Pitanje je hoćemo li ikad imati metode — one su u sportu i dalje na samim počecima svog razvoja i alati kojima baratamo su iznimno rudimentarni — koje će izoštriti sliku do te mjere da više neće biti potrebne za osobnom interpretacijom (a pitanje je i želimo li to), ali ne dođemo li do tog trenutka, istinskog, stopostotnog konsenzusa nikad neće biti. On može nastati samo kad za njega više nema potrebe, kada pređemo iz sfere mišljenja u sferu činjenica. No, čak i u svijetu u kojem on ne postoji, možemo mu se približiti. Sve je stvar skaliranja. Pričamo li o evaluaciji igrača na nekakvoj iznimno banalnoj razini, globalni konsenzus postoji. Ne 100-postotni, ali u dovoljno velikom postotku da one koji odstupaju od njega možemo nazvati neznalicama i/ili provokoatorima i/ili fanboyevima.

Dok će u većini sportova konsenzus biti fokusiran na dva igrača — LeBrona i Jordana, Messija i Peléa — u baseballu je to jedna osoba. I 88 godina nakon što je odigrao svoju posljednju utakmicu, Babe Ruth je i dalje broj 1 za većinu ljudi koji prate taj čudni američki sport s lopticama i palicama.

Ovo što Ohtani radi je toliko teško da ni scenaristi sportskih filmova ne bi nešto slično izmislili jer se doima nemogućim. Lik je apsurdno dobar

Baseball je, u usporedbi s ostalim momčadskim sportovima, najlakše analizirati. Dok su ostali, gejmerskim rječnikom rečeno, ili čista strategija u stvarnom vremenu (RTS) ili mješavina RTS-a i strategije na poteze (TBS), baseball je čisti TBS. I to smanjuje broj varijabli koje prilikom analize valja uzeti u obzir. U košarci ili u nogometu svi igrači su u konstantnom pokretu i njihovo pozicioniranje, bez obzira na to koliko daleko bili od lopte, može utjecati i utječe na igru (u basketu pogotovo), što se u analitičkim modelima često ne uzima u obzir, ali u baseballu je glavni dio igre, duel udarača (battera) i bacača (pitchera), statičan. Ostali sudionici igre na njega imaju malo utjecaja — catcher zvanjem pitcheva i obrana pozicioniranjem jednom kad je lopta udarena u igru. Minorno u odnosu na ostale sportove.

Samim time puno je lakše evaluirati utjecaj igrača na igru i njegovu kvalitetu te skalirati tu kvalitetu od ere do ere. I dalje ne možemo govoriti o metodologiji koja nam donosi kristalno čistu sliku, ali ona je znatno oštrija od ostalih sportova. Što olakšava evaluaciju igrača, što opet utječe na konsenzus o najboljem svih vremena. Njegovo ime je Babe Ruth.

I 88 godina nakon što je odigrao svoju posljednju utakmicu, veliki igrač New York Yankeesa i dalje je sinonim za izvrsnost na baseball dijamantu. Bilo je pretendenata na njegov tron — Cy Young i Walter Johnson otpisani su kao pitcheri koji su usto još bacali u eri koja je blago precjenjivala startne bacače, Barry Bonds se eliminirao kroz upotrebu steroida, a Willie Mays… OK, The Say Hey Kid definitivno ima argumente. Najbolji je taj što je igrao na apsolutnom vrhuncu baseballa, kad je pool talenta bio najdublji — što zbog rasne integracije, što zbog kulturološke važnosti baseballa koji je tada bio apsolutno prvi sport u SAD-u i većina najboljih sportaša mu je gravitirala kao što danas gravitiraju NFL-u. Ruth je igrao u vrijeme rasne segregacije, što je rezultiralo drastično slabijom konkurencijom.

No, Ruth i dalje drži rekorde koje Mays jednostavno nema. Prvi u povijesti lige po OPS-u, po OPS+, sluggingu i WAR-u, drugi po prosjeku dolaska na bazu i frekvenciji home runova, treći po broju home runova u karijeri, po RBI-jevima i po šetnjama, četvrti po postignutim runovima i deveti po prosjeku udaranja, Babe je… zvuči ezoterično, jelda? Sad zamislite da se radi o igraču koji je prvi u karijeri po poenima, po poenima po utakmici, drugi po postotku šuta iz igre, treći u asistencijama i šutu za tricu, deveti u skokovima — i dobit ćete približnu sliku onoga što je Babe Ruth otprilike bio.

No, to nije sve.

Prije nego je postao udarač koji je u potpunosti promijenio sport, Ruth je bio startni pitcher koji je šest godina za redom imao ERA ispod 3.00, uključujući godinu u kojoj je imao ERA (broj dopuštenih runova po devet inninga) 1.75 u čak 40 startova i 323 odbacana inninga. Ruth možda nije bio sama elita što se bacanja tiče, ali je bio jako, jako dobar, na trenutke briljantan. Kao da košarkaš koji je imao sve one vrhunske brojke usto igra i sjajnu obranu, samo što se ta obrana ne igra na parketu nego na ledu dok u rukama držite dva reketa.

