Gledati profesionalni sport, a pogotovo pisati o njemu, znači stavljati se u naizgled besmislenu poziciju. Zato što gledanje profesionalnog sporta, a pogotovo pisanje o njemu, sa sobom povlači i donošenje sudova i posljedično kritiziranje ljudi koji su neminovno talentiraniji za obavljanje specifičnih sportskih radnji od gledatelja/autora. Koliko god ta pozicija bila naizgled besmislena, ona ipak ima svoju funkciju zato što omogućuje samo postojanje profesionalnog sporta kroz njegovo financiranje (gledatelji), diseminira sadržaj šireći informacije, što povećava interes za sami sport (autori), te mu daje na važnosti ulaganjem emocija i slavljenjem postignuća u sferi ljudske djelatnosti koja u svojoj suštini predstavlja (dječju) igru podignutu na izrazito visoku razinu.
Pišem sve ovo zato što uvijek osjećam određenu dozu nelagode, ako ne na površini, onda negdje duboko u sebi, kada kritiziram ljude za koje znam da su znatno talentiraniji od mene, ne samo u svom polju (Michael Jordan u košarci vs. ja u košarci), nego i u svom polju u odnosu na druge (Michael Jordan prema drugim košarkašima vs. ja prema drugim košarkaškim kolumnistima).
Tko sam ja da kritiziram, recimo, Jaysona Tatuma?
A opet, kad gledam mlado krilo Kelta kako igra moj omiljeni sport, ne mogu ne osjetiti titranje živaca čija se frekvencija mijenja od utakmice do utakmice. Razlog je jednostavan. Imam osjećaj kako će Tatum, jednom kada LeBron ode u penziju i ako Kawhi Leonard nastavi limitirati broj odigranih utakmica, postati najkompletniji igrač lige. Ne mislim pritom najbolji. Niti jedan aspekt njegove igre nije na toliko visokoj razini da bi mu omogućio dominaciju nad ostalim suparnicima na način na koji to Durantu omogućuju visina i svilen šut, LeBronu snaga i inteligencija ili Giannisu neviđena fizička nadmoć. Ali, isto tako, Tatum nema ni jedan jedini minus u svojoj igri, barem na papiru.
Čovjek kao da je napravljen u košarkaškom laboratoriju pod paskom ludog znanstvenika. A opet, kad podvučem crtu, Tatum je frustrirajući igrač
Ima šut sa sve tri razine (iako mu je trica dosta pala ove sezone), ima iznadprosječan prvi korak, zna koliko-toliko igrati i u picku* i kroz drive-and-kick, dobar je finišer na obruču i digao je sposobnost izvlačenja slobodnjaka koje realizira na visokom nivou. Nakon pomalo rasklimane lanjske sezone, opet igra više nego pristojnu obranu u kojoj ga možete bez problema prebaciti na najboljeg suparničkog igrača bez nekakvog straha da će lako kapitulirati, a Jaysonova visina, težina i skočnost su za NBA košarku ono što su mjere 90-60-90 bile za seksističke časopise iz 1980-ih. Čovjek kao da je napravljen u košarkaškom laboratoriju pod paskom ludog znanstvenika dr. Adama Silvera (čiji zamjenik Mark Tatum NAVODNO nema nikakve veze s Jaysonom), a rezultati Celticsa, u kojima je od odlaska Kyrieja Irvinga nesumnjivo igrač broj jedan, reflektirali su njegov talent.
* Kroz zadnje tri sezone, gotovo četvrtina svih Tatumovih napada dolazila je kroz p’n’r. Problem je samo što je u zadnje dvije godine njegov prosjek poena po posjedu pao sa prihvatljivih 1,02 na slabašnih 0,95. Dakle, debelo ispod ligaškog prosjeka.
Iako mu je ovo tek peta sezona u ligi, Tatum je već odigrao 65 playoff utakmica. Usporedbe? LeBron 46, Kobe 68, Jordan 37, Duncan 48, Durant 43, Curry 19… Jasno, broj odigranih susreta u doigravanju nije nekakav indikator kvalitete jer ovisi o tome koliko je dobra ekipa, koliko ste se mučili kroz serije i u kojoj ste eri igrali, ali ilustrira kako su je Kelti zadržali nakon što su se prebacili s Isaiaha Thomasa na Irvinga pa na Tatuma, koji je pokazao da je od najranije faze sposoban biti capo kvalitetnog sastava. Tako je u prvih pet sezona igrao u tri konferencijska finala, uključujući ono 2018. kada je nadomjestio Kyriejev izostanak zgazivši Philu u pet, nakon čega su on i Jaylen Brown odvukli LeBronove Cavalierse do sedme. Prema rezultatima ekipe i po individualnim nagradama, Tatum je imao jedan od najboljih početaka karijere nekog igrača u zadnjih 15 godina.
A opet, kada podvučem crtu, Tatum je frustrirajući igrač.
