji čojstvo i predali loptu suparnicima, iako su mogli pucati field goal za rušenje rekorda.

Novinari ga obožavaju jer je bolno iskren, igrači jer mu je stalo do njihova uspjeha, a navijači jer njegova momčad igra turbozabavan football

Već su lani postojale naznake da bi napad Dolphinsa mogao postati jedan od najboljih u ligi, ali trebalo je proći vremena kako bi se igrači saživjeli s novom napadačkom šemom, kako bi sanirali ozljede i kako bi se pokrpale određene rupe u ekipi. Sad kad je taj period iza njih, konačno gledamo Finse u punom zamahu. I imamo što vidjeti.

Tua Tagovailoa, kojeg su brojni navijači i stručnjaci prekrižili nakon prve sezone, opet izgleda onako moćno i impresivno kako je izgledao na sveučilištu Alabama prije ozljede kuka na utakmici protiv Mississippi Statea — one koja je započela spektakl ozljeda od kojih je patio u narednim godinama: rebra, prst, palac, leđa i potresi mozga. Raheem Mostert, kojeg su pažljivo produžili u postsezoni, trebao bi imati najbolju sezonu karijere u svojoj 31. godini, što je nečuveno za running backove. Ofenzivna linija funkcionira u pass igri i dominira u run igri, a Tyreek Hill i Jaylen Waddle spadaju među najopasnije hvatačke duete lige i sad imaju solidnog partnera u Braxtonu Berriosu, koji konačno ima nekoga tko mu može baciti loptu, što definitivno nije bio slučaj u Jetsima.

Dolphinsi su stavili prave stvari na prava mjesta. Miami je i PRIJE utakmice s Broncosima bio prvi u ligi po poenima, poenima kroz dodavanja, jardima po akciji, dodavačkim jardima, dodavačkim jardima po akciji i drugi po prvim downovima u ligi. Nakon te utakmice razlika u sveukupnim jardima između njih i drugoplasiranih Chargersa veća je nego razlika između Chargersa i Falconsa, koji su 26. na toj listi. Imaju prvi passing napad i prvi rushing napad lige, zapravo predvode ligu u svim relevantnim napadačkim statistikama, ali ono što najviše zapanjuje je razlika u očekivanim poenima koje donosi passing napad — ona iznosi 76,5, gotovo duplo više od drugoplasiranih Chargersa koji su na 39,60.

Gaženje Denvera gurnulo je njihove brojke u zonu apsurda iz koje će se kad-tad vratiti, ali nije sporno da su i prije te eksplozije bili prokleto dobri, čak i ako produljimo priču na prošlu sezonu u kojoj je napad izgledao opako u utakmicama u kojima je Tagovailoa bio zdrav (s njim su bili na 61 posto pobjeda, bez njega na 25 posto). Tko zna, možda bi i dobili Billse u playoffu da umjesto ozlijeđenog Tue na mjestu quarterbacka nije bio Skylar Thompson. Dolphinsi su kreativni, efikasni i brzi. Ako je vjerovati njihovu treneru, većina zasluga za uspjeh ide na konto igrača, što ni ne treba objašnjavati, ali nema sumnje da je onaj kreativni dio plod upravo njegova rada.

Mike McDaniel nova je trenerska zvijezda čiji je sustav donio toliko potrebnu svježinu u redove Dolphinsa, franšize koja je u ovom mileniju svega triput igrala u doigravanju. Sustav koji je, ironije li, ponikao u Denveru.

McDaniel je, naime, dio trenerskog stabla Mikea Shanahana, pod čijim su vodstvom Broncosi osvojili tri Super Bowla — dva s njim u ulozi glavnog trenera, jedan u ulozi ofenzivnog koordinatora. Shanahanov sustav, razvijen u suradnji s trenerom ofenzivnih linija Alexom Gibbsom, baziran je na za NFL prilike malenim, mobilnim ofenzivnim linijama, zonskom blokiranju u akcijama probijanja i play-action dodavanjima koje dobra igra po zemlji namješta.

Zonsko blokiranje, u kojem linijaše ne blokiraju ni čovjeka ni gap (predodređenu rupu na point of attack) nego zonu, što prisiljava running backove da strpljivo čekaju kako bi se rupa razvila, predstavljalo je revoluciju u footballu u eri kada je igra po zemlji i dalje mogla donositi naslove, pa su Broncosi često imali najbolje probijače lige, iako su to redovito bili talentom inferironi igrači izabrani u kasnijim rundama drafta. Shanahan je kroz svoj rad započeo karijeru niza sjajnih trenera, a četiri od osam najboljih napada lige danas koriste njegove principe jer su njihovi treneri, direktno ili indirektno, učili od starog Mikea.

