Četiri puta lopta je odskočila od obruča prije nego što je upala kroz mrežicu. Kawhi Leonard, koji je trenutak ranije odapeo visoku parabolu iz kuta igrališta, našao se okružen svojim suigračima koji su razgaljeno slavili prolaz svoje momčadi u finale Istoka. Širok osmijeh obasjao je lice narodnog junaka koji se na utakmicama rijetko smiješio, a njegov šut je ubrzo kanoniziran kao jedan od najvažnijih u povijesti košarke.
Da Kawhi nije zabio taj koš, pitanje je bi li Toronto Raptorsi donijeli prvi naslov prvaka u Kanadu. No, zabio je. Toronto je potom svladao Buckse vrativši se iz deficita 0-2, te osakaćene Warriorse koji jednostavno nisu imali odgovor za dubinu i izvrsnost kanadske momčadi. No, unatoč kvaliteti Milwaukeeja i Golden Statea, ne bi bilo krivo reći kako su Philadelphia 76ersi pružili najčvršći otpor Raptorsima tijekom njihova šampionskog pohoda.
Unatoč porazu u polufinalu konferencije, nije bilo razloga da žalimo Sixerse. Njihova mlada jezgra garantirala je da će sljedećih nekoliko godina biti konkurentni na Istoku i nije bilo teško zamisliti kako se bore s Bucksima, Raptorsima i Celticsima za primat u konferenciji. Dapače, s obzirom na upitnike koje je Toronto imao oko Kawhijeva odlaska i upitnike koje su Celticsi imali nakon što se pokazalo da je Kyrie Irving strano tijelo u organizmu mlade momčadi, moglo se slobodno konstatirati kako je upravo Philadelphia najbolje pozicionirana da u budućnosti zagorčava život Bucksima kao primarnim favoritima za osvajanje konferencije.
Osam mjeseci kasnije stvari su se okrenule naopako.
Žele li doći do finala, Sixersi bi trebali odustati od replikacije modernog basketa. Oni su najčudnija, najatipičnija moderna ekipa i nema smisla da igraju pace and space
Sixersi su na omjeru 34-21 te bi, nastave li ovim ritmom, sezonu mogli završiti jednom pobjedom manje nego lani kada su uzeli 50 pobjeda u regularnoj sezoni. Unatoč tome što se radi o neznatnom deficitu, zabrinjava to što izostaje rezultatski napredak. Zabrinjava i to što Sixersi imaju omjer 9-19 na gostovanjima, što nije samo najgori omjer među momčadima s preko 50 posto pobjeda nego je, uz Memphis koji je na omjeru 13-14 u gostima, jedini negativni gostujući omjer među takvim ekipama. Ono što najviše zabrinjava je što Sixersi igraju znatno lošiju košarku nego prošle godine.
Sixersi su lani imali četvrti napad lige, ove godine su 22. Istina, dio zasluga za to ima i nešto sporiji ritam kojim igraju ove godine, ali pogledamo li broj poena na 100 posjeda lopte, opet se vidi da su posrnuli s osmog na 20. mjesto lige. Po efikasnosti su pali s osmog na 17. mjesto, po true shootingu sa šestog na 19. Istini za volju, Sixersi su nedaće u napadačkom dijelu ekipe nadoknadili snažnijim izdanjem u defenzivi te ove godine primaju 3,3 poena manje na 100 posjeda nego lani, ali ne čini se kako je to dovoljno da kompenziraju napadačke minuse.
Čini se, ako ćemo pravo, da Phila igra lošu košarku.
Bolje bi bilo reći da igra drugačiju košarku. Što ne treba pretjerano čuditi. Preko ljeta su Sixersi ostali bez Jimmyja Butlera koji je i dalje top 20 igrač lige i koji je lani u previše utakmica bio jedina opcija u finišima tijesnih utakmica, budući da je jedini posjedovao set vještina potreban da individualno donese prevagu u trenucima kada suparnici podignu defenzivni intenzitet. Phila ne vrti pretjerano sofisticiran napadački sistem i ogroman je bonus imati solidnog iso igrača kada sustav zaglavi.
Osim Butlera, ostali su i bez JJ Redicka koji je bio ne samo jako dobar spot-up šuter kojem ste uvijek mogli proslijediti loptu u slučaju udvajanja, nego je bio i velik radnik koji je konstantnim protrčavanjem kroz blokove umarao suparničku obranu i tjerao je na prilagodbe čime je uvelike kompenzirao svoje deficite u obrani. Bez Butlera i Redicka, Sixersi su ostali bez dvojice igrača koji su im osiguravali kakvu-takvu taktičku fleksibilnost koje ove sezone nimalo nemaju. Umjesto da na slobodnom tržištu pokušaju pronaći slične igrače koji nude varijacije u momčadi, oni su istresli vrećetinu novca na Tobiasa Harrisa, 28-godišnjaka koji je u osam sezona promijenio pet momčadi i koji je tijekom tih osam sezona odigrao svega jednu polusezonu na rubnoj All-Star razini.