Jer to je otprilike razlika u vještinama koje morate imati kad igrate bacača i udarača — jedna je normalna košarka, parket, obruči, te šeme, druga je klizaljke, dva reketa u rukama, branite, ne znam, golemi stup od suparnika koji na njega bacaju breskve. Dva različita sporta, u biti. Ruth je bio odličan u oba. Čovjek je okončao bacačku karijeru s ERA-om od 2.28 u preko 1200 odbacanih inninga, dobio je sva tri starta u World Seriesu kao pitcher, uključujući jedan u kojem je odbacao 14 inninga. To je suludo.

Kod nas će ga ljudi eventualno znati po onom grozomornom filmu s početka 1990-ih, u kojem je inače sjajni John Goodman glumio karikaturu od čovjeka, ili po čokoladici s kojom je dijelio ime i koja je imala prominentnu ulogu u Gooniesima, filmu koji predstavlja jedan od kamena temeljaca mog djetinjstva. Ameri će ga pamtiti kao mit iz prošlosti, velikog udarača Yankeesa s kojima je osvojio četiri naslova i bio dio momčadi koja ima najbolji nadimak u povijesti — Murderer’s Row. Šestorica igrača Kuće slavnih. Brutalno.

No, prije nego je ušao u dres Yankeeja i na glavu stavio najpoznatiju šiltericu na svijetu, Bambino je igrao za Boston Red Soxe. Ispočetka kao bacač, kasnije i kao bacač i udarač. Tri je naslova uzeo s Bostonom prije nego što su ga poslali u New York i tako prokleli franšizu, a u dresu Soxa odradio je vjerojatno najimpresivniju sezonu karijere. Te 1919., posljednje godine u Bostonu, The Sultan of Swing je udario 29 home runova uz 113 RBI-jeva i 103 runa, prosjek udaranja .322 i OPS 1.114. te godine je odbacao i 133 inninga i 2.97 ERA.

Imao je Ruth puno boljih udaračkih i puno boljih bacačkih sezona, ali igrati na tako visokoj razini na dvije pozicije koje su drastično drugačije? Boa Jacksona se često naziva najsvestranijim sportašem u povijesti SAD-a jer je igrao profesionalno i u NFL-u i u MLB-u (s Pro-Bowl i All-Star nastupom), ali ne bi bio lud čovjek koji bi rekao kako je Ruth bio sjajan u dva različita sporta koliko je bacanje i udaranje drugačije jedno od drugog.

Činilo se da to nitko nikad neće ponoviti. Bilo je dobrih udarača među pitcherima, od Kena Bretta i Warrena Spahna do Zacka Greinkea i Carlosa Zambrana, ali to su bili dobri udarači u kategoriji pitchera. Ne dobri udarači sami po sebi. Nitko nije bio ono što je Babe Ruth bio tih par godina kad je i bacao i udarao. Takav se rađa jednom u 100 godina.

Točnije, jednom u 99. Ruth je rođen 1895. Shohei Ohtani rođen je 1994.

Kad je prije dvije sezone izašao pitchati protiv Texasa, postao je prvi čovjek u 100 godina koji je bio u sastavu svoje momčadi kao startni pitcher i istovremeno predvodio ligu u broju udarenih home runova. Prvi od Babea Rutha, naravno. Tog dana nije bacao najbolje — u pet inninga dopustio je četiri runa, uključujući home run Nathanielu Loweu, ali je isto tako udarao dva od tri, uz tri runa i dva RBI-ja u laganoj pobjedi 9-4.

Navijači Los Angeles Angelsa mogli su uzviknuti: KONAČNO!. Ohtani je prešao Pacifik kao velika zvijezda, MVP Pacifičke lige i peterostruki All-Star u Japanu. No, u Americi ga je velika tuga snašla. Imao je problema sa žuljevima na bacačkoj ruci, pa su mu otišli ligamenti u laktu koje je morao operirati, pa je morao operirati koljeno, pa je stigla korona. Četiri sezone su ga čekali i konačno ga dočekali.

Izgledao je kao čudovište iz kaiju filmova, samo što je umjesto gradova napadao suparničke momčadi. I baš kao čudovište iz kaiju filmova, na kraju je bio poražen. Premda je osvojio MVP nagradu, njegovi su Angelsi završili sezonu sa samo 77 pobjeda uvelike zato što je Mike Trout, najbolji udarač svoje generacije, čitave godine bio ozlijeđen. Lani su završili sa još četiri pobjede manje – Ohtani možda nije bio nadnaravno dobar, ali je i dalje bio odličan te je završio četvrti u MVP glasovanju dok je Trout bio osmi, ali ni to nije bilo dovoljno.