To su njegov sin Kyle, čiji Ninersi izgledaju kao prvi favoriti za naslov; Sean McVay koji je svoj Super Bowl već osvojio; Kevin O’Connell (preko McVaya) čiji Vikingsi izgledaju jadno u obrani i zabavno u napadu, te Mike McDaniel, koji je kao 23-godišnjak dobio šansu učiti od Shanahana u Broncosima, pa mu je bio pomoćnik u Redskinsima, da bi u u San Franciscu postao ofenzivni koordinator pod Shanahanovim sinom. Svi oni kao da su dio filozofske škole, idejne tradicije koja se formirala u Denveru i kroz različite permutacije diseminirala diljem lige dok nije postala dio footballskog DNK, baš kao i West Coast napad Billa Walsha ili Air Coryell napad Dona Coryella.

Moderni Shanahanov sustav* promijenio se u odnosu na stare dane. Danas se on vrti uglavnom iz 11 i 13 personnela, što vam omogućuje da uvijek imate četvoricu igrača koji su sposobni trčati vertikalne rute na LOS-u. Run igra je i dalje bazirana na zonskom blokiranju, s tim da se trči velik postotak vanjske zone koja stavlja running backove na otvoren prostor i koristi tight endove de facto u ulozi full backova. Todd Gurley bio je majstor ove akcije prije nego što se ozlijedio; Christian McCaffrey je pametno koristi, a nije strana ni Mostertu u Dolphinsima. Receiveri se jako često parkiraju u uske formacije kako bi pomogli blokirati, a uspostava wide zonea omogućuje još agresivnija play action dodavanja (za one koji tek dolaze u NFL vode — dobro došli! — to su vam dodavanja nakon fintiranih probijanja), odnosno boot dodavanja.

*Sramota je da Mike, koji je ostavio trag i kao inovator i kao osvajač naslova i kao učitelj, još uvijek nije u Hall of Fameu. Čovjek je uspio uzeti 10 pobjeda s ekipom čiji je vlasnik bio Dan Snyder — pobogu, ako to nije pokazatelj kvalitete, onda ne znam što jest.

U načelu se radi o relativno jednostavnom napadu koji nije teško naučiti, jer je kroz Shanahanov rad on postao temelj brojnih napada i u srednjoj školi i na koledžu, pa su igrači u mladoj dobi upoznati s njim, ali svaki od trenera ima svojih začkoljica kojima se koristi. McVay, na primjer, gotovo sve napade započinje iz tri-četiri seta, uglavnom iz bunch formacije; Kyle Shanahan voli micati bar trojicu igrača sa svojih prirodnih na druge pozicije (McCaffrey, Kyle Juszczyk, Deebo Samuel).

Ni McDaniel nije iznimka.

Njegova omiljena modifikacija je korištenje off-line tight enda (povučen korak natrag u odnosu na ofenzivnu liniju) kojeg koristi na sijaset načina: ili ga stavlja u motion prije akcije, ili ga koristi kao blokera na igraču koji pokriva edge i tako ga duplira zajedno s desnim tackleom, ili ga tjera da trči ispod ofenzivne linije i blokira ili hvata u flatu, ili ga šalje na seam/in rute. Broj formacija koje McDaniel koristi relativno je malen — najdraža mu je 11 personnel bunch formacija s dva wide receivera na lijevoj strani i off-line tight endom na desnoj u shotgunu, iz koje može granati preko 30 različitih akcija. Suparničke obrane uvijek pokušavaju prije snapa pročitati što ćete igrati, a to možete maskirati na više načina: ili ćete imati suludo velik broj formacija, ili ćete iz istih vrtjeti drastično različite koncepte.

To je ono što McDaniel radi. I to radi vrhunski.

Gotovo svakog tjedna gledamo nove akcije, nove začkoljice, nove trikove iz formacija koje smo vidjeli tisuću puta dosad. Sve one su prilagođene igračima koje ima. Mostert nije najbrži running back na svijetu, ali zna čitati rupe u linijama. Hill rasteže obrane po vertikali, Waddle ih rasteže po horizontali, ali i oni znaju zamijeniti uloge ako akcija to traži. Tua je izrastao u superpreciznog quarterbacka čija ljevorukost dodatno otežava čitanje, jer se igrači u obrani ne mogu osloniti na instinkte s obzirom na to da suparnički bacač predstavlja zrcalnu sliku onoga na što su navikli.