Unatoč tome što je Harrisova trica pala s impresivnih 41 na ispodprosječnih 34 posto otkako je došao u Philu, Sixersi su mu ponudili ogroman ugovor koji će ih koštati 180 milijuna dolara kroz pet godina i koji bi već krajem ove sezone mogao postati toliko toksičan da ga neće moći trejdati. Nemojte me krivo shvatiti, Harris je dobar igrač ali ne vrijedi toliki novac, osobito ako ne gađa tricu koja mu je ove godine na 36 posto. Meh. Njegova konzistentnost je nepostojana, njegova igra ne nudi ništa što Sixersi nisu mogli pronaći u agregatu dvojice ili trojice igrača koji bi ih stajali tri puta manje love.
Generalni menadžer Elton Brand je, uz to, spičkao 109 milijuna dolara na četiri godine 33-godišnjeg Ala Horforda, koji je već lani pokazao da je ona izuzetna tricaška sezona 2017./2018. bila outlier u njegovoj karijeri, te da Horford nije netko koga možete koristiti kad treba širiti teren. On je krasan igrač u određenim sustavima, definitivno jedan od najpodcjenjenijih igrača svoje generacije, onaj tip koji radi sve sitne stvari kako bi momčad funkcionirala, ali Sixersima ne trebaju sitne stvari. Za 27 milijuna dolara po sezoni očekujete startera koji može nositi momčad tijekom određenih perioda igre, koji može stvarati igrački i kvalitativni višak, a ne role-playera koji na parketu stvara više pitanja nego što nudi odgovora.
Proćerdati ovoliki postotak salary capa na dvojicu solidnih igrača koji se strukturno ne uklapaju u igru vaših dviju najvećih zvijezda ogromna je greška u koracima, ali ona bi se donekle i dala sanirati da Sixersi nemaju još veći problem. Naime, oni i dalje ne znaju kako igrati kada su Ben Simmons i Joel Embiid na parketu.
Što je šteta, jer se po čistom talentu radi o dva top 15, možda čak i top 10 igrača lige.
Kada je zdrav, kada je u formi, kada je nabrijan, Joel Embiid dominira. Njegova defenzivna pokretljivost, skočnost, dugačke ruke i čista fizička masa čine ga jednim od najboljih zaštitnika reketa u kojemu vreba blokade, krade lopte, onemogućuje dodavanja. Na drugom kraju terena predstavlja grdosiju koju je užasno teško čuvati na niskom i visokom bloku, igrača koji može distribuirati loptu nakon udvajanja, postavljati brutalne pickove, rolati se prema obruču, završavati u tranziciji i, tu i tamo, staviti pokoju tricu. Kada je zdrav, kada je u formi, kada je nabrijan, Joel Embiid je top 5 igrač lige. Šteta što to nije tako često.
Kad ima prostora, Ben Simmons dominira. Sa svojih sto metara visine, Simmons predstavlja jedan od najgadnijih mismatcheva u ligi. Njegovu sposobnost da dođe do obruča u svega dva koraka i poentira iz reketa unatoč kontaktu dijele samo Giannis i Kawhi, i možda LeBron ako se probudio na desnu nogu. Njegov pregled igre i odabir dodavanja je toliko prirodan da se čini urođen kao što je mačkama urođen nagon da se dočekaju na noge u padu. Suparnici mu teško pariraju te su obično u nekoj vrsti zaostatka — bilo visinskoj, bilo brzinskoj. Kada ima prostora, Ben Simmons dominira. Šteta što to nije tako često.
Embiid i Simmons smetaju jedan drugome. Obojica vole loptu na visokom postu s kojeg mogu razgrađivati suparničku igru. Obojica vole igrati oko reketa. Obojica su igrači obruča. Bili bi sjajni partneri u 1980-ima i 1990-ima kada su redovito trojica ili četvorica igrača igrala unutar linije trice, ali u modernoj košarci u kojoj većina ekipa igra 4-1 ili čak 5-0, njihova igra izgleda nespretno i nezgrapno. Rekao bih i anakrono, ali to nije istina — Sixersi ne igraju starinsku košarku, njihovi setovi i akcije prilagođeni su modernom vremenu u kojem su spacing za ulaske i dalekometni šutovi daleko najbitnija stvar. Problem je samo što četvorica od njihovih pet startera nisu stvoreni za takvu igru.
