Postoje dva važna pitanja u životu košarkaške momčadi. Prvo pitanje je: tko ste? Drugo je: kako se osjećate? Ako ne znate odgovor na prvo pitanje, znači da nemate identitet, a on proizlazi iz strukture franšize, iz individualne kvalitete igrača, iz taktičkih ideja i automatizama igre, i sinergije igrača na parketu. Odgovor na drugo pitanje nije nepoznanica, pošto ima tri stanja — ili ste u dobroj, ili ste u lošoj formi, ili oscilirate.
Charlotte Hornets i Atlanta Hawks oscilirali su kroz čitavu sezonu, i to po obje stavke.
Hornetsi su sezonu počeli s jasnim identitetom, ali su imali puno problema u egzekuciji. Terry Rozier je igrao debelo ispod lanjske razine nakon što je dobio masni ugovor, bekovska rotacija je bila iznimno problematična i tanka, a nedostatak visine na centarskim pozicijama (koliko god postave s PJ Washingtonom na petici napadački bile za prste polizati) omogućavao je suparnicima da eksploatiraju Hornetse u određenim segmentima, prvenstveno u zatvaranju defenzivnog skoka, što je dodatno stvaralo pritisak na njihovu ionako klimavu obranu.
Hawksi su, pak, bili žrtve velikih očekivanja koja su pred njih stavljena nakon lanjskog iznenadnog uspjeha, ali i nerazriješenih pitanja hijerarhije unutar momčadi i ozljeda. Kilav početak sezone, uparen s lošim periodom igre kad su oko Božića Bogdan Bogdanović, De’Andre Hunter, John Collins i Danilo Gallinari paralelno završili izvan stroja, učinili su Atlantu poprilično bezubom ekipom koja je imala problema s fleksibilnošću i individualnom kvalitetom.
Stavimo li momčadi na vagu, jezičac baš i ne preteže na jednu ili na drugu stranu. Moram li baš birati, moj pick ide Hawksima
No, obje su se momčadi postavile na stabilne noge pred ulazak u playoff. Atlanta više od mjesec dana nije izgubila dvije utakmice zaredom te je upisala niz od 12 pobjeda i pet poraza, skidajući skalpove Grizzliesima, Warriorsima, Cavsima i Netsima. Hornetsi su pak imali 11-4 u finišu sezone te su u zadnjih mjesec dana drugi najbolji napad u ligi, uvelike pogonjeni sjajnom tranzicijom. Momčadi su pronašle odgovore na pitanje i tko su i kako se osjećaju, što je conditio sine qua non prije početka play-in turnira. Obje momčadi imaju poprilično jasan identitet i u dobroj su formi. No, to ne znači da nemaju očite probleme koje će suparnici pokušati eksploatirati.
Jasno je da bi ovo trebala biti utakmica koja će ići preko 230 poena. Hawksi i Hornetsi imaju top 10 napade i averziju prema igranju obrane koja graniči s fobijom. Obje ekipe igraju sa ciljem da vas stuku u ofenzivi, ali način na koji dolaze do poena je poprilično različit, što bi na papiru obećavalo sjajan taktički obračun da se na klupama ne nalaze treneri koji se na njima nalaze.
To je možda prejaka kritika za Jamesa Borrega, koji spada među solidne trenere čiji je manjak taktičke prilagodljivosti tijekom utakmica uvjetovan strukturom rostera i kompenziran prilagodbama od utakmice do utakmice, ali definitivno nije za Natea McMillana,koji se nalazi na Mt Rushmoreu neprilagodljivosti zajedno s Docom Riversom, Tomom Thibodeauom i Billyjem Donovanom (koji je u tom društvu zamijenio Mikea Budenholzera nakon njegova lanjskog trijumfa; kamenoklesari su morali raditi u tri smjene da naprave prilagodbe).
Samim time pitanje je koliko će prilagodbi obojica napraviti, pogotovo zato jer su ostali bez taktički i egzekucijski ključnih igrača u Gordonu Heywardu i Johnu Collinsu, koji su mogli odraditi ogromne minute u small ball postavama. Nije to nikakva novost u ovo doba godine, jer nema baš puno momčadi koje su potpuno zdrave, tako da će ih treneri pokušati ili zamijeniti drugačijim opcijama (Hornets) ili rekreirati u agregatu (Hawks). Bez obzira koliko se prilagođavali, prvenstveni cilj obojici trenera mora biti nametanje ritma igre. Hornetsi žele igrati brzo, a protiv Atlantine kriminalne tranzicijske obrane žele igrati još brže. Hawksi žele igrati nešto sporije, ritmom koji protiv Charlotteove očajne half-court obrane omogućuje kreiranje visokopostotnih prilika, usto limitirajući broj posjeda na utakmici. Tko pobijedi u ovoj mini-borbi, vjerojatno će upisati pobjedu u dvoboju.
Hornetsi bi mogli potencirati svoju brzinu, u potpunosti odbacujući rotacije s Masonom Plumleejem i dodatno smanjujući minute Trezu Harrellu. To bi na peticu gurnulo Washingtona, koji je tijekom sezone izgledao jako dobro u toj ulozi, iako u puno manjoj minutaži. Njihov p’n’r napad bi možda patio, možda bi bili ranjiviji u zatvaranju defenzivnog skoka, ali čini mi se da tu ima puno prostora za napredak. Takve bi petorke omogućile Hornetsima da u napadu igraju u postavama 5-0 koje su ove sezone bile iznimno uspješne za njihovu momčad, prvenstveno zato jer daju prostora LaMelu Ballu da igra drive and kick igru i tako uključuje u napad ostale suigrače kojima se otvaraju ili trice ili koridori za ulaze. To je i postava koja bi trebala omogućiti uskrslom Rozieru da pokuša eksploatirati sve defenzivne minuse kod Traea Younga, a kojih ima na bacanje.