Prošle su godine Dolphinsi uglavnom koristili isti pre-snap motion. Stavljanje Hilla ili Waddlea u jet sweep motion omogućavalo im je da uđu u puni trk prije nego što lopta uopće krene, a u ligi nema baš ljudi koji iz mjesta mogu startati i držati korak s bilo kojim od njih dvojice. Corneri su im stoga davali puno prostora, što je dvojcu omogućavalo da trče dig, seam i post rute i konstantno osvajaju 15-20 jardi po bacanju.

Brandon Staley je u 14. tjednu konačno uškopio tu akciju gurajući cornere svojih Chargersa na LOS kako bi udarili prvu hvatačku opciju i onemogućili joj da se oslobodi u prvih pet jardi, te rotirajući safetyje iz 2-shell zone na igrača u motionu, oduzimajući srednje rute i tjerajući Tagovailou, koji nema top u ruci, da neuspješno baca duge rute. Ostali treneri primjenili su Staleyjevu metodu na ostatak sezone, ali McDaniel se prilagodio.

Čovjek je možda i najkreativniji trener u čitavoj ligi. Dok su lani Hill i Waddle gotovo isključivo izlazili u rute iz jet motiona, sada to rade na nekoliko različitih načina — uključujući short motion, koji suparničkoj obrani ne daje šansu da se rotira. Miami je igrao protiv Staleyjevih Chargersa u prvoj utakmici, a Tua je bacio za 466 jardi i tri touchdowna. Najbolji treneri sposobni su prilagoditi se, a McDaniel uvijek traži nova rješenja za probleme koje suparnici stavljaju pred njegovu momčad.

No, razlog zašto stvari funkcioniraju u Dolphinsima ne leži samo u McDanielovoj taktičkoj izvrsnosti nego i u tome što mu igrači vjeruju.

Pročitajte bilo koji intervju s Mostertom, Hillom ili Tuom i vidjet ćete da su u fazi medenog mjeseca sa svojim trenerom — što je razumljivo za Hilla i Tuu, ali Mostert ga zna već godinama iz Ninersa, pa i dalje ostaje dojam kao da obožava svog trenera. McDaniel u svakom javnom intervjuu umanjuje svoje zasluge za uspjeh ekipe i hvali svoje igrače, ali nije to jedini razlog. Iz igre se vidi koliko je sve prilagođeno njihovim manama i vrlinama, kako se sustav ne nameće tvrdoglavo igračima koji ga nisu sposobni provoditi, već se modificira kako bi iz njih izvukao najveće. Pri tom pomaže atmosfera povjerenja koju je McDaniel očito uspio izgraditi, ali i njegova neosporna i pomalo bizarna karizma.

McDaniel je istovremeno samodeklarirani geek koji se u slobodno vrijeme igra Legićima i čovjek koji je nekoć davno dobio otkaz u Houstonu zbog pretjeranog partijanja te prije osam godina završio u klinici za rehabilitaciju. Novinari ga obožavaju jer je bolno iskren, igrači ga obožavaju jer mu je stalo do njihova uspjeha, a navijači ga obožavaju jer njegova momčad igra turbozabavan football.

Lako za ovih 70 poena jadnim Broncosima, tu se poklopio i savršen dan Finsa i očajan Denverov dan i teško da će se opet ponoviti. Ono što bi ostale momčadi trebalo natjerati da se zabrinu je konzistentnost u Miamijevoj igri.

McDanielov napad predstavlja evoluciju etablirane ideje, permutaciju šampionske tradicije. Kako sada stvari stoje, nema sumnje da će na Dolphinse trebati ozbiljno računati. Obrana je i dalje manjkava, ali napad je dovoljno dobar da ih odvuče u playoff, a ondje mogu bilo koga zveknuti. Ne znam hoće li baš do Super Bowla, ne znam koliko će pobjeda imati kad im raspored donese ozbiljnije suparnike, ali znam da ću ih gledati svaki tjedan, makar u snimci.

Čisto da vidim što nam je chef McDaniel, koristeći najkvalitetnije sastojke, taj put skuhao.