Cleveland ili Boston? LeBron ili Kyrie? Bilo koje drugo pitanje uoči i tijekom ove NBA sezone nije imalo veze s borbom za tron Istočne konferencije. Jedino je pitanje bilo je Cavsi ili Celticsi. I još uvijek je. Bez obzira što iznad jednih i drugih na pozdrav mašu neki kanadski dinosauri.
Vodeća momčad Istoka. Momčad koja već godinama ima istu okosnicu, koja napreduje iz sezone u sezonu i skida svoje rekordne omjere. Jedina iznad 70 posto pobjeda na Istoku ove sezone, što je usmjerava prema novom rekordu. Prvoj vodećoj poziciji uoči doigravanja prvi put u povijesti. Prema prednosti domaćeg terena sve do finala.
Imaju dvojicu All-Star igrača, jednu od najboljih obrana u ligi, bučnu i lojalnu navijačku bazu. Igraju bez većih oscilacija, konzistentnije i od Cavsa i od Celticsa. Koje su, usput budi rečeno, pomeli u svojoj dvorani. Jedne s 34, druge s 20 razlike.
Pa zašto ih onda nitko ne doživljava? Bar ne izvan Kanade. I je li problem baš u Kanadi?
Ideja o kanadskoj injekciji u NBA ligi živjela je desetljećima, a konačno je realizirana u sezoni 1995./96. Toronto i Vancouver trebali su ligi dati novu svježinu i oformiti međusobno rivalstvo, no Grizzliesi su u Vancouveru preživjeli tek šest godina. Raptorsi su tako (p)ostali jedini čuvari košarkaške časti zemlje iz koje je došao i njezin otac James Naismith.
Trebalo je proći dosta vremena, ali Toronto Raptorsi su konačno shvatili i prihvatili ulogu enklave. U *američkom* sportu koji je izmislio Kanađanin
Trebali su se zvati Toronto Huskies, kao slijednici jedine kanadske momčadi koja je dotad igrala u istom natjecanju s Amerikancima davne 1946./47. No, problem je stvorila činjenica što je u ligi već postojala momčad koja je u svom ‘prezimenu’ imala sličnu životinju. Minnesota Timberwolves.
Stoga su raspisali javni natječaj za kojem je pobijedilo dinosaursko ime, zbog u to vrijeme vrlo popularnog filmskog hita Jurski park. Sreća pa nisu birali u vrijeme kad su kino dvoranama harali Psiho, Alien ili Jack Trbosjek.
Za prvog arhitekta franšize odabrali su Isiaha Thomasa, koji je prva tri drafta dobro iskoristio. Damon Stoudamire kao programirani vođa momčadi, Marcus Camby kao jedan od najboljih sveučilišnih igrača i Tracy McGrady kao srednjoškolac neograničenog potencijala. No, prvog pravog ‘franšiznog’ igrača dobili su na draftu 1998., kad je u Toronto sletio Air Canada.
Vince Carter osvojio je i Toronto i cijelu NBA ligu već na prvi mah. Neviđeno atletičan, atraktivan i moćan, nezaustavljiv u prodoru i jako dobar u vanjskom šutu, postao je ljubimac ne samo navijača Raptorsa, nego svih ljubitelja košarkaških letova i monstruoznih zakucavanja.
Već u svojoj drugoj sezoni Carter je odveo Raptorse u njihovo prvo doigravanje, koje je najavljivalo početak jedne velike priče. Jer Toronto Raptorsi su imali ono što nijedan drugi klub u tom trenutku nije. Dva najeksplozivnija i najspektakularnija mlada igrača u ligi. Koji su, k tome, bili i daljnji rođaci. I, činilo se, nerazdvojni prijatelji.
McGrady je 1997. u NBA ligu stigao direktno iz srednje škole i s 18 godina jako teško proživljavao prilagodbu na novi svijet, novi grad, novu državu, novu klimu i novi mentalitet. Vrlo malo je igrao, nabijao ogromne telefonske račune, stalno visio u stanu igrajući videoigre ili spavajući. Bio je totalni autsajder i u svlačionici i u gradu.
