Čudna je ovo sezona. Čudna je prvenstveno zbog korone koja je odgovorna za egzodus navijača iz dvorana, što je rezultiralo ambijentom kakav se više mogao očekivati na utakmicama hrvatskog prvenstva u 1990-ima nego u NBA-u. Da je na terenima Raptorsa, Bullsa ili Lakersa umjesto loga franšize stajao iscrtan teren za odbojku koji se križa s terenom za basket i rukomet, po atmosferi bih pomislio da gledam utakmicu Zrinjevca i Benstona, a ne dvoboj ponajboljih košarkaških ekipa na svijetu. Sezona je bila čudna i zbog proliferacije vrhunskih tricaša, ali i zbog proliferacije ozljeda koje su pogađale zvijezde leva-leva. Čovjek bi pomislio kako su zgusnut raspored i odsustvo kvalitetnih priprema utjecali na takvu zdrastvenu situaciju u ligi, iako će to Adam Silver i njegov kružok gorljivo negirati.
Takva čudna sezona rezultirala je situacijom u kojoj de facto ulazimo u playoff bez jasnih favorita. Lani su to bili Lakersi, Clippersi i Bucksi, prijašnjih godina Warriorsi i bilo koja ekipa za koju je igrao LeBron James, ove godine postoje samo upitnici. Možete ih staviti pokraj bilo koje momčadi koje pretendira na naslov. Jazz i Sunsi? Imaju li dovoljno individualne kvalitete? Bucksi i Clippersi? Vjerujemo li im nakon lanjskog fijaska? Netsi i Lakersi? Hoće li zaliječiti najvažnije igrače na vrijeme? Phila? Jesu li pitanja o kemiji i organizaciji igre uistinu riješena? Jasnog favorita nema, i kada god istaknete neku momčad i stavite je u ulogi osobnog favorita, morate kraj nje staviti ‘ako’. Čudna je ovo godina.
Očitovala se i u utrci za MVP-ja. LeBron je otpao zbog ozljede. Joel Embiid je propustio previše utakmica. James Harden se em ozljedio, em zabio nož u leđa Houstonu i onda ga zavrtio dva-tri puta. Giannis? Treći put za redom je previše. Steph je bio sjajan, ali je propustio dosta utakmica i momčad mu ima kriminalan skor. Russ Westbrook je odigrao briljantna tri mjeseca, ali ono prije je bilo dosta siledžijski, a i Washington će jedva u play-in. Sunsi i Jazz su više ansambl ekipe u kojima je teško odrediti najvažnijeg igrača. Dame Lillard je sjajan, ali ekipa mu je ispod 60 posto pobjeda, baš kao i Luki Dončiću. Jedan po jedan otpadali su kandidati, iz ovog ili onog razloga.
Ostao je samo jedan.
Momak iz Sombora je utjelovljenje totalne košarke. Gledati ga u napadu je kao gledati vodu koja ubrzanim procesom mijenja agregatna stanja
To što su iz MVP utrke ispadali svi ovi momci, redom sjajni do briljantni košarkaši, ne umanjuje njegove zasluge jer bi i s njima u konkurenciji bio top kandidat. Situacija više oslikava kvalitetu lige koja je puna izuzetnih igrača nego što baca sjenu na MVP nagradu koja jednostavno mora završiti u rukama Nikole Jokića. Bila bi travestija kada se to ne bi dogodilo.
Već 10 minuta ispisujem ovu rečenicu, brišem i pišem i brišem, šetam do balkona i gledam kroz prozor na kišu koja je opet odlučila odgoditi ljeto, bacam oko na utakmicu Nuggetsa i Hornetsa koja upravo ulazi u četvrtu, i ne znam. Ne mogu pretočiti koncizno u riječi koliko je Nikola bio sjajan ove sezone, i još više, koliko ga je bio užitak gledati. Fascinantno je da je Jokić, često ridikuliziran u svjetskoj javnosti zbog svoje za košarku atipične pojave, maslav i naizgled nezgrapan, debeli visoki klinac kakvog smo svi imali u razredu (ili, u mojem slučaju, bili taj klinac) postao paragon kako efikasne, tako estetski prekrasne košarke.
Najbolje od svega je što igra praktički bez oscilacija. Premda i dalje nema tijelo kakvo najčešće viđamo kod MVP kandidata, nema sumnje kako je u sezonu ušao nešto lakši nego prijašnjih godina, što mu je omogućilo da igra na visokoj razini od prve do zadnje minute utakmice. To ga je učinilo nešto mobilnijim u obrani, koja je i dalje njegov najveći krimen u MVP utrci, ali nije ni blizu kriminalna kao prijašnjih sezona; dapače, mogli bismo je nazvati prosječnom. No, zato u napadu… Ove sezone nije bilo boljeg.