Pitanje hoće li i ove sezone. Ohtani igra možda i najbolji baseball otkako je došao iz Japana, ali Angelsi su svejedno ispod 50 posto pobjeda.

Pokazatelj je to koliko je baseball momčadski sport. U košarci vam jedan LeBron James sam može donijeti playoff, u NFL-u će vam Tom Brady donijeti Super Bowl s kršem od suigrača u napadu, ali u baseballu ne možete puno sami. Za vraga vam dolazak na bazu ako vas suigrači ne mogu dovesti doma. Za vraga vam home runovi ako pitcheri dopuštaju suparnicima da gaze. Zahvaljujući Ohtaniju i Troutu, te nešto malo manje Hunteru Renfrou i Brandonu Druryju, Angelsi imaju šesti najbolji napad lige te postižu 4,98 runova po utakmici. No, u obrani dopuštaju 4,89 runova po utakmici te je samo šest ekipa lošije od njih u toj kategoriji. Jedini startni pitcheri koji dopuštaju manje od četiri runa po utakmici su Jaime Barria — koji je korišten kao specijalist i odbacao je samo 57 inninga dosad — te, pogodili ste, Shohei Ohtani.

Nema nikakve sumnje da je Japanac lani imao bolju pitchersku sezonu — 2.33 ERA u 166 odbacanih inninga rezultiralo je četvrtim mjestom u glasanju za Nagradu Cy Young koja se dodjeljuje najboljem bacaču u Američkoj ligi, s tim da je komotno mogao biti i na drugom mjestu budući da su on, Dylan Cease i Alek Manoah bili li-la po učinku s Justinom Verlanderom, kojem nitko nije bio ni blizu. Ove sezone vjerojatno neće završiti u top 10 po glasanju, ali njegov 3.50 ERA uz i dalje impresivnih 11,9 strikeoutova na devet inninga izaziva poštovanje. Ubojita je njegova kombinacija sweepera (novo ime za slider koji se kreće horizontalno) i fastballa koji u prosjeku leti 97 milja na sat, a Ohtani u repertoar zna umiješati i cutter, sinker, splitter i curveball. Lik je bolestan, ali još bolesnije je ono što radi u napadu.

Shohei Ohtani je trenutno prvi ili drugi najbolji ofenzivni igrač u MLB-u, ovisno o tome koliko cijenite Ronalda Acunu, koji također igra van pameti. Drugi je po ofenzivnom WAR-u, 10. po prosjeku udaranja, deveti po postotku dolaska na bazu, prvi u sluggingu i OPS-u, osmi po runovima, prvi u home runovima i tripleovima, treći po RBI-jevima i prvi po ofenzivnom postotku pobjeda i prilagođenim pobjedama udaranjem. Zvuči ezoterično ali zamislite da je u košarci negi igrač prvi po poenima po utakmici, trica… ma shvatili ste.

Lik je apsurdno dobar.

Sinoć je mahao u sedmom inningu na pitch bačen nisko i vani u udaračkoj zoni — a nema pitcha koji je teže udariti od pitcha bačenog nisko i vani — te ga je zveknuo za home run u najdalji dio igrališta. Njegov 35. ove sezone. Nastavi li ovako, prebacit će 50 u sezoni, nešto što je do sad napravilo svega 30 igrača u 123 godine MLB-a. Lik je čudovište iz Kaiju filmova. Okonča li sezonu bez veće ozlijede, uzet će svoj drugi MVP naslov u svega tri godine.

Vidio sam velike igrače otkako sam počeo pratiti baseball. Vidio sam Barrya Bondsa kako ruši Ruthov rekord za najviše home runova u karijeri, vidio sam Miggyja Cabreru kako upisuje prvi triple crown od Carla Yastrzemskog, vidio sam dominaciju Alberta Pujolsa i Mikea Trouta, Big Papija kako šalje lopticu preko Zelenog Čudovišta, Aarona Judgea i njegova 62 home runa lani, Josha Hamiltona kako se vraća nakon borbe s heroinom i dominira, Claytona Kershawa kako ne dopušta nikome da ga takne, Justina Verlandera kako niže strikeout za strikeoutom, Mariana Riveru kako zbog samo dva pitcha postaje najbolji reliever svih vremena, Alexa Rodrigueza i Dereka Jetera kako me beskrajno živciraju u dresu Yankeeja, i opet… nikad nisam vidio ovakvo nešto.

Nikad nisam vidio Godzillu na terenu. Znam da je baseball Hrvatima smiješan kao što su Amerima smiješni vaterpolo ili rukomet, ali bez obzira na to što mislili o tom čudnom, statičnom, blesavom sportu, jedna stvar vam mora biti jasna: ovo što Shohei Ohtani radi je toliko teško da ni scenaristi sportskih filmova ne bi nešto slično izmislili jer se doima nemogućim. Ovakav se rađa jednom u 100 godina.

Točnije, jednom u 99.