Njegov sivi svijet obojen je tek kad je u njega uletio dvije godine stariji Carter. Poznato lice diglo ga je iz letargije, a njih su dvojica u Torontu postali kao jedno tijelo. Gdje je bio jedan, bio je i drugi. Što je radio jedan, želio je raditi i drugi. I na parketu i izvan njega. Trenirali su zajedno, zabavljali se zajedno. Praktično su živjeli zajedno.
“Nisu se ponašali kao rođaci, prije kao sijamski blizanci”, opisao je njihov odnos suigrač Dee Brown.
U Torontu su trljali ruke, svjesni čime raspolažu. Iako su atletski i stilom igre bili vrlo slični, zapravo su bili potpuno kompatibilni i mogli su bez problema igrati zajedno. McGrady kao ‘dvojka’, Carter kao ‘trojka’. Bili su strahovito napadačko oružje koje je bilo teško, gotovo nemoguće zauzdati.
“Vidim nas kao sljedećeg Jordana i Pippena“, izjavio je jednom prilikom McGrady. Dodavši odmah, kako ne bi bilo zabune, da sebe smatra Pipom.
No, lijepe riječi su jedno, a divlji ego nešto posve drugo. Paralelno sa zajedništvom među rođacima je počelo bujati i rivalstvo. U sve što je pokušavao uvjeriti javnost, T-Mac nije uspio uvjeriti sebe. Želio je biti prva opcija. Prva zvijezda. Želio je *svoju* momčad.
Ne, nije želio biti Pippen. Želio je biti Jordan. I to odmah.
Samo dvije sezone odigrali su skupa. U drugoj je 23-godišnji Carter zabijao 25,7, a 21-godišnji McGrady 15,4 poena u prosjeku. Imali su čitav svijet pod nogama. Imali su čitav Istok širom otvoren. Istok kojim su u godinama nakon raspada Chicago Bullsa strvine kupili Millerovi Pacersi, Iversonovi Sixersi, Kiddovi Netsi. Nimalo impresivne, prilično ostarjele momčadi s kojima su se Kobeovi i Shaqovi Lakersi poigravali kao mačka s guštericom.
Toronto je u ljeto 2000. bio najbolja oklada za budućnost. I vjerojatno bi brzo stigao do samog vrha Istoka da McGradyja nije pojeo golobradi ego. Umjesto da u potencijalno šampionskom Torontu bude Pippen, preselio je u slabašni Orlando kako bi bio Jordan.
Carter je i sljedeće dvije sezone vukao Raptorse u playoff, no sve je više plaćao danak svojim atraktivnim, ali i opasnim akrobacijama. Bez McGradyja puno se više trošio, ozljede su bile sve češće, a prave pomoći jako malo. Nezadovoljan situacijom tražio je da ga se razmijeni, što se konačno i dogodilo tijekom sezone 2004./05.
Carterovim odlaskom u New Jersey Netse ključevi su predani u ruke Chrisa Bosha, a pod zapovjedništvom novog GM-a Bryana Colangela Raptorsi su se sve više počeli internacionalizirati. Kad nisu mogli do najboljih Amerikanaca, okrenuli su se ostatku svijeta.
Prvi su se, zasad i jedini, usudili prvi pick drafta potrošiti na Europljanina (Andrea Bargnani), oko kojeg su se skupljali Jorge Garbajosa, Jose Calderon, Carlos Delfino, Marco Belinelli, Rašo Nesterović, Uroš Slokar, Roko Ukić, Primož Brezec, Anthony Parker, Maceo Baston. No, opet dalje od prve runde doigravanja nisu mogli.
