Ravno 30 utakmica odigrala je hrvatska nogometna reprezentacija od finala Svjetskog prvenstva u Rusiji do jučerašnje utakmice Europskog prvenstva protiv Češke. U tih 30 utakmica može se reći da je možda triput ostavljala dojam momčadi koja je dostojna veličanstvene titule svjetskog doprvaka.
Protiv Španjolske u prvoj Ligi nacija u jesen 2018., kad su se Luka Modrić i društvo baš nažestili sprati ljagu nakon onog sramotnog ‘seta’ koji je dva mjeseca ranije u Elcheu dobila Španjolska. Protiv Slovačke u Bratislavi, u kvalifikacijama za ovo Europsko prvenstvo, kad je dobila 4:0. Protiv Mađarske u istim kvalifikacijama u Splitu, kad je uraganskim prvim poluvremenom došla do konačnih 3:0. Ajmo se dogovoriti da nećemo detaljno secirati ni ove tri utakmice jer ni one nisu bile ni izbliza savršene. Ali su bile nešto.
U 27 preostalih utakmica Hrvatska je uglavnom bila debelo ispod razine koju je svjetskim srebrom zadužila. Činjenica da se igralo dosta utakmica s ozbiljnim, elitnim suparnicima u Ligi nacija (Engleska, Španjolska, Francuska, Portugal), saznanje da se nakon Rusije ostalo bez nekoliko važnih igračkih karika, pandemija koja je uneredila svijet, ali iznad svega — mirnoća Zlatka Dalića koji je čitavo to vrijeme tvrdio kako zna što radi i kako će “Hrvatska biti prava kad to bude potrebno”, tupile su oštricu kritike zbog Hrvatske koja je uglavnom bila negledljiva.
Tu ‘Hrvatsku koja će biti prava kad to bude potrebno’ čekali smo na Europskom prvenstvu. Ajde, protiv Engleske na Wembleyju kako god okreneš i koliko god arogantan bio, ne ovisi sve o tebi. Onda smo je čekali protiv Češke. Reprezentacije koja, uz svo poštovanje prema činjenici da Patrik Schick može zabiti s centra, nema hrvatsku igračku klasu, a ni rejting.
Ili stručni stožer utakmicu nije dobro pripremio ili igrači na te pripreme nisu dobro reagirali. U oba slučaja problem je ozbiljan
I onda smo tu ‘Hrvatsku koja će biti prava kad to bude potrebno’ gledali kako se u prvih pola sata skriva i od Češke i od lopte, ne uspijeva na terenu prikazati nijednu ideju o kojoj se pričalo u pripremi utakmice i izgleda jednako diskretno, bezidejno i dezorijentirano, gotovo nezainteresirano, kao i na Wembleyju nekoliko dana ranije.
Znam da je lakše reći kako protiv Češke treba kontrolirati posjed i brzom loptom tražiti pukotine u suparničkom dvostrukom bloku nego to izvesti, ali ako nakon utakmice kapetan momčadi kaže kako smo “ušli u utakmicu totalno neorganizirano”, a izbornik to pojača s “išli smo u bespotreban presing prema naprijed koji nismo dogovorili”, onda je očigledno da netko u pripremi utakmice govori kineski, a onaj koji sluša nije Kinez.
Posebno je nelogično kad Dalić kaže kako “nisu dogovorili presing prema naprijed”, a u vrh napada je postavio Antu Rebića čija je najveća vrijednost upravo to što konstantno radi presing prema naprijed. I koji mjesto centralnog napadača doživljava i odigrava potpuno drugačije nego statični(ji) Bruno Petković. Što se najbolje vidjelo u drugom poluvremenu.
Nelogična je i činjenica da je Hrvatska u četiri uzastopne utakmice ovog mjeseca, protiv Armenije, Belgije, Engleske i Češke, ulazila s četiri posve različite ideje u napadačkom dijelu momčadi. A u te četiri utakmice dva jedina pogotka zabio je Ivan Perišić, i to oba nakon prekida i primarno zbog svoje individualne klase. Nitko i ništa iz preostalog napadačkog arsenala kojim Dalić raspolaže nije bio na svojoj ni na reprezentativnoj razini.
A to nije problem koji je nastao tek ovog lipnja. Protiv Slovenije smo bili potpuno sterilni, Perišić je spašavao i protiv Malte nakon sat vremena mučenja, Mario Pašalić protiv Cipra. A napad nam je na papiru pun igrača koji iza sebe imaju odličnu sezonu; od Andreja Kramarića i Petkovića, preko Perišića i Rebića, do Josipa Brekala i Mislava Oršića. O njihovim ‘serviserima’ u Modriću, Marcelu Brozoviću, Mateu Kovačiću, Pašaliću, Nikoli Vlašiću da ni ne govorimo.