Shvatio je to, čini se, i trener Brett Brown, koji je u zadnje tri utakmice igrao s tri različite startne petorke, tražeći pouzdanog devetog i 10. čovjeka u rotaciji Mike Scott–Shake Milton–Alec Burks–Glenn Robinson, ali odgovore nije pronašao unatoč trima uzastopnim pobjedama protiv Grizzliesa, Bullsa i Clippersa. Sixersi i dalje igraju ružnu košarku kojoj pomaže samo to što je Furkan Korkmaz izrastao u izvrsnog snajperista i što je Matisse Thybulle, jedan od boljih rookieja sezone, svojoj sjajnoj defanzivi pridodao i nešto nalik stabilnom vanjskom šutu. Josh Richardson i dalje nema što raditi u ovoj momčadi dok šutira kako šutira, a ostatak ekipe previše oscilira. Rješenja nema.
Ili se barem tako čini.
Vidjeli smo što Sixersi mogu biti i kako mogu igrati kada se Joel Embiid ozlijedio. Tijekom njegova odsustva su u devet utakmica slavili šest puta (pet posto više pobjeda nego tijekom ostatka sezone) uz pobjede nad Bostonom (11 poena) i Lakersima (17 poena razlike). No, puno važniji od skora bio je način na koji su igrali. Simmons je procvjetao. Odjednom nije bilo čovjeka koji mu onemogućava da dođe do obruča. Odjednom je napad počeo teći. Harris, Horford i Richardson preuzeli su svoje uloge i izgledali znatno kvalitetniji nego tijekom ostatka sezone. Sve je bilo točno kako treba. Ali jednom kada se Embiid vratio… kao da ste uzeli prekrasan, skupocjen komad antiknog namještaja i gurnuli ga u moderno opremljen stan.
Embiid je bez ikakve sumnje najbolji igrač ove momčadi. Njegova snaga, brzina, statura i eksplozivnost upareni s radom stopala i finesom čine ga opakim i opasnim igračem. No, isto tako teško je zažmiriti na to što je rijetko u vrhunskoj fizičkoj formi, što je često ozlijeđen i što ne grize koliko bi trebao, ukoliko misli nositi ekipu. Ako se dogodi da Phila ne pronađe način da proizvede funkcionalni sistem s njim i Simmonsom u glavnim ulogama, prije bih njega trejdao nego Bena, iako je bolji igrač. Čisto na račun ozljeda, spreme i činjenice da za njega mogu više dobiti.
No, i dalje smatram da Simmons i Joel mogu igrati zajedno. Pitanje je samo je li Brown čovjek koji može otključati njihov potencijal. Žele li doći do velikog finala, Sixersi bi trebali odustati od replikacije modernog basketa. Oni po svojoj konstrukciji i jesu najčudnija, najatipičnija moderna ekipa i samim tim nema smisla da igraju pace and space. Umjesto toga, trebali bi se prešaltati u momčad koja usporava ritam, koja odvlači suparnike u blato, koja igra s formacijom 3-2 ili čak 2-3, koja kreira kroz hi-lo sustav i ubija suparnike fizikalijama.
U trenutku kada svi pokušavaju ispucati 40 trica i igrati na preko 100 posjeda, Sixersi bi trebali igrati na 90 posjeda i pucati 20 trica, dok guraju suparnike u probleme s faulovima, dok operiraju oko obruča, dok kreiraju višak posjeda kroz aktivnu obranu i ofenzivne skokove. Jasno, na taj će način gubiti utakmice protiv ekipa koje postanu vruće iza linije te će morati kompenzirati poprilično velik matematički deficit, ali formiranje novog ili, bolje rečeno, retro napada čini mi se kao bolja opcija nego inzistiranje na trenutnom ne-identitetu.
Ovo je momčad koja je lani došla na jednu loptu od plasmana u finale Istoka i to nikako ne treba zaboraviti. No, danas Sixersi izgledaju spremni ispasti u prvom ili biti pometeni u drugom kolu. Izgledaju bezubo i neopasno. U sljedećih 15 dana igrat će gostujuće utakmice protiv Bucksa, Clippersa i Lakersa, triju favorita za osvajanje titule, i nakon toga ćemo imati nešto jasniji uvid u stanje ove momčadi. No, ukoliko ove godine dožive fijasko u playoffu, Brown će dobiti pedalu, a tko zna, možda se razdvoji i duo Embiid-Simmons. Mnogi Philini navijači nadaju se da će tome biti tako. Tko se tome mogao nadati prije samo osam mjeseci?
Samo da je ona Kawhijeva lopta drukčije odskočila, sve je moglo biti drugačije.