Kao i svi njegovi prethodnici, i Bosh je jedva dočekao priliku pobjeći, pa su opet morali kretati ispočetka. No, 2013. su konačno pronašli čovjeka koji je znao posložiti kockice, zadržati najbolje namirnice koje ima i dodati im prave začine. Direktor Masai Ujiri je svaku godinu radio korak više, obarao rekorde po broju pobjeda i konačno ih 2015./16. uveo u finale Istoka, gdje su poraženi od Clevelanda.
Ove sezone imaju još uvjerljivije argumente za novi korak. All-Star tandem DeMar DeRozan-Kyle Lowry djeluje zrelije. DeRozan, koji je godinama bio glavni kandidat za predsjednika Udruge indijanaca (a zna se što taj termin u košarci predstavlja), ove je sezone poprilično popravio selekciju šuta i k tome bilježi rekordnih 5,2 asistencija po utakmici. Lowry u prosjeku igra pet minuta manje nego prošle sezone, a rezultati su bolji. Serge Ibaka i Jonas Valančiunas mogu se nositi s bilo kojom visokom linijom na Istoku, a i klupa sasvim solidno ispunjava svoje zadaće.
Ipak, najvažnije od svega je što su konačno pronašli svoj identitet i poziciju za NBA stolom. Dugo su se željeli uklopiti i biti “jedan od 30 klubova”, dok nisu shvatili da im različitost ne mora biti mana nego prednost.
Stoga su se još više okrenuli kanadskom identitetu i tržištu gdje su prvi, naspram američkog gdje su tek jedan od 30. Sve više i sve češće ističu kanadske simbole želeći postati nacionalni sportski ljubimac, iako je u zemlji hokeja to prilično izazovna misija. Sloganom “We The North” nastoje uključiti cijelu Kanadu, a veliku promociju zadnjih godina radi im reper Drake, koji je privukao brojna poznata kanadska lica na utakmice.
Jedan od načelnih ciljeva je i privlačenje nekog od najboljih kanadskih košarkaša s kojim bi dobili novu dimenziju nacionalnog identiteta. Iako će stalno vrebati prigodu za ‘napasti’ Andrewa Wigginsa, Tristana Thompsona ili Kellyja Olynyka, svjesni su da je u NBA sustavu takve stvari prilično teško ostvariti jer se za njih puno toga treba poklopiti.
Silno su željeli da Steve Nash baš u Raptorsima završi igračku i započne uredsku karijeru pa su mu 2012. ponudili unosan trogodišnji ugovor. No, on je tada radije odabrao posljednji šampionski pokušaj u Los Angeles Lakersima. U međuvremenu su kao organizacija jako napredovali i po ovogodišnjoj Forbesovoj listi samo je 11 od 29 američkih NBA franšiza vrjednije od njih.
Pa iako su im otvorili vrata “svoje” lige, Amerikanci su oduvijek nekako podcjenjivački gledali prema samoj ideji košarke u Kanadi. Neki su igrači odbijali već dogovorene razmjene (BJ Armstrong, Kenny Anderson, Alonzo Mourning), neki su bježali uz objašnjenje kako “ne žele da im djeca idu u kanadske škole i uče metrički sustav” (Antonio Davis), neki čekali prvu priliku da pobjegnu preko granice zbog “ogromnih kulturoloških razlika”, a nekima je jednostavno nedostajala mama.
Nije se puno toga u percepciji promijenilo ni do danas. Raptorsi su i dalje autsajderi u NBA društvu, i dalje im nisu dostupni elitni američki igrači u free agencyju, ali “reset čitave klupske kulture” koju je najavio i provodi Ujiri ipak je počeo davati rezultate. Ako ne s američke, onda barem s kanadske strane granice.
Trebalo je proći dosta vremena, ali Toronto Raptorsi su konačno shvatili i prihvatili ulogu enklave. U *američkom* sportu koji je izmislio Kanađanin.
Tko zna, možda baš ova sezona Amerikance prisili da ih napokon shvate ozbiljno.