Frustracija je to koja je rezervirana samo za vrhunske talente. Za one koji mogu i moraju više. Tatum je tijekom ovog playoffa imao briljantnih partija u kojima je igrao unutar okvira momčadi kao apsolutni vođa, namećući svoje vještine suparnicima koji nisu znali kako bi ga pokrili. U tim je dvobojima donosio dobre odluke, napadao mekan trbuh suparničke obrane, eksploatirao mismatcheve, vukao i u tranziciji i u half-courtu i generalno izgledao kao top pet igrač NBA lige. Treća protiv Netsa, šesta protiv Bucksa, te obje parne protiv Miamija bile su utakmice u kojima je Tatum pokazao kako je spreman izazvati bilo koga i napasti naslov.
No, krilo Celticsa pokazalo je i nešto ružnije lice. Tatum je i kroz regularnu sezonu pokazao da je još uvijek sklon oscilacijama, rekao bih i previše za igrača u petoj sezoni, s takvim talentom i tako bogatim iskustvom. Bostonov očajni početak sezone jednim dijelom ide i njemu na dušu. Brown i Tatum kao da su se natjecali tijekom tog perioda tko će više igrati van momčadi, a on je u tom natjecanju pobijedio. Nerezonski šutovi, tupave odluke i mlaka obrana pojavljivali su se u svakoj trećoj utakmici, a Tatum je u prvih 20 utakmica sezone šutirao 39 posto iz polja i 37 posto za tricu. Jednom kada su on i Brown ozbiljno zagrizli u ideje koje je Ime Udoka stavio pred njih, Celticsi su proigrali i to na višoj razini nego svih prethodnih godina pod Bradom Stevensom, čiji su sustav također često odbacivali.
U zadnjih 20 utakmica regularne sezone Tatum je šutirao 50 posto iz polja i 42 posto za tricu što dovoljno govori koliko se njegova egzekucija popravila, uvelike zato što mu se popravila selekcija šuta. Ipak, unatoč znatnom poboljšanju, ostao je sklon oscilacijama koje su se preslikale i na doigravanje. Svakih par utakmica odigra jednu u kojoj ili nestane ili kao da pokušava aktivno onesposobiti svoju ekipu da dođe do pobjede.
Previše puta vidjeli smo oglede u kojima loše krene u tekmu, pa se počne svađati sa sucima, pa odigra nekoliko mlitavih defenzivnih posjeda, pa prestane napadati obruč, pa krene rokati preko ruke s poludistance, pa zatim počne zaustavljati i ubijati protok lopte ekipi koja igra najbolju košarku kada maksimalno koristi pokretljivost svojih igrača. U takvim utakmicama čovjek bi ga najradije fizički napao iz frustracije jer se čini kao da je samo i isključivo upravo on kriv za takva izdanja, a ne nekakve prilagodbe i taktike kod suparnika.
Čovjek igra kao da na ramenima nosi čitav teret franšize, što rezultira izuzetnim vrhuncima i (znatno rjeđe) totalnim raspadima, pogotovo u clutchu u kojem je imao nekoliko vrhunskih poteza (poput polaganja kojim je dobio tekmu protiv Netsa), ali u kojem je generalno loš baš zbog tog forsiranja (3,1 poen u regularnom dijelu sezone, uz 37 posto šuta i osam posto šuta za tri poena u 24 utakmice, odnosno 1,5 poena u osam clutch utakmica u doigravanju). Takvi trenuci bili bi razumljivi da igra u kršu od ekipe ili da ima manje iskustva, ali u ovom periodu njegove karijere sve ih je teže tolerirati.
Raščisti li Tatum stvari sam sa sobom i postane konzistentniji, Celticsi bi u sljedeću sezonu mogli ući ne kao ekipa koja ima nekakve šanse za naslov, već i kao favoriti za osvajanje titule. Trenutno su oscilacije prevelike da bismo za njih stavili ruku u vatru, no plamen svejedno tinja. Boston je jako dobro pozicioniran da prođe ovu čudnu seriju protiv Miamija, u kojoj ni jedna ni druga ekipa ne mogu raditi klasične prilagodbe zbog učestalih ozljeda, i za mene su favoriti za prolaz.
Ispadnu li opet u finalu konferencije nema sumnje kako će poraz peći, pogotovo nakon nebeskog uzleta u drugoj polovici sezone i s obzirom da im je ovo četvrto konferencijsko finale u zadnjih šest sezona. Ali, s jezgrom Tatum-Brown-Smart-oba Williamsa, koja je potpisana za naredne dvije godine, Boston ostaje neminovni faktor na Istoku. Vremena imaju.
Krajnje je vrijeme da prestanu priče o mladoj ekipi i o mladom igraču koji stječe iskustvo. Njihovo vrijeme je sad. Celticsi imaju šansu postati najkompletnija momčad u ligi, baš kao što Tatum ima šansu postati najkompletniji igrač u njoj. Pitanje je samo hoće li je ugrabiti.