I ako ćemo gledati samo četiri spomenute utakmice ovog lipnja, drugo poluvrijeme protiv Češke zapravo se može proglasiti i najboljim što smo vidjeli. Jer nešto se ipak vrtjelo, neke su se šanse stvorile, neka je ideja postojala. Što će opet nelogičnom učiniti Dalićevu izjavu nakon utakmice kako nam je “nedostajalo energije”. Ako nedostaje energije, zar onda Hrvatska ne bi trebala biti bolja u prvom, nego u drugom poluvremenu?
Nelogično je, primjerice, da tri godine pripremamo momčad za Europsko prvenstvo, a onda u prve dvije utakmice prvenstva imamo čak dvojicu debitanta. Nije uopće sporna uloga Joška Gvardiola i Luke Ivanušeca, oni su u drugom poluvremenu protiv Češke bili među boljima. Ali nelogična je činjenica da u sve to vrijeme niti jednom nije bilo situacije u kojoj bi se tu dvojicu ‘klinaca’ pozvalo, upoznalo s okruženjem i ‘blagoslovilo’, nego se išlo s nekim drugim rješenjima koja danas više ili nisu u kadru ili nisu u rotaciji.
I ta situacija naglašava dojam kako puno toga unutar ove reprezentacije nije posloženo i uigrano. Istina je da smo mi Hrvati majstori improvizacije i da se u bilo kakvom našem uspjehu mora uračunati faktor ‘snalaženja u zadanoj situaciji’, što nam ide bolje nego shematizacija ili organizacija. Jer, budimo realni, nismo ni Nijemci, ni Švicarci.
Ali ako ti igrači od prve minute nervozno mašu rukama jedan prema drugome, ako ti najbolji strijelac preko medija poručuje što želi, a što ne želi igrati, ako ti se moćno krilo ili legendarni 36-godišnji kapetan troše u suhom sprintu prema protivničkim stoperima, ako ti jedan klinac praktično debitira u prvoj utakmici prvenstva, a drugi ti treba okrenuti drugu utakmicu prvenstva i to nakon što poslije debija u Kini 2017. nije više igrao za reprezentaciju, ako ti poluozlijeđeni stoper na 20-ak metara raščisti sve oko sebe i u 32. godini života usred Europskog prvenstva izvede svoj prvi slobodni udarac u reprezentativnoj karijeri, onda to nije improvizacija nego blagi kaos.
Spoznaja da je Hrvatska najlošije periode u obje utakmice ovog Europskog prvenstva odigrala na otvaranju zapravo je vrlo neugodna. Jer sugerira da ili stručni stožer utakmicu nije dobro pripremio ili igrači na te pripreme nisu dobro reagirali. U oba slučaja problem je ozbiljan. Jer nešto između njih ne štima.
Da stvari nisu kakve bi trebale biti sugerirao je i sam Dalić, kad je na proljeće otvorio temu o ‘nepoštovanju mladih igrača prema starijima’. Temu koja nikad nije do kraja razjašnjena i u kojoj se i tada i danas činilo kako Dalića zapravo nešto drugo muči, a ne svlačionički odnos mladih i starih.
Dalić je u zadnje vrijeme pokušavao i miješao svašta, ali reakcija momčadi uglavnom nije bila onakva kakvu je želio i tražio. I nije sve do njega, nikad nije samo do trenera. Igrači igraju, ne igra trener, koliko god dobar bio. Ali kad mijenjaš i pobjeđuješ, onda si ‘lucidni trener koji je prepoznao’, a kad ne pobjeđuješ, onda si ‘improvizator koji luta’. To je tako. To je trenerski kruh i Dalić ga mora biti svjestan. Kao i činjenice da se negdje na putu između Svjetskog i Europskog prvenstva zagubila najvažnija vrijednost hrvatske momčadi.
*Momčad.
Pozitivno je što Hrvatska još uvijek svoju sudbinu drži u svojim rukama. Ukoliko pobijedi Škotsku na Hampden Parku, proći će dalje. Može li? Može, naravno da može. Hrvatska reprezentacija ima kvalitetu, snagu, moć, potencijal. Ima bolje igrače nego Škotska.
Samo, osim tradicije koja kaže da Škotsku nikad nismo pobijedili i da smo treću utakmicu u skupini dobivali u samo tri od 10 pokušaja (EP 2008., EP 2016., SP 2018.) i to svaki put nakon što smo već u prve dvije osigurali plasman dalje, još veći problem je što će nasuprot stajati reprezentacija koja je baš sve suprotno od onoga što je Hrvatska danas.
*Momčad.
Hrvatska ima četiri dana da pronađe svoju. Protiv fanatičnih Škota, koji su već smijenili dva hrvatska izbornika, individualna i improvizirana rješenja neće biti dovoljna.