Obrambeno bi s takvim postavama bili prisiljeni switchati sve, što nije loša taktika protiv ekipe poput Hawksa koja bez Collinsa nema igrača koji će vas kazniti u postu, a nedostatak visine na defenzivnom skoku ne mora nužno biti problematičan jer bi Hawksi trebali slati samo jednog ili nijednog igrača na ofenzivni skok kako bi limitirali tranziciju – ove sezone oni su jedna od najgorih ekipa lige u dopuštanju kontri nakon suparničkog defenzivnog skoka. Minute za Plumleeja i Harrela značile bi pretvaranje jako loše obrane u očajnu, pogotovo protiv momčadi kakva su Hawksi. S mobilnijom petorkom Borrego bi bar mogao raditi ono što je radio zadnje dvije godine protiv Younga — blitzati i prisiljavati ga da donosi odluke rano u napadu, što je daleko najlošiji (možda i jedini loš) aspekt njegove napadačke igre.
Youngove brojke protiv Charlottea su očajne: ove sezone je imao 20,8 poena, 3,8 skoka, 10,9 asista i 37 posto šuta iz polja, dok je lani u dvije utakmice imao 11–4–6 uz 25 posto šuta iz polja i bez pogođene trice iz osam pokušaja. Trebat će vidjeti jesu li te brojke samo plod slučajnosti i minijaturnog uzorka ili je Borrego nešto prokljuvio, ali Hawksi definitivno mogu kazniti tako agresivnu obranu Hornetsa — njihov najlošiji tricaš u rotaciji, mimo Clinta Capele, bivši je ABA igrač Timothé Luwawu-Cabarrot koji gađa 36 posto iza linije, što samo ilustrira koliko su Hawksi opasni kada imaju hrpu otvorenih trica koje bi agresivna obrana na Youngu trebala generirati.
S druge strane, bit će zanimljivo vidjeti kako će McMillan odgovoriti na eventualne Borregove izazove, pogotovo na opciju igranja sa small ball peticom.
Smanjivanje minutaže Capeli ne bi bio loš odgovor, iako je spomenuti pronašao formu u zadnjih mjesec i kusur dana nakon što je na početku godine izgledao pogubljeno. Stavljanje Gallinarija na peticu neće pomoći defenzivno, ali bi moglo otvoriti puno zanimljivih opcija u napadu, diverzificirati Youngove opcije i dodatno stvoriti pritisak na obranu trice Hornetsima, koji su tijekom sezone suparnicima dopuštali zabrinjavajućih 36 posto točnosti za tricu. Ostane li Capela u igri, nudit će se klasične opcije s rim runningom i short rollom, što može otvoriti kornere, ali mi se čini da će morati mrvicu limitirati njegove minute. Budu li i Gallinari i Capela klimavi, možda priliku dobije Onyeka Okongwu, koji bar može pomoći s tranzicijskom obranom i prijetnjom s dunker spota.
Kevin Huerter, Hunter, Bogdanović i Delon Wright morat će odnijeti pobjedu protiv Roziera, Kellyja Oubrea čija je igra u slobodnom padu nakon krasnog starta u sezoni, Codyja Martina koji bi mogao biti X-faktor ovog dvoboja i nenadjebivog i sjajnog i genijalnog i predobrog Milesa Bridgesa. Rekao bih da u čistom odmjeravanju snaga imaju malu prednost, pogotovo ako će Bogdan igrati onako kako je igrao tijekom zadnja dva mjeseca. Kad sve stavimo na vagu, mogla bi ovo biti možda i najbolja utakmica play-in turnira, pogotovo ako uzmemo u obzir koliko su se Cavaliersi raspali ozljedom Jarretta Allena. Dvije ekipe sa sličnim ciljem, ali različitim taktikama, s dvojcom fantastičnih mladih playeva, s puno upitnika, s puno opcija koje bi im mogle eksplodirati u facu.
Hornetsi će pobijediti ako uspiju ući u tranziciju, ako uspiju natjerati Hawkse da se ispromašuju iza linije trice, a trebali bi imati prednost u tijesnoj završnici s obzirom nat o da je Atlanta jako loša u clutchu uvelike zbog forsanja Younga i loše dizajniranih McMillanovih akcija. Hawksi će pobijediti ako uspore utakmicu, ako Young odigra na svom najvišem nivou ili njegovi suigrači stave sve otvorene šutove koje im kreira i ako izbace leš Loua Williamsa iz rotacije. Njihova velika prednost je što igraju doma, budući da su jedna od najboljih domaćinskih ekipa u ligi, kao i to da je Young ipak još uvijek stepenicu iznad svih igrača koje Hornetsi imaju na rosteru, uključujući LaMela.
Stavimo li momčadi na vagu, jezičac baš i ne preteže na jednu ili na drugu stranu, zbog čega se iznimno veselim ovom dvoboju, pogotovo zato jer obje momčadi imaju štofa dobiti razbucane Cavse (šmrc) i koliko-toliko izazvati Miami Heat u prvom krugu playoffa. Moram li baš birati, moj pick ide Hawksima, ali ne bih stavio pare na ovu utakmicu. Što samo pokazuje koliko joj se veselim.