Jokić je u gotovo svim aspektima napadačke igre u samom vrhu. Po efikasnosti je 17. igrač lige, s time da nitko ispred njega nema toliko odigranih minuta kao Nikola. Po poenima je 10., po asistencijama šesti, po skokovima deveti. Samo dva posto igrača bolje je od njega u kreaciji napada, samo jedan posto u spacingu i dodavačkom rejtingu. Prvi je u ligi u naprednim statistikama poput VORP-a, Plus/Minusa te u Win Shareovima, a jedine ofenzivne kategorije u kojima nije u top 20 su postotak ubačenih slobodnih bacanja (86 posto) i postotak šuta za tri (40 posto), što je opet produkt kvalitete u ligi, a ne njegovih minusa jer su te brojke u centarskoj kategoriji suludo dobre.
Zapravo je jako teško pričati o Jokiću kao o centru, pošto on aktivno sudjeluje u revolucionariziranju pozicije, procesu koji traje nekoliko posljednjih godina. Nema sumnje da odrađuje niz tradicionalnih centarskih poslova — postavlja pickove, napada obruč, poentira iz posta — ali Jokić je univerzalni vojnik, moćniji i od Jean-Claude Van Dammea. On je primarni plej koji prenosi loptu preko centra, pogotovo otkako se Jamal Murray ozlijedio; on kreira napade s vrha reketa i s trice te roka dalekometne projektile kao bek šuter.
Momak iz Sombora je utjelovljenje totalne košarke. Gledati ga u napadu je kao gledati vodu koja ubrzanim procesom mijenja agregatna stanja.
Kada treba on je led, čvrst i hladan. On je postavljač blokova koje ne znate kako biste branili. Sposoban je rolati se prema obruču i završiti dodirom ruke, ubacujući loptu u koš poput krumpira, ili je uzeti u ruke i nastaviti akciju handoffom ili fintiranjem istog, nakon čega obično slijedi maestralno dodavanje za suigrače koji sijeku prema reketu kako bi se oslobodili. No, on je također voda, fluidan i brz. Sa svojim fintama na trici nakon kojih diže suparnike u zrak samo kako bi u dva koraka zakoračio u reket i pogodio floater i sa svojim sijasetom pokreta na niskom bloku, koji kombiniraju plesački rad nogu i sjajnu šutersku koordinaciju naglašeno prvenstvenu u desnom horoku i jednostavnom šutu iz okreta.
Na kraju, on je i vodena para. Pogonska snaga momčadi, nevidljiv i neuhvatljiv, oštrouman donositelj odluka, sa svojim bilijarskim dodavanjima koja kao da prkose zakonima fizike i sa svojim šuterskim arsenalom koji uključuje svjetski poznati Sombor Shuffle i koji je ove sezone bio posebno ubojit, pogotovo na dugim dvojkama i šutovima s vrha reketa.
Gledati Jokića znači vidjeti. Vidjeti koliko je košarka prekrasan sport. Vidjeti koliko ljepote ima u geometriji. Vidjeti kako vještina pobjeđuje sirovu snagu. Vidjeti kako je pojedinac ništa bez momčadi, a momčad ništa bez pojedinaca. Kada ga gledam, na pamet mi padaju loše upamćeni odlomci iz Silmariliona u kojima J.R.R. Tolkien opisuje vilenjake koji s puno ljubavi izrađuju brodove i nakit i oružje, svaki predmet izraz njihove osobnosti, pun ljubavi i promišljenosti, svaki sa svojom ljepotom. Jokićeva košarka je ujedno i klasična sportska bitka i komad umjetnosti, nešto što niste vidjeli prije. Jasno, bilo je njegovih poteza u igri Arvydasa Sabonisa i braće Gasol i Billa Waltona, ali i Stevea Nasha i Jasona Williamsa, ali nikada uklopljenih u ovakav gordi paket.
Ne dati takvom igraču MVP nagradu bila bi travestija, ali ona se neće dogoditi. Nikola Jokić bit će MVP NBA lige. Po treći put za redom osvajač najvažnije individualne nagrade u regularnoj sezoni bit će igrač iz Europe. Igrač sa Balkana. Igrač iz Srbije. Nastavljač jedne specifične košarkaške tradicije koja traje desetljećima i iz godine u godinu pokazuje svoju važnost na svjetskoj sceni.
Jokić će do kraja karijere postati njen najveći proponent, osim ako ga Luka Dončić jednog dana ne nadmaši. U očima moje generacije i one prije naše, on nikada neće doseći mitske visine Dražena i Tonija — ne zbog nekih svojih mana, već zbog toga što ljudi mojih godina više ne gledaju na igrače kao na mitove, bar ne na ove nove, ali u očima mlađih generacija to bi mu trebalo poći za rukom. Dapače, ići ću toliko daleko i reći da, nastavi li ovako, ima šansu skinuti Dirka Nowitzkog s mjesta najvećeg euro igrača svih vremena. Neće mu biti lako — Nowitzki je odveo onaj Dallas do naslova protiv LeBrona u naponu snage — ali šansa postoji.
Nikola Jokić je toliko dobar. Čovjek je MVP.